Kreativnost, inovativnost i modernije forme

Feljton Kazališni amaterizam: Kazališna djelatnost češke nacionalne manjine (13): Sedamdesete godine dvadesetog stoljeća donose kraj opereta, a osamdesete nove vjetrove

• 
  ^{Velik interes publike za operete inspirirao je i druge, pa su tako tri operete uvježbali i u Ljudevit Selu (Lipovcu). Na fotografiji je foto-pano koji se prisjeća operete Já jsem malý mysliveček / Ja sam mali lovac, izvedene 1973. godine. (Češka beseda Lipovac)}

  Veliki uspjeh koji su češke operete požnjele kod publike u Daruvaru inspirirao je sljedećih godina i druge sredine. U susjednom Ljudevit Selu (Lipovcu) tako su uvježbane još tri operete, uz obilatu pomoć muzičara iz Daruvara. Zapravo, sve amaterske češke operete realizirane su na taj način, a i daruvarskom orkestru pomagali su glazbenici iz cijele okolice.

  U Ljudevit Selu je tako 1965. godine s velikim uspjehom uvježbana Zmoklá slepice / Pokisla kokoš (Richard Branald, Adolf Branald), godine 1973. Já jsem malý mysliveček / Ja sam mali lovac (Karel Fořt, Josef Vašata) a 1976. godine Hloupé děvče z naši vesnice / Glupača iz našega sela (Jiří Balda, Emilián Starý) ,a sve pod organizacijskim vodstvom Pavla i Leonore Janote.

  
  ^{Operete su od 1972. do 1979. godine davane i u Hercegovcu. Na fotografiji iz tjednika Jednota vidimo ansambl operete Odtroubeno / Odsvirano. (Jednota 18/73)}

  I Hercegovac je imao svoje razdoblje opereta, a posebno je zanimljivo da su dva projekta zapravo bile koprodukcije s Češkom besedom Ivanovo Selo. Bilo je to od 1972. do 1979. godine, kada su realizirane operete Odtroubeno / Odsvirano (Jaroslav Jankovec, Václav Sýkora), Jak si Kačka štěstí vysloužila / Kako je Katica sreću zaslužila (Richard Branald, Eduard Ingriš) te Eliksír / Eliksir, o kojoj nisu ostali nikakvi detaljniji zapisi. Za sve ove predstave alfa i omega je bio glazbenik iz Hercegovca Ivan Jenda Sitta. I njegova sjećanja su ostala zabilježena u radu Lucije Siruček, a za budućnost ostaje temeljitije istražiti koliko je zapravo velika i kreativna bila uloga pojedinih dirigenata u realizaciji određenih opereta. Pedesetih i šezdesetih godina uprizoreno je na scenama čeških beseda diljem Hrvatske i mnogo drugih kvalitetnih predstava, ali sve one ostale su u sjeni ovog sjajnog raspjevanog razdoblja u Daruvaru i okolici.

  Od 1956. godine pri Čehoslovačkom savezu u Daruvaru ponovo počinje djelovati Matica kazališnih amatera koja odmah organizira kazališni tečaj koji je zbog ambicioznosti planova tek djelomično realiziran. Raspisan je i natječaj za originalni kazališni tekst, koji je iznjedrio komad Když si náš dědeček babičku bral / Kada je naš djed oženio baku autorice Jindre Horákove, a koji opisuje život prvih čeških doseljenika u požešku kotlinu. Pojedine scene iz ovog djela i danas se izvode u prigodnim programima kojim se obilježavaju obljetnice doseljavanja Čeha u ove krajeve.

  
  ^{Opereta Jak si Kačka štěstí vysloužila / Kako je Katica sreću zaslužila imala je 1975. godine premijeru u Ivanovom Selu, jer je postavljena u suradnji čeških beseda Hercegovac i Ivanovo Selo. (Jednota)}

  Za kazališnu krizu koju su donijele sedamdesete godine, odnosno sve manje čeških amaterskih predstava u Hrvatskoj na koje dolazi sve manje gledatelja, mnogi su okrivljavali bolji standard. Smatralo se da  televizija i automobili omogućuju veći izbor i bolju dostupnost razonode i kulture. Možda je došlo i do zasićenosti starim kazališnim formama, no statistika govori da je i objektivno bilo sve manje snaga. Naime, s vremenom pripadnika manjine ima sve manje. Popis stanovništva iz 1961. godine tako bilježi 23 tisuće Čeha u Hrvatskoj, 1971. godine 19 tisuća, a 1981. godine 15 tisuća.

  Osamdesete godine donose i nove pokušaje za oživljavanje i osuvremenjivanje češke kazališne djelatnosti u Hrvatskoj. U Daruvaru kazališni seminar drži zagrebačka glumica Vera Zima, koja je (što je malo poznato) zahvaljujući svojoj vojvođanskoj baki tečno govorila slovački jezik. Za razliku od Čeha koji su većinom živjeli u Slavoniji, većina Slovaka doselila se u prošlosti u prostor Vojvodine. Tako se vremenom Novi Sad profilirao kao središte njihove svekolike manjinske organiziranosti. Budući da je to daleko od Našica gdje živi glavnina slovačke manjine u Hrvatskoj, kazališne grupe Matica slovačkih oduvijek su se organizacijski oslanjale na daruvarski Čehoslovački savez. I slovačka amaterska kazališna djelatnost ima vrlo zanimljivu prošlost, ali nije tema ovog rada. Danas slovački manjinski teatar spada pod okrilje Saveza Slovaka sa sjedištem u Našicama. 

  Nakon četiri desetljeća, osamdesetih se polako otvaraju i do tada čvrsto zatvorene granice Čehoslovačke, pa tako u Daruvaru nekoliko puta boravi praški glumac Karel Habl, koji drži glumačke radionice. Ovi posjeti ostvareni su posredstvom ARTAMA-e,  agencije koja se brine o češkim kazališnim amaterima i koja danas djeluje u sastavu NIPOS-a (Národní informační a poradenské středisko pro neprofesionální umělecké aktivity). Ova državna agencija za neprofesionalnu kulturu Češke Republike pandan je našem Hrvatskom saboru kulture.

  
  ^{U Češkoj Republici, osim regionalnih smotri dramskih amatera, postoji čitav niz specijaliziranih nacionalnih smotri. Posebno se tako sastaju lutkari, seniorske grupe, grupe iz malih sredina, kao i mlade i eksperimentalne grupe na smotri koja se zove Šrámkův Písek. (Amatérská scéna)}

  Za razliku od međuratnog razdoblja, kada su kazališne grupe čeških beseda u Hrvatskoj igrale gotovo isti repertoar koji su tada davali amateri u Čehoslovačkoj, osamdesetih godina razlika je bila velika. Česi u Hrvatskoj su kazališno ostali na gotovo istom mjestu, dok je u Čehoslovačkoj kreativnost doslovce bujala. Prema današnjim tumačenjima, Česi u Čehoslovačkoj su izlaz iz rigidnog komunističkog sistema u pedesetim i šezdesetim potražili upravo u kulturi i prirodi jer se kontrola „ispravnog kursa“ u literaturi, filmu i kazalištu, odnosno u šumama, vikendicama i vrtovima, ipak mogla slabije provoditi.

  U Čehoslovačkoj se rađaju novi trendovi i smjerovi, kako u profesionalnom kazalištu (recimo Černé divadlo / Crno kazalište) tako i u amaterskom, dok u Hrvatskoj oni uopće nisu zaživjeli (primjerice Divadlo poezie / Kazalište poezije, Improvizační divadlo / Kazalište improvizacije). Upravo zato u Češkoj već desetljećima postoji dvostupanjski proces biranja predstava za godišnju smotru kazališnih amatera. Najbolje predstave s regionalnih smotri šalju se na specijalizirane nacionalne smotre prema vrstama i kazališnim žanrovima (národní přehlídky podle druhu a žánru). Tek najbolje s njih idu na državnu smotru koja se zove Jiráskův Hronov (po velikom češkom piscu Aloisu Jiráseku i njegovom rodnom mjestu Hronov, gdje se smotra oduvijek održava).

  
  ^{Modernije forme počele su stizati krajem devedesetih godina. Više o tome u drugom dijelu eseja, koji će govoriti o suvremenosti češkog amaterskog kazališta u Hrvatskoj. Na fotografiji amateri iz Bjelovara na godišnjoj smotri u Ljudevit Selu. (foto Jednota)}

  Nacionalnih žanrovskih smotri ima u Češkoj Republici mnogo – posebno se sastaju lutkari a posebno mlade i eksperimentalne grupe od onih seniorskih. Svoju smotru imaju i predstave za djecu, dramski tekstovi kao i kazališne grupe koje djeluju u malim sredinama. U ovu kategoriju amaterskog kazališta svrstavaju danas Česi cjelokupnu produkciju češke manjine u Hrvatskoj, što odgovara hrvatskoj stvarnosti. No, to nikako ne znači da je današnje češko amatersko kazalište u Hrvatskoj klasično – dapače. Svježinu, živost, kreativnost, inovativnost te modernije forme počele su stizati među hrvatske Čehe krajem devedesetih godinama zajedno sa novim uvjetima rada koje donosi nova država, samostalna Republika Hrvatska. Ipak, najvažniju ulogu odigrale su nove tehnologije, odnosno Internet, no više o tome u drugom dijelu eseja koji će biti u cijelosti posvećen suvremenom stanju u češkom amaterskom kazalištu u Hrvatskoj.

  (nastavlja se...)

  © Vlatka Daněk, KAZALIŠTE.hr, 13. studenog 2022.
  
  

  Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
  

Piše: