Zabava ispred satire

Satiričko kazalište Kerempuh: Mihail A. Bulgakov, Pseće srce, red. Aleksandar Švabić

• 

  Pseće srce je tekst neobične sudbine, nalik onoj njegovog tvorca Mihaila Bulgakova (1891–1940) za kojeg se tek dugo nakon smrti moglo ustvrditi da je jedan od velikana europske književnosti, jer su se tek od šezdesetih godina prošlog stoljeća u Sovjetskom Savezu u većem broju počela objavljivati prva izdanja njegovih romana, novela i drama, među kojima i remek-djelo Majstor i Margarita. Kao i njegov veliki prethodnik Gogolj, kojeg je cijenio i ponekad na osebujan način razvijao neke njegove postupke i teme, Bulgakov je bio ukrajinskog podrijetla a pisao na ruskom. U rodnom Kijevu završio je studij medicine, a kao liječnik bio angažiran na različitim stranama tijekom građanskih ratova nakon Oktobarske revolucije, čak nekoliko puta i nakon što se 1921. odlučio napustiti tu profesiju i postati književnik.

  Ipak, vrlo malo mu je knjiga objavljeno ili komada izvedeno, ali za razliku od mnogih drugih ideološki problematičnih pisaca koji su zatvarani ili završavali u logorima, mogao je djelovati kao novinar. To se pripisivalo činjenici da je Staljin mnogo puta s oduševljenjem gledao izvedbu njegovog komada Dani Turbinovih (1925.) i nije dopuštao da je se zabrani, ali se rjeđe spominje da je ipak držao da to nije socijalistički komad. A kao dodatak tom paradoksalnom odnosu diktatora i umjetnika koji se ne priklanja njegovim stavovima, treba dodati da je Bulgakov 1939. napisao dramu Batum o Staljinovoj mladosti koja je prvi put u Sovjetskom Savezu objavljena 1988., godinu dana kasnije čak i od Psećeg srca koje je ipak krajem šezdesetih tiskano na Zapadu.

  

  To tu dužu pripovijest čini jednim od najkasnijih Bulgakovljevih djela objavljenih u Sovjetskom Savezu, čemu je uzrok vjerojatno to da se socijalistički sustav u SSSR-u podosta mijenjao od Staljinove smrti, ali su bez obzira na to razni cenzori držali da se radi o djelu koje je i dalje ostajalo opasna kritika vladajućih. Zato intrigira odluka Kerempuha, a posebice autora adaptacije Vedrane Klepice i Ivana Penovića, a i redatelja Aleksandra Švabića da to djelo iskoriste za satiričku predstavu o našoj sadašnjosti s namjerom da pokažu koliko je naš suvremeni društveni ustroj sličan po postupcima onom socijalističkom kojeg današnji vlastodršci drže užasnim. Zavodljiva je to ideja za stvaranje suvremene satiričke predstave. Zato autori zagrebačkog Psećeg srca nisu bitnije odstupali od fabule, pa ni dijaloga Mihaila Bulgakova, jedino posebno naglasivši satiričke i groteskne elemente teksta nauštrb kompleksnosti značenja i literarnih vrednota te posebne vrste fantastike.

  

  Pritom je njihova verzija kazališnog predloška satiru i grotesku čvrsto temeljila na (bez obzira koliko pomaknutoj) stvarnosti vremena o kojem Pseće srce govori, ali je zadržavanje nekih tadašnjih situacija najvjerojatnije bilo neshvatljivo većini Kerempuhove publike. Danas se pradavnim vremenima doživljavaju prve godine nakon pobjede boljševika u kojima se stambena situacija rješavala tako da je redovito  u jednom stanu moralo živjeti više obitelji. Pritom su skupovi stanara i posebice njihovi predsjednici imali veliku moć u određivanju ponašanja svih stanara i dodjele boljih uvjeta. Takvog predsjednika koji nema znanja i koji je tu poziciju dobio zahvaljujući partiji, te sada pozivajući se na ideološku ispravnost i dobro zajednice brine isključivo za vlastiti profit, vrlo dojmljivo kombinirajući primitivnu lukavost, prijetnje i inzistiranje uvjerljivo tumači Damir Poljičak, uspješno naznačujući sličnosti s našim dužnosnicima srednjeg ranga. Problem je međutim da je radnja dobrog dijela druge polovice predstave određena tom situacijom sa stanovima koja nema neke paralele sa sadašnjicom i zbog toga narušava ritam predstave, koja je ipak usredotočena na odnos doktora Preobraženskog koji eksperimentira s presađivanjem ljudske hipofize na psa Šarika koji se vuče oko restorana da bi dobio neke ostatke mesa.

  

  Taj eksperiment ne uspijeva onako kako je doktor zamislio jer se Šarik pretvara u čovjeka, a u predstavi ta dva glavna lica djeluju potpuno drugačije nego kod Bulgakova. Kod njega je doktor antikomunist, ali ga partija pazi jer želi dokazati kako novo vrijeme donosi nova dostignuća, dok kod nas bez političke podobnosti ni najveći znanstvenici ne dobivaju zaslužena priznanja. U predstavi pak radi se o sposobnom, ali umišljenom intelektualcu koji sebe pretjerano ističe u prvi plan, čime autori vjerojatno žele istaknuti svoju buntovnost prema uvriježenim stavovima. Stvar je ipak u potpunosti spasio interpret Preobraženskog Luka Petrušić, koji se odmaknuo od svojih sjajnih komičarskih rješenja i gotovo asketskom ozbiljnošću izgradio lik snažne osobnosti koji u kontrastu s ostalim protagonistima također izaziva mnogo smijeha.

  Filip Detelić nosi predstavu kao Šarik, iako je i njegov lik pojednostavljen pa nije kao kod Bulgakova sjajna ličnost kao pas a monstruozna kao čovjek (što je piščevo poigravanje razlikama između ljudi i životinja). Detelić sugestivno tumači i psa i čovjeka s mnogo energije i snage, ali i s vrlo nijansiranom pretvorbom jednog bića u drugo, fascinirajući gledatelja toliko da zaboravi na nedostatke adaptacije.

  

  U tome mu gotovo podjednako pomažu i svi ostali vrsni glumci ove zabavne predstave, a posebno atraktivan je Josip Brakus koji briljira u ulozi kuhara koji i kuhinjske predmete koristi kao instrumente za suvremene perkusionističke točke (koje je djelomice i sam skladao u suradnji s autorom glazbe Nenadom Kovačićem). Matija Šakoronja je u ulozi doktorovog asistenta pronalazio vrhunska komičarska rješenja naglim promjenama stava – od poniznosti prema nadređenom do agresivnog ponašanja prema nižima od sebe, da bi se njegov lik svojom pohlepom na kraju gotovo izjednačio s predstavnikom stanara. Ana Maras Harmander kao medicinska sestra Zina izvanredno iza grubosti s kojom se nosi s bezdušnim, uglavnom muškim svijetom oko sebe, u ponekim trenucima efektno daje naslutiti osjećajno ljudsko biće. Kao daktilografkinja iz susjedstva kojoj nije stalo u kakvoj sredini živi i jedino se brine da se uda bez obzira na to za koga, Ornela Vištica je takvu podređenu ženu uspješno portretirala jazom između nastojanja da se drži dostojanstveno i otkrivanja njenih pravih želja, što joj je omogućilo scene koje su izazivale mnogo smijeha.

  Niz vrlo uspjelih interpretacija posebnu je vrijednost ostvarilo uklapanjem u zajedničku kolektivnu igru, za što su nedvojbeno zaslužni Damir Klemenić, suradnik za scenski pokret i pomoćnik redatelja, a još i više sam redatelj Aleksandar Švabić koji je izvanrednu kombinaciju glumačke interpretacije i scenskog pokreta obogatio inventivnim režijskim rješenjima i preciznim, brzim ritmom predstave, što mu nažalost ipak nije u potpunosti uspjelo u drugom dijelu predstave zbog predugog tekstovnog inzistiranja na problemu zajedničkog stanovanja. Iako ova adaptacija Psećeg srca nije u svim dijelovima uspjela ostvariti svoje satiričke nakane, sjajna glumačka igra i vizualne atrakcije rezultirale su vrlo zabavnom predstavom koja mnogim svojim dijelovima može razveseliti publiku. 

  

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. listopada 2022.

Piše: