Kazalište rađeno iz pučke vizure i dominantnog svjetonazora širokih masa

Feljton Kazališni amaterizam: Što je pučko kazalište?

• 

  Što je zapravo pučko kazalište? Kako definirati pučke komade koji se za taj teatar pišu? Pred problemom ćemo se naći već ako pokušamo prevesti engleski pojam popular theatre odnosno francuski théâtre populaire na hrvatski. Hoćemo ti to prevesti kao pučko kazalište ili kao popularno kazalište? Te se tradicije prilično razlikuju od srednjoeuropske, kojoj mi pripadamo, naslanjajući se prije svega na njemačko govorno područje. Anglofone i frankofone kulture trebalo bi detaljno poznavati kako bi se točno znalo što se sve podrazumijeva pod riječima people ili peuple te njihovim izvedenicama.

  U sklopu svojih proučavanja pučkog komada, Marijan Bobinac upozorava na različita značenja njemačke riječi Volk. Pojam Volk označava tako: natio odnosno pripadnike određene etničke skupine, populus odnosno pripadnike svih društvenih slojeva osim onog najvišeg te kao ekonomska kategorija označava siromašne pripadnike jednoga društva.

  U hrvatskom jeziku postoje dvije imenice koje također nisu sasvim jednoznačne: narod i puk. Danas se riječ puk relativno malo koristi, a do početka 20. stoljeća su, kako kaže Divna Zečević, pojmovi puk i narod značili različito: narod su bili staleži i redovi, dok su puk predstavljali seljaci, obrtnici i radnici. Danas se riječ pučki ipak zadržala kao oznaka za nešto što pripada najširim slojevima društva.

  Kada upotrijebimo pojam pučko kazalište, možemo po analogiji reći da se radi o kazalištu koje pripada najširim slojevima društva u smislu da im je namijenjeno kao publici, da govori o njima, te također da je rađeno iz pučke vizure odnosno dominantnog svjetonazora širokih masa.

  

  U pokušaju definiranja pučkog kazališta zapravo je lakše reći što sve pučko kazalište nije odnosno definirati ga negativno, smatra Patrice Pavis. Ono ni u kojem slučaju nije dvorsko kazalište iz ranijih povijesnih razdoblja, nije elitističko niti akademsko kazalište, nije ni teatar u kojem dominira dramski tekst, kao što nije niti kazalište koje drži svoju publiku na distanci. Zapravo pučko kazalište ostvaruje iznimnu povezanost sa svojom publikom, o čemu govori i Nikola Batušić. Pišući o obilježjima pučkog kazališta zasnovanoga na pučkom igrokazu, on ističe i njegovu tematsku povezanost sa sredinom u kojoj niče, korištenje dijalekta kao i drugih raznih idiolekata, improvizaciju na tekst, pjesmu i ples.

  Tradicija pučkog komada, pučkog igrokaza odnosno pučke drame posebno je karakteristična za njemačko govorno područje (pa onda i za hrvatsku kazališnu kulturu). Ta tradicija zapravo proizlazi iz improvizirane komedije, te je bečki pučki komad u 19. stoljeću još dugo nosio njezina obilježja.

  Bobinac je podrobno opisao njemački i hrvatski pučki komad te ukazao na činjenicu da se nakon 19. stoljeća pučki komad u obje tradicije počinje uklapati u trendove odnosno stilske pravce umjetničke književnosti, pa mu se stoga i obilježja počinju mijenjati. O tim je obilježjima kao i o žanrovima pučkog komada autor puno pisao u knjigama Otrovani zavičaj i Puk na sceni. Bobinac se posvetio, kako sam kaže, umjetnički ambicioniranom pučkom komadu te se nije bavio tradicijom pučkog igrokaza koji se piše za amatersko kazalište.

  

  Zapravo, današnji pučki komadi koji se pišu za amatersko kazalište nose slična obilježja kao pučki komadi iz 19. stoljeća.

  Potonji su pak, smatra Sanja Nikčević, izbačeni iz kanona kao loša književnost i podilaženje publici. Inspirirana Aristotelovim učenjem o uzrocima, autorica pučku dramu promatra kao sadržajnu odrednicu koja se pojavljuje u različitim žanrovima – tragedije, tragikomedije, melodrame, komedije, satire ili lakrdije. Prema svjetonazoru razlikuje afirmativnu i subverzivnu dramu. Djelovanje drame na publiku kod afirmativne funkcionira kao pouka ili uputa, dok je kritika i destrukcija vladajućeg svjetonazora cilj subverzivne. Nakon građanske epohe prevladavaju društveno-kritički pučki komadi te su kao umjetnički vrijedni uključeni u kanon. Pisci takvih komada u nas su, recimo, Tucić, Feldman ili Krleža, dok su neki tvorci afirmativnih pučkih komada iz kanona izbačeni – primjerice Bogović, Freudenreich, Okrugić, Becić.

  Neki autori upozoravaju da se povijest drame i kazališta može promatrati kao supostojanje elitističke i pučke linije. Shakespeare je zapravo pisao komade za prigradske londonske pozornice gdje je njegove predstave pratio običan puk, dok su njegovi suvremenici John Lyly i Phillip Sidney pisali za elitu. Borislav Mrkšić ističe da se povijest pučkog teatra u Hrvatskoj može pratiti od Držića do danas. Antičko i srednjovjekovno kazalište bili su zapravo pučki fenomen, dok se od renesanse u književnosti i kazalištu polako razdvajaju pučka i elitistička struja, iako zapravo najveća dostignuća renesansnog teatra – i u svijetu i u nas, pripadaju pučkom kazalištu (A. Car-Mihec).

  

  Štoviše, može se postaviti pitanje koliko je zavičajni pučki komad dio razvojnoga puta i tradicije pučke književnosti koja od samih početaka supostoji s usmenom i umjetničkom (D. Zečević) ili nastaje istom u doba prosvjetiteljstva s masovnijom pojavom tiska, a vrhunac dosiže u 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća (P. Pavličić).

  Čini se da je zavičajni pučki komad ipak proizašao iz tradicije umjetničkog pučkog komada 19. stoljeća, čija je obilježja uglavnom i danas zadržao. O obilježjima zavičajnog pučkog komada bit će više riječi u nastavcima koji slijede.

  © Ozana Iveković, KAZALIŠTE.hr, 10. studenog 2022.

  

  Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
  

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 91/92 na 132 stranice donosi zanimljive rubrike i teme bogato potkrijepljene kvalitetnim fotografijama.

• mjuzikl

  Redatelj Paolo Tišljarić Čarobnog Frulaša slaže uredno i ritmički izbalansirano, kako ovakva scenska forma i zahtjeva.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.