Emotivna slika hladnog i bešćutnog društva koja izaziva suosjećanje

Gradsko kazalište Žar ptica: Hans Christian Andersen, Djevojčica sa šibicama, red. Tamara Damjanović

• 

  Pred vratima sve veće bijede i siromaštva, Gradsko kazalište Žar ptica novu kazališnu sezonu počelo je socijalno vrlo osviještenom Andersenovom pričom Djevojčica sa šibicama jer je, kaže ravnatelj tog kazališta Drago Utješanović, „dječaka i djevojčica sa šibicama kod nas i u svijetu mnogo.“

  Redateljici Tamari Damjanović to je prva predstava za djecu, ujedno i prva u Žar ptici, a gradila ju je putem zadanih glumačkih improvizacija. Počinje na prosceniju razgovorom bake i unuke – one su zaigrane, jedna drugoj posvećene i radosne. Baka joj plete vunene papučice, pjeva joj lijepe uspavanke, strpljivo odgovara na sva njezina pitanja i čvrsto je drži u svom naručju. Amandi Prenkaj to je prva uloga starice. Visoke godine svoga lika pokazala je usporenim hodom i pogrbljenim leđima, a u tom je kratkom prizoru blagim pogledom i nježnim glasom uspjela publici prenijeti silnu ljubav koju baka osjeća prema unuci. Ostatak predstave u potpunoj je suprotnosti s tom toplinom – odlaskom bake na drugi svijet nestaje sva ljepota.

  

  Već se u drugom prizoru pojavljuje izuzetno bešćutan otac kojega je Berislav Tomičić ocrtao uspravnim i ukočenim tijelom, hladnim pogledom, sporim prijetećim korakom te kratkim i odrješitim rečenicama. Njegova se okrutnost dodatno pojačava batinama kojima kažnjava razigranog sina, pa prijetnja upućena kćeri: „Ne vraćaj se kući dok ne prodaš sve šibice“, ne zvuči nimalo bezazleno i potpuno opravdava strah od posljedica neuspjeha koji je Vini Jurčić vrlo jasno pokazala. Dijete koje odrasta s obiteljskim nasilnikom nema izbora, no isto tako ne može ni protiv svoje nježne, nimalo nametljive osobnosti, što je glumica izvrsno istaknula. Njezina je Djevojčica krhko biće bačeno u gradsku vrevu, među užurbane ljude koji trče za vlastitim poslovima i interesima, opterećeni svojim brigama. Većina njih ne mari za dijete sklupčano u kutu, odjeveno u tanku sirotinjsku haljinicu koje, kad god joj je teško, bježi u svijet mašte i igre s papučicama ili prstićima.

  

  Petero glumaca (Amanda Prenkaj, Ivan Simon, Berislav Tomičić, Dunja Fajdić i Ante Krstulović) prikazalo je široku galeriju likova, različitim načinima hoda naznačili su određeni tip ljudi i dočarali atmosferu glasnog i užurbanog grada. Redateljica je sjajno istaknula licemjerje i laž koji posebice dolaze do izražaja u blagdansko vrijeme – pjevaju se vesele novogodišnje pjesme koje često govore o radosti dijeljenja i zajedništvu, makar se ono ne provodi u praksi. Zbor koji s osmijehom na licu pjeva takve pjesme, pokazuje svoje pravo lice rugajući se Djevojčici i tjerajući je od sebe. Izuzetno je potresan prizor s dvoje klošara koji je uvlače u svoje repersko društvo samo zato da bi joj iz čiste zlobe uzeli najvrjednije i jedino što ima – bakine vunene papučice. Da one za nju nemaju cijenu prikazalo se prije dolaska repera, kada ih nije htjela prodati ni za poveću svotu novca, makar bi se s njom mirno i bezbrižno mogla vratiti kući.

  Svi likovi koje Djevojčica susreće naglašeni su u gesti i pokretu, jedino je Vini Jurčić u realističkom kodu, bez imalo patetike, s malo riječi, prikazala emotivnu lepezu svoga lika. Ona je u isto vrijeme vrlo krhka i jaka, poput kakva nestvarna i nevina stvorenja korača pored mnogih karikatura, ne osuđujući ih, ali uvijek iznova čudeći se njihovim postupcima. Njezin očaj zbog ukradenih papučica snažno prelazi rampu, kao i igra sa samom sobom u najtežim trenucima. Cijela njezina pojava izaziva duboko suosjećanje i to ne samo zbog poznate nam priče, nego i zbog glumačke kreacije Vini Jurčić.

  

  Redateljica Tamara Damjanović ovom je predstavom prikazala crnobijelu sliku društva koja se od Andersenova vremena do danas nije puno promijenila – mnogo je bezobzirnih i sebičnih ljudi, a jaz između siromašnih i bogatih sve je veći. Bosonogu djevojčicu malotko doživljava, a oni koji je zamjećuju i prilaze joj kao osobi, i sami su na društvenoj margini – Romkinja gatara zabrinuta je za njezinu kratku crtu života, a uličnom je džeparu žao gladne curice koja nikako ne može ništa prodati, pa s njome želi podijeliti sendvič. To su jedini trenuci ljudskosti koje Djevojčica na ulici hladnoga grada susreće. Hladnim i otuđenim čine ga njegovi stanovnici, a scenografkinje Sheron Pimpi-Steiner i Ivana Živković dodatno su te karakteristike naglasile neonskim svjetlima i kulisama koje likovno apstraktno i vrlo dojmljivo ocrtavaju obrise sivih nebodera. Hladna svjetla u suprotnosti su s toplim, koje se poput svjetlosti svijeće pojavljuje kad Djevojčica pali šibice i njezine vizije upravo su zahvaljujući vještom oblikovanju svjetla Luke Matića dobile punoću i dojam čarolije. Odabirom materijala Marita Ćopo jasno je naglasila temeljnu osobinu svakoga tipa te razliku između bogatih i siromašnih, kao što je komadić topline, brige i ljubavi koji je baka ostavila Djevojčici prikazala u obliku vunenih papučica/lutkica i vunenog šala.

  

  Priča završava tragično, no tragediju je redateljica prikazala vrlo suptilno – Djevojčicu ne nalaze prolaznici smrznutu na cesti, kao u Andersenovoj verziji, nego nakon treće upaljene svijeće susreće se s bakom i s njom napušta grad. Unatoč mračnim tonovima, predstava zbog radosne prirode same Djevojčice, odiše stanovitim veseljem, a i humorom, jer su slapstick-elementi s likovima policajca i lopova duhoviti, kao i lik gatare te prizor bogataške obitelji koja sumanuto kupuje darove za svoju razmaženu kći. Vini Jurčić u ulozi Djevojčice uspjela je izazvati suosjećanje, a ostali su likovi dočarali sliku društva koja bi osvještenijem gledatelju mogla nametnuti pitanje – jesmo li uistinu tako bešćutni i, ako jesmo, možemo li to promijeniti? Umjetnički tim ove predstave vjeruje da se promjena može dogoditi upravo u kazalištu.

  © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2022.

Piše: