Uredna, redateljski i glumački dosljedno promišljena predstava koja igra na sigurno

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Henrik Ibsen, Nora - Kuća lutaka, red. Paolo Tišljarić

• 

  Novu sezonu Kazalište Marina Držića otvorilo je premijerom predstave Nora – Kuća lutaka Henrika Ibsena ostvarenu u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca. Nakon prošlosezonske suradnje s HNK Šibenik i nekih ranijih sličnih iskustava, ovo je nastavak koprodukcijskih projekata dubrovačkog kazališta kojima želi osvježiti repertoarne izbore, učiniti ih publici zanimljivijima i koliko-toliko racionalizirati poslovanje kako bi sve najavljene sastavnice ovogodišnjih premijernih i repriznih najava i programa bile ostvarene. Nakon Krijesnica Tene Štivičić, ovo je duga ovogodišnja režija ravnatelja dubrovačke profesionalne kazališne kuće Paola Tišljarića na sceni matičnog kazališta, koji je tako, kada se bude sumirala sezona, i svojim redateljskim prinosima odredio i, na neki način, obilježio ovogodišnji premijerni izbor i repertoarnu ponudu Kazališta Marina Držića.

  Nora – Kuća lutaka jedna je od najboljih i najizvođenijih  Ibsenovih drama koja je od svojih prvih izvedbi gotovo redovito izazivala razne prijepore i nerijetko, i ne samo kazališne komentare, ostala do danas kazališnim izazovom s brojnim uprizorenjima na međunarodnoj kazališnoj sceni s nekoliko uspješnih ostvarenja i u hrvatskoj kazališnoj zbilji posljednjih godina. Većina različitih mišljenja, suprotstavljanja, neslaganja i odobravanja odnosila se na glavni lik drame, osobnost i životne odluke glavne protagonistkinje Nore, žene koja nakon godina bračne vjernosti, odanosti i uvjerenja da je njen život sa suprugom slika sklada a ljubav iskrena i onakva kakvu joj Helmer nudi tek površan odraz dubokih neslaganja i nerazumijevanja. Napredovanje i poslovni uspjesi supruga, troje djece i zadovoljstvo građanskim statusom i  komforom, pokazalo se, nakon njenih problematičnih odluka, postupaka i dramatičnih životnih epizoda, ostali su tek lako urušive fasade bračne idile.

  

  Ostajući bez podrške i razumijevanja, bez spremnosti na eventualni oprost i zaborav, uz uzaludni pokušaj da sa suprugom ogoli njihov odnos i razobliči „bračno trajanje“ iskreno i bolno do kraja i razjasni zablude i privide njihove svakodnevnice, ustraje na jedinoj joj prihvatljivoj odluci. Odlasku. Kuća lutaka koja je bila njen izbor, ali i zabluda, ostaje prošlost ali i alibi za iskorak, novi početak. Ili, možda, tek samo bijeg. Negdje. Nakon još jedne završne rasprave sa suprugom, još jednog introspektivnog poniranja u povijest njihova braka, lažnih i neiskrenih alibija, odlučna u svojoj namjeri, Nora Helmer napušta obitelj zatvarajući, i ne samo simbolično, vrata svom bivšem domu. U dubrovačkoj izvedbi nema, niti na simboličnoj razini, vrata. Nora naprosto odlazi, Torvald Helmer uzima pištolj i puca u smjeru njenog odlaska. Ostaje sam s pištoljem u ruci okrenut publici, očajan, i možda spreman na još jedan pucanj. Eventualno.

  Redatelj Paolo Tišljarić, u suradnji s dramaturginjom i adaptatoricom Antonelom Tošić, ostavlja u igri samo glavne protagoniste bez dadilje, sluškinje i djece, koju tek u jednom prizoru vidimo u kadrovima rane obiteljske idile u video-projekciji na stražnjem zidu sobe. Jedinog prostora u kojem se, uz neznatne izmjene rasporeda trosjeda, stola i stolica (scenografiju potpisuje Paolo Tišljarić), odvija drama smještena u vrijeme današnje u kojem novac, sumnjive poslovne transakcije, krivotvoreni potpisi i dokumenti, upitni moralni alibiji i sumnjivi putevi kapitala itekako imaju svoju odraznu sliku, prepoznatljivost i aktualnost. Složena je tako izvedba koja, logično, inzistira na razotkrivanju laži i licemjerja uvriježenih izlizanih obrazaca o idealiziranoj slici građanskog braka sa svim konvencionalnim epizodama zatomljenih neljudskosti moralnih stereotipa upisanih u prevladavajuće društvene protokole i norme. Ibsenova drama u tri čina sužena je u devedeset minutnu izvedbu uglavnom verbalnih razotkrivanja, optužbi i opravdanja u igri u kojoj su svi protagonisti, svaki na svoj način, gubitnici. Glumački ansambl, osvježen gostujućim glumcima, uglavnom je uredno slijedio redateljsku misao i scenski rukopis s povremenim ritmičkim neujednačenostima i doslovnostima što će, vjerujemo, u najavljenim repriznim izvedbama i gostovanjima dobiti one nužne dubine i punine, psihološke nijanse, atmosferu tjeskobnosti, licemjerja, rasplamsaj zatomljenih strasti, pa i frustracija na koje Ibsenova drama računa.

  Matea Marušić kao Nora i Matija Grabić kao Helmer uspijevaju uredno, pomalo zorno i stereotipno, bez intenzivnijeg glumačkog angažmana, uvodno odigrati svoje uloge u bračnoj svakodnevnici rutinskih dodvoravanja i laskanja da bi s puno više koncentracije ostvarili možda i ponajbolje trenutke predstave i dramske napetosti, emocijama i ostrašćenim suprotstavljanjima, u žučnoj i razotkrivajućoj raspravi dvoje supružnika koji, sluteći rasplet, napokon usuđuju otvoreno sučeliti svoje karaktere, osobnosti i naravi. Marija Šegvić kao Linde, Norina prijateljica iz mladosti, pojavom i smirenom gestom dojmljivo gradi lik prijetvorne, dvolične i licemjerne negativke i svoje važne uloge u spletki i igri koja će se završiti dramatičnim ishodom u kući lutaka. Bojan Beribaka kao Krogstad sličnog dosjea i povijesti bolesti kao Nora (oboje su se iz obiteljskih trauma izvukli novcem dobivenim uz krivotvorene potpise) očajan je i na sve spreman kako bi sačuvao posao i iznudio unapređenje uz prijetnje ucjenama bez obzira na posljedice. Ovo je jedna od zahtjevnijih i boljih ostvarenih Beribakvih uloga u novijim produkcijama dubrovačkog kazališta. Hrvoje Sebastijan, kao teško bolesni doktor Rank sa, u izvedbi, do kraja nerazjašnjenim vezama i odnosom s Norom, smirenom je odmjerenom gestom i pomalo kontemplativnim tonovima naznačio neke od svojih jednako tako važnih uloga u odabranom kvintetu glavnih protagonista okupljenih, pa onda i zatečenih u Kući lutaka. Kostimografija Ane Mikulić  dosljedna je i u funkciji redateljskog koncepta, s posebno uspjelim kostimima Kristine Linde. Jednako tako svoj važan ulog predstavi dao je autor glazbe Žarko Dragojević koji u posljednje vrijeme svojim, sada već prepoznatljivim glazbenim prinosima ostaje važnim sukreatorom i umjetničkim suradnikom, kao i oblikovatelj svjetla Marko Mijatović. 

  

  Ostvarena je tako predstava koja ne otvara neku moguću radikalniju interpretaciju Ibsenove drame i ne nudi možda poželjnije hrabrije teatarske iskorake kako na razini životnih kronologija i usuda protagonista tako i na slojevitije i izazovnije, u našem ovovremenskom zrcalu, aktualne okolnosti, implikacije pa i posljedice. Uredna, redateljski i glumački dosljedno promišljena predstava koja računa na gledatelje, a zbog svog, kako je u najavama bilo naglašeno, lektirnog izbora, i na mladu publiku koja tako od sada može i u Dubrovniku, nakon što, nadajmo se, pročita  Noru – Kuću lutaka, ovu amblematsku Ibsenovu dramu i gledati u kazalištu.

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2022.

Piše: