Ilustracija istinske vjere

Teatar &TD: Tomislav Zajec, Franz, red. Rene Medvešek

• 
  
  Franz Jägerstätter, prema čijem je životopisu i tragičnom kraju Tomislav Zajec napisao dramski tekst, jedna je od najvećih ličnosti Drugog svjetskog rata, a u nas gotovo nepoznat, iako je i u nas objavljen prijevod knjige Franz Jägerstätter: Pisma i zapisi iz zatvora, kojom se u znatnoj mjeri služio i Zajec, ali i veliki američki filmaš Terrence Malick za svoj posljednji film Skriveni život (2019.) kojeg je također bilo moguće vidjeti u nas. Najpoznatiji pojedinci iz tog strašnog rata su oni koji su živjeli da bi vodili svoje pristalice u krvave pokolje i masovnu smrt. Franz Jägerstätter je, međutim, svojom smrću želio spasiti život.

  Bio je austrijski seljak mobiliziran početkom 1943., koji zbog prigovora savjesti (puno dubljeg i iskrenijeg od onog o kojem u nas tako često slušamo) nije želio biti vojnik i ubijati i kojemu je nacizam bio nespojiv s kršćanstvom, utemeljenim na ljubavi, pa se nije slagao ni s Crkvom koja je blagoslivljala oružje ubojica. To se doduše često događalo i u drugim religijama i u raznim ratovima, sve do onog koji danas utječe na sudbinu čitavog čovječanstva. Franz je znao da taj njegov stav vodi do pogubljenja, izvršenoga giljotinom u berlinskom zatvoru, pa i da može imati teške posljedice i po njegovu voljenu obitelj (suprugu Franzisku i tri kćerke), ali ga to nije niti prestrašilo niti pokolebalo.

  
  

  Veličina njegove odluke je nakon završetka rata tek postupno bila prepoznata u širim razmjerima da bi ga 2007. papa Benedikt XVI. proglasio blaženim. A raditi predstavu o blaženiku postavlja pred njene tvorce niz izazova, jer on više ne predstavlja samo pojedinca tragične sudbine nego je i nešto više od toga –predstavnik kršćanstva i njegovih zasada. Zato nije adekvatno raditi osobnu tragediju nego izvedba mora i na primjeren način prikazati duhovnu veličinu protagonistovog čina. Zbog toga Tomislav Zajec izbjegava emocionalnost teksta, odabirući one dijelove Franzovih zapisa koji govore o razlozima njegovog čina, pa je čak i ona osjećajnost koja bi se mogla pojaviti u Franzovim obraćanjima kćerkicama potisnuta namjerno suspregnutom interpretacijom Dade Čosića.

  Redatelj Rene Medvešek odlučio je put do smrti prikazati drugačijim, često i neočekivanim, vrlo originalnim redateljskim rješenjima. Jedno od njih je kreativno oslanjanje na sliku iz šesnaestog stoljeća Krajolik s Ikarovim padom, koja se pripisivala Pieteru Bruegelu starijem. Stjepan Habjan ju je koristio za plakat predstave, a reproducirana je i u programskom listu predstave koja naglasak stavlja na ono njeno značenje da ljudi idu za svojim poslom, ne mareći za tragedije općeljudskog značenja, kakva je i Ikarov pad. To je i razlog korištenja pjesme W. H. Audena Musée des Beaux Arts, djelomice inspirirane tom slikom, a posebno su zanimljiva rješenja scenografkinje Tanje Lacko koja u minimalističkoj scenografiji s jednim stolom i koferom na njemu taj putni kovčeg puni predmetima koji mogu djelovati kao igračke, ali su zapravo umanjene kopije predmeta iz Krajolika s Ikarovim padom koje Franz uzima u ruku kada komunicira s kćerkom, iako niti to ne ide preko granice nekog bližeg dodira.

  

  Kao suprotnost tome redatelj koristi snimku Goebellsovog govora iz vremena kada je Franz uhapšen i tako ostvaruje kompleksnu sliku doba  u kojem je Franz svojom dosljednošću pokazao ne samo veličinu vlastite ličnosti nego i snagu kršćanstva. No, iako je to impresivna ilustracija prave vjere, bez osobne ljudske drame nije uspjela postati i potpuna kazališna predstava i premostiti jaz između scene i gledališta.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. studenog 2022.

Piše: