Gubitak upravne i umjetničke autonomije

Feljton Kazališni amaterizam: Kazališna djelatnost češke nacionalne manjine (11): Nakon Drugog svjetskog rata počinje stagnacija

• 
  ^{Dramski kružok češke besede Daruvar 1926./27. godine (arhiv češke besede Daruvar)}
  
  I dok nakon Prvog svjetskog rata iz godine u godinu raste broj čeških beseda u Hrvatskoj, pa tako i čeških amaterskih predstava, desetljeća nakon Drugog svjetskog rata donose stagnaciju. Više je uzroka tome. Ponajprije činjenica da svaki popis stanovništva pokazuje da je broj ljudi koji se izjašnjavaju kao Česi u Hrvatskoj sve manji (1921. godine u Hrvatskoj je živjelo 32 tisuće Čeha, 1953. godine 26 tisuća, a 1961. bilježi samo 23 tisuće Čeha u Hrvatskoj). Ovo smanjenje broja pripadnika češke manjine posljedica je ne samo poslijeratne reemigracije u Čehoslovačku (od koje se češka manjina u Hrvatskoj brojčano nikad nije oporavila) nego je na djelu i neumitni proces asimilacije – ipak su prošla dva stoljeća od kada su prvi Česi počeli dolaziti na prostor današnje Hrvatske.

  Svoju ulogu odigrale su i nove povijesne okolnosti, politička određenost, odnosno stabilnost koju je za pripadnike češke manjine donio socijalizam. Manjinski je kulturno-prosvjetni rad priznat i podržavan, te u cijelosti integriran u tadašnji društveno-politički sistem. Nije više bilo potrebe boriti se za samoorganiziranost i dokazivati da je ona potrebna i zašto; sada je rad manjinskih organizacija samo trebalo održavati.

  
  ^{Daruvarski glumci 1930. u Rusalki, predstavi s pjevanim točkama (arhiv Češke besede Daruvar)}
  
  Na rad kazališnih grupa čeških beseda u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata u mnogome se odrazila 1948. godina, odnosno rezolucija Informbiroa. Nakon Titovog suprotstavljanju Staljinu, Jugoslavija se našla izvan takozvane željezne zavjese odnosno zone ruskog utjecaja, dok je Čehoslovačka ostala u Varšavskom paktu. I tako je (gotovo preko noći) prestalo biti dobro slijediti mnoge od starih modela rada u češkim amaterskim manjinskim dramskim družinama. Počevši od organizacije kazališne sezone, koja je upravo do savršenstva dovedena u Daruvaru.

  Prema pisanju publicistice Jiřine Staňove, prije Drugog svjetskog rata, točnije već tridesetih godina, ovdje se ustalila ovakva shema: kazališna je sezona počinjala u rujnu, kada je davana prva predstava, druga se tradicionalno igrala za 28. listopada, češki Dan državnosti (na taj datum je 1918. proglašena samostalna Čehoslovačka država, a iako ta država više ne postoji jer su se Češka i Slovačka mirno razišli 1993. godine, Češka republika i danas slavi ovaj datum kao državni praznik, odnosno uspomenu na svoju prvu povijesno samostalnu državu), treća predstava bila je dio tradicionalne zabave Češke besede Daruvar za Svetog Nikolu koju je kazališna grupa i organizirala. Kalendarska godina završavala je na svetog Stjepana božićnom predstavom, u ožujku je dramska grupa prigodno obilježila rođendan prvog čehoslovačkog predsjednika Tomaša Garriguea Masaryka, a završetak sezone je bila uskrsna predstava (na Uskrsni ponedjeljak). Ponekad je uvježbana još jedna dodatna ljetna predstava, ali obavezno je organizirana takozvana Husova proslava (i danas je 6. srpanj, dan kada je u Konstanci spaljen Jan Hus, državni praznik u Češkoj Republici, kao dan sjećanja na ovog velikog češkog kršćanskog reformatora – u Češkoj je državni praznik i prethodni dan, 5. srpnja, a posvećen je uspomeni na Ćirila i Metoda, koji su u Češku donijeli kršćanstvo). Dakle, u desetljeću prije Drugog svjetskog rata u Daruvaru se godišnje igralo 6, a ponekad i 7 čeških amaterskih predstava. Brojka je to koja izaziva respekt i poštovanje i danas.

  
  ^{Pije i nakon Drugog svjetskog rata, češka beseda Kaptol spadala je po broju uvježbanih predstava u sam vrh češkog amaterskog kazališta u Hrvatskoj. Često se nastupalo po okolnim selima a ovako se išlo na gostovanje (arhiv češke besede Kaptol)} 
  
  U promijenjene poslijeratne okolnosti koje su utjecale na rad kazališnih grupa čeških beseda spada i to da je u novoj jugoslavenskoj državi otpala nasušna potreba punjenja blagajne kako bi se mogle financirati češke škole, jer to sada radi država. U tim školama više ne rade učitelji iz Čehoslovačke, ljudi koji su prije Drugog svjetskog rata u pravilu bili i režiseri amaterskih grupa čeških beseda u Hrvatskoj. Nažalost, time su se i obistinila ona zloguka predviđanja koja čitamo u Češkom narodnom kalendaru za 1955. godinu „…bez češke škole i češkog učitelja ćemo se odnaroditi“. Zapisali su to tada Česi iz Bjelovara, gdje češka škola nakon Drugog svjetskog rata više nije obnovljena, što je zaista dovelo do toga da se tamo od šezdesetih godina posve prestaju igrati češke amaterske predstave. U Bjelovaru je ova tradicija obnovljena devedesetih godina, no tu sreću nisu imale neke druge besede, koje su između dva rata bile u vrhu po produkciji čeških amaterskih predstava u Hrvatskoj.

  U Kaptolu i Bjeliševcu od šezdesetih godina češke se amaterske predstave također više ne igraju, a u Hercegovcu kazališna sekcija prestaje s radom devedesetih godina. No u tim sredinama i danas djeluju češke besede, što nije slučaj u Ludini (selo pored Kutine) gdje je nakon Drugog svjetskog rata posve zamro svekoliki češki manjinski organizirani život (parcela na kojoj je nekada stajao Češki dom, spaljen u ratu, danas pripada župnom uredu). Ni u Krivaju (pored Lipovljana) se nisu ostvarili zapisi za 1955. godinu „…obećavamo da će idući izvještaj biti dug, jer zaista konačno  želimo početi dobro raditi“ – štoviše, vrlo brzo tamo je Češka beseda prestala s radom. 

  
  ^{Glumci češke besede Bjeliševac oko 1957. godine s učiteljem i režiserom Jaroslavom Šebom. U to vrijeme Bjeliševčani su gradili svoj češki dom pa su uvježbavane češke predstave s kojima se gostovalo i u okolici i tako prikupljana potrebna sredstva za dovršetak gradnje. (arhiv Češke besede Bjeliševac)}
  
  Prije Drugog svjetskog rata kazališne grupe su u mnogim besedama bile posve autonomne sekcije, sa svojim upravnim odborom, koji je odlučivao o svemu – repertoaru, datumima predstava pa i o tomu na što će se trošiti financijska dobit od predstava. Nakon Drugog svjetskog rata ta samostalnost više nije obnovljena. Staroj glumačkoj gardi to nije uvijek bilo po volji (znamo to iz zapisnika daruvarske Besede, gdje je svoj vlastiti upravni odbor kazališna grupa imala već od 1923. godine) jer sada je za svaku novu kulisu ili kostim trebala odluka upravnog odbora Besede. U Zagrebu pak godinama kazališni život nije obnovljen jer su društvene prostorije koje su zagrebački Česi dobili u zamjenu za svoj Češki dom u Šubićevoj ulici (u koji se nakon rata uselio Radio Zagreb), bile u sklopu stambenog objekta, pa su bile pogodne samo za tihe aktivnosti. 
  
  (nastavlja se...)

  © Vlatka Daněk, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2022.
  
  

  Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
  

Piše: