Bombastični vizuali i gomilanje motiva koji prekrivaju puni potencijal farse

HNK u Varaždinu: Georges Feydeau, Buba u uhu, red. Snežana Trišić

• 

  Kazalište je kroz povijest, unatoč svim razlikama i mijenama stilova, društvenih funkcija i značenja, zadržalo konstantnu osobinu mjesta koje pruža odmak od stvarnosti. Farse ili vodvilji, kako su se podžanrovski različito najčešće određivali komadi Georgesa Feydeaua, savršeno odgovaraju toj osobitosti teatarske umjetnosti. U njima se stvarnost razlaže na faktore koji majstorskim zanatstvom u kombinacijama dovode do urnebesnih, iščašenih zapleta. Produkt svoga vremena, smješteni u ovdje i sada europskog fin de sièclea, kada su i nastali i praizvedeni, pisani su s jasnom namjerom postizanja uspjeha kod onovremene publike. Feydeauovi su tekstovi ipak zadržali svevremenost u otkrivanju ljudskih mana i gluposti, tog vječnog vrela inspiracije komediografa. Buba u uhu jedna je od Feydeauovih najpoznatijih i najizvođenijih komedija. Za Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, istovremeno, Buba u uhu komad je koji je snažno upamćen u novijoj povijesti kuće zahvaljujući predstavi iz 2007. Tada u režiji Stevena Kenta, bio je vrlo popularan kod publike i dugo izvođen te se prilično čvrsto upisao u gledateljsku memoriju. Stoga je hrabro zvučalo kada je intendantica Senka Bulić za početak nove sezone, petnaest godina kasnije, najavila novu premijeru Bube u uhu, ovaj put u režiji Snežane Trišić. Premijera je i održana na Velikoj sceni 15. listopada.

  

  Prepričavati i sažimati zaplet Bube u uhu bilo bi kontraproduktivno. Dovoljno je nazvati ga urnebesnim i navesti kako se temelji na jednom pismu, mnogo prevarenih žena i muškaraca, koji istovremeno i sami varaju one od kojih su prevareni, jednoj nevjerojatnoj fizičkoj sličnosti i mnoštvu izrugivanja karakterima likova. Svega toga ima u varaždinskoj inscenaciji, malošto je izostavljeno. Dramaturginja Vesna Kosec Torjanac izbjegla je veće intervencije u tekst, dopuštajući razmahivanje farsičnosti na sceni. Predstava se otvara songom, tu i tamo pojavi se koje osuvremenjivanje (upotreba mobitela, primjerice) i kraćenje, no u suštini zapleti i odnosi iz komada su zadržani, što pokazuje kako su zapleti na kojima se temelji svevremeni. Uvijek će biti ljubavničkih nesporazuma, neprepoznavanja i urnebesnih karakternih crta koje se, u rukama pravog komediografa, na sceni transformiraju u urnebesno zabavne formulaične zaplete.

  Scenografkinja Andreja Rondović oblikovala je prostor kojim, u prvom planu, dominiraju funkcionalni, modularni elementi koji se po potrebi preslažu iz kauča u krevet, ovisno odvija li se prizor u salonu ili spavaćoj sobi. Slično tome, funkcionalno je rješenje i okretnih vrata. Drugi je plan, obilježen izlomljenim rasvjetnim nizovima na cugovima, mnogo manje jasan, a funkcionalan uglavnom nije uopće. Općenito, scenografija je na granici kiča. Kostimografija Petre Pavičić tu granicu prelazi, snažno zavirujući u kič i pretjerivanje. Velik broj likova uvjetuje mnogo kostimografskog rada, koji je Pavičić obavila pomno razlučujući između likova iz gospodske kuće Chandebise i onih iz hotela Vragolasta maca. Prvi su u prepoznatljivim građanskim odijelima i haljinama, tek donekle karikiranima. No, kada se komedija preseli u Vragolastu macu, kostimi više nisu na rubu i ne koketiraju s kičem nego kostimografkinja snažno zalazi u kič, povremeno i bizarnosti.

  

  Uniforme osoblja Vragolaste mace na kojima se, baš kao i na tapetama pokretnog zida, pojavljuje uzorak tigra, lateks, pa i seksualne igračke, gotovo da crtaju o kakvom se mjestu radi. Mada nelijepa, sva ta kičasta kostimografska šarada nije besmislena. Pokazuje kako Feydeauova farsa funkcionira i u suvremenom duhu vremena, koje je kič odvelo do norme, učinivši ga dostupnijim nego ikada prije kroz masovnu proizvodnju robe široke potrošnje. Istovremeno, bombastična mizanscena, koliko god možda pristajala suočavanju Feydeauove farse sa suvremenim duhom vremena, odvlači pozornost sa zapleta, gušeći tako potencijal farse, čiji je temelj ipak u majstorskoj gradnji odnosa između likova. Konačno, ne može se oteti dojmu da cjelokupna vizualna komponenta evocira prethodnu veliku premijeru varaždinskog kazališta, ujedno inauguralnu za intendanticu Bulić – Bogove u režiji Dalibora Matanića. Bit će zanimljivo u narednim produkcijama vidjeti je li to, možda, vizualni smjer u koji se varaždinski HNK odlučio zaputiti.

  Glazba skladatelja Aleksandra Antića i Vladimira Garića nije osobito pamtljiva, pomalo para uši, no pojavljuje se, srećom, uglavnom pri izmjenama prizora. Slično je i s koreografijom Davorke Čorko Rodeš, koja previše polaže na brzinu, utrčavanje na scenu i istrčavanje s nje, što, koliko god imalo opravdanje u ritmu ovakvog komada, s vremenom postaje nepotrebno naporno i donekle guši zbivanje.

  

  Ansambl predvodi Ljubomir Kerekeš u dvostrukoj ulozi Victora Emmanuela Chandebisea, direktora kompanije za životna osiguranja i Pochea, sluge u Vragolastoj maci. Naoko, uloga idealna za glumca profiliranog u jednom i drugom tipu, autoritarnog muškarca i čovjeka s ruba društva u neobičnim situacijama. Međutim, Kerekeš nije u pristupu konzistentan ni jednom od njih, vrlo često zalazi u pretjerivanja, dok tu i tamo bljesne koji odmjereni trenutak komike odmaknute od dominantnog glumačkog modusa. Helena Minić Matanić kao njegova supruga Raymonde nije se osobito istakla te ju je, unatoč važnoj ulozi u zapletu, zasjenila Dea Presečki kao njezina prijateljica Lucienne Homénidès de Histangua. Carlos Homénidès de Histangua, Luciennein suprug, povjeren je Robertu Plemiću, a ostvaren kao očekivana karikatura vatrenog Španjolca. Karlo Mrkša uspjelo je karikirao govornu manu Camilla Chandebisa, čime je kreirao najbolju ulogu muškog dijela ansambla. Marinko Leš korektno je, no nekako blijedo ostvario Romaina Tournela. Nešto više karaktera unio je Marko Cindrić u lik Doktora Finachea. Zdenko Brlek pronašao je mjeru glumačke autoironije u ulozi Augustina Ferraillona, vlasnika i voditelja Vragolaste mace. Igraju još Filip i Nikša Eldan, Darko Plovanić, Gordana Slivka, Elizabeta Brodić i Hana Hegedušić.

  

  Bombastični vizuali i gluma Bubi u uhu donijeli su više dvojbi nego rezultata. Umjesto izoštravanja značenja, na sceni se odvija svojevrsno gomilanje motiva, koji niti mogu iskazati pun potencijal teksta, jer ga prekrivaju drugi elementi mizanscene, a niti su ti elementi mizanscene stvarno dovoljno domišljeni i šokantni da bi polučili smijeh ili zgražanje. Nova varaždinska Buba u uhu tako je uglavnom ostala u lutanjima koja su počesto prekrivala puni potencijal farse.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. listopada 2022.

  Režija: Snežana Trišić
  Dramaturgija: Vesna Kosec Torjanac
  Scenografija: Andreja Rondović
  Kostimografija: Petra Pavičić
  Oblikovanje rasvjete: Tomislav Maglečić
  Skladatelji: Aleksandar Antić i Vladimir Garić
  Koreografija: Davorka Čorko Rodeš

  Glume: Ljubomir Kerekeš, Karlo Mrkša, Marinko Leš, Marko Cindrić, Robert Plemić, Zdenko Brlek, Filip Eldan, Nikša Eldan, Darko Plovanić, Helena Minić Matanić, Dea Presečki, Gordana Slivka, Elizabeta Brodić, Hana Hegedušić

Piše: