Razigrana, dinamična i duhovita interpretacija disneyeva klasika

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Linda Woolverton, Ljepotica i zvijer, red. i kor. Leo Mujić, dir. Krešimir Batinić / Davor Kelić

  • U našoj maloj i nedovoljno bogatoj sredini raskošni mjuzikli s njujorškog Broadwaya ili londonskog West Enda dočekuju se s velikim iščekivanjem i nestrpljenjem, a zagrebačko Gradsko kazalište Komedija jedno je od rijetkih koje nam ih, kad za to skupi dovoljno novca, ponudi. Disneyev spektakl Ljepotica i zvijer u tome nije bio iznimka. Dugo se najavljivao, pri čemu je sve više raslo zanimanje i očekivanje publike. Poznavatelje i ljubitelje baletnog opusa Lea Mujića posebno je intrigiralo kako će se istaknuti koreograf snaći u formi glazbenog kazališta – Ljepotica i zvijer je, naime, njegov redateljski debi. Osobno smatram da je unutar čvrsto zadanih gabarita napravio izvrstan posao te da je predstavi, zahvaljujući vrsnom koreografskom umijeću, gdje god je mogao dao notu posebnosti i jedinstvenosti. Pokretom i plesom se, naime, ovdje govori više od pjesme i riječi. Njima se ističu vrline i mane pojedinih likova, postiže se duhovitost i dinamičnost, izbjegavaju se statični trenuci. Svaki izvođač, neovisno o tome nastupa li u zborskim ili individualnim dionicama, ima pomno odabranu, naglašenu gestu kojom se ocrtava njegov/njezin karakter.

    Mještani Bellina sela su pomalo karikirani i groteskni, pri čemu odudaraju od prirodnosti i opuštenosti kojom odišu Belle i njezin otac. Na taj način komentira se društvo koje se ruga drugačijima od sebe – za mještane su djevojka koja guta knjige i njezin otac, genijalni izumitelj, čudaci koji ne pripadaju njihovoj sredini, a za redatelja upravo je čudna i groteskna takva malograđanska sredina. U njoj se posebice ističe lik Gastona kojega je, na izvedbi koju sam gledala, izvrsno tumačio Matko Knešaurek. Načinom hoda, gestikulacijama ruku i visoko uzdignutom glavom on s puno humora ocrtava sebeljubivog i nadmenog narcisa, seoskog zavodnika iza čije se lijepe vanjštine krije sebičnost te zvjerska surovost i agresivnost. Njegov je Gaston bešćutni nasilnik, primitivni lovac kojemu je Belle zanimljiva jer je lovina koju nije lako uloviti. Kako bi je prisilio na brak, poduzima najgore poteze i udara tamo gdje je najranjivija – napadom na njezina oca.

    Zvijer također napada oca i, u zamjenu za njegovu slobodu, zarobljava djevojku. Njegova opasna vanjština, međutim, u diskrepanciji je s njegovim pomalo nesigurnim pokretima, pogrbljenim tijelom i nježnim glasom Ivana Glowatzkog. Svojim načinom igre vrlo je brzo otkrio pravu prirodu Zvijeri te su njegova divljanja scenom s pravom bila neuvjerljiva jer su samo odraz njegove frustracije ukletim životom. Ono na čemu bi Ivan Glowatzky još svakako trebao poraditi jest snaga i jačina glasa jer pjeva dosta tiho i nesigurno. Belle Buge Marije Šimić samosvjesna je djevojka, neustrašiva i borbena, a opet vrlo nježna prema ocu, a kasnije i prema zvijeri. Njezinu je strastvenost i emotivnost, nepokolebljivu odlučnost Buga Marija Šimić vrlo uvjerljivo prenijela glumački i pjevački, a posebice se istaknula u songovima visokim, snažnim i dojmljivim glasom. Svojim prepoznatljivim načinom pjevanja Jasna Bilušić je poznatim songovima udahnula dio svoje osobnosti, učinivši ih na taj način posebnima. Ona otvara predstavu u ulozi bake koja unuku čita „priču staru kao vrijeme“. U nekim verzijama ovog mjuzikla na početku se pokretom pokazuju događaji o kojima se pripovijeda u offu a prethodili su priči. Mujićeva ideja čini mi se boljom i uspjelijom prije svega jer pokret nije ilustracija te stoga što se s čitanjem prije spavanja mnogi u publici, veliki i mali, mogu poistovjetiti i povezati.

    Jasna Bilušić kasnije se pojavljuje kao čajnik, brižna Gospođa Kamilica, koja se majčinski skrbi za sve ukućane začaranog dvorca, posebice za svoju razigranu Šalicu (Adriana Klačar) te mudrim savjetima potiče Zvijer na promjenu ponašanja. Za razliku od sela koje odiše hladnoćom i ljudskom zlobom, u začaranom dvorcu vlada ljubav, a likovi luckastim ponašanjem izazivaju smijeh i simpatije publike. U njemu Belle osjeća istu brižnost i nježnost, razumijevanje i poštovanje čime je prožet njezin odnos s ocem. Adam Končić uspješno je dočarao lik zbunjenog, neobičnog starca, neshvaćenog genija, idealista velikog srca. Unatoč prokletstvu, u dvorcu se osjeća pozitivna energija. Iako su ljudi pretvoreni u stvari, u njemu se zavodi, šali, šalju se višeznačne, ponekad i simpatične lascivne poruke. Zahvaljujući dinamičnoj igri začinjenoj s puno humora Đanija Stipaničeva kao Lumiéra, Igora Mešina kao Din Dona, Sandre Bagarić u ulozi talijanske operne dive zarobljene u Gospođu Komodu, Danijele Pintarić kao koketne Peruške i mnogim drugima, sve odiše veselom obiteljskom atmosferom.

    Do ljubavi između Ljepotice i Zvijeri dolazi postupno, kada zahvaljujući zajedničkom čitanju knjiga otkrivaju mnoge sličnosti koje ih jedno za drugo vežu. „Važno je očima nevidljivo“ mnogo prije Malog princa indirektno je poručila priča Ljepotica i zvijer, a u ovom se mjuziklu to itekako istaknulo.

    Leo Mujić zajedno s Komedijinim ansamblom uspio je ostvariti komiku i u prizorima gdje se ona najmanje očekuje, pomno je razradio svaki detalj kako bi izbjegao statičnost koja je prisutna u mnogim verzijama tog mjuzikla, a koreografije skupnih scena izuzetno su dojmljive. Neke od njih ostat će nam dugo u pamćenju, poput koreografije songa Budi nam gost (Be our Guest) u kojoj se, za razliku od nekih drugih verzija, različite plesne točke ne izmjenjuju jedna za drugom nego su na pozornici svi u isto vrijeme te se kankan isprepleće sa stepom, akrobacije s baletom i suvremenim plesom, a ulaskom dijela ansambla u prostor gledališta poziva se i publika na raskošnu proslavu, što je izazvalo sveopće oduševljenje.

    Uz koreografiju, oduševila je i pjevačko-plesna izvedba sjajnog ansambla (glumaca, zbora i plesača) te kostimi Manuele Paladin Šabanović koja je plesačice kankana odjenula u lepršave crno bijele suknje, žlicama i vilicama dala je pozlaćenu dvorsku otmjenost, a dvorjani su njezinom lutkarsko-kostimskom intervencijom uistinu pretvoreni u predmete, među kojima mi se posebno istaknuo porculanski čajnik i šalica. Haljine, odijela i predmeti-kostimi vrlo su elegantni i bajkoviti, vraćaju nas u neka davna vremena prije više stoljeća, a opet jednostavnih su linija, lepršavih materijala, lišeni pozlaćenih ornamenata i kiča i zbog toga su izuzetno impresivni.

    Dojmljiva je i scenografija Stefana Katunara koji je od zahtjevne pozornice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, namijenjene sviranju, uspio napraviti pravo malo čudo – dva potpuno različita svijeta koja se dinamično izmjenjuju, ponekad čak i dodiruju i isprepleću. Za razliku od statičnog oslikanog paravana, on se odlučio za trodimenzionalnu bajkovitu scenografiju – selo je dočarao pokretnim kućama plave boje, a vrlo je domišljato osmislio unutrašnjost Belline kuće koja izgleda kao neobičan i intrigantan stroj kojega je izumio njezin otac. S desne strane pozornice trodimenzionalna je scenografija dvorca u kojemu dominira crno stubište koje vodi do ruže pokrivene staklom. Poput kostima, Stefano Katunar izbjegao je svaki kič i raskoš koja krasi mnoge mjuzikle, a približio se filmskoj ikonografiji koja je posebice došla do izražaja u sukobu Gastona i Zvijeri na stubištu dvorca prepolovljenog na dva dijela. Svojim scenografskim rješenjima Katunar je uvelike pridonio brzoj i efektnoj promjeni prizora. Šteta što se ruža nije jače istaknula te što se nije našlo bolje rješenje za padanje latica jer se napetost u priči upravo događa zbog tog protjecanja vremena – ako zvijer ne pronađe djevojku koja će ga zavoljeti dok ne padnu sve latice s ruže, dvorac će zauvijek biti uklet. S malim brojem reflektora oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek također je uspio napraviti, s obzirom na nekazališne uvjete, scensko čudo, ostavljajući najtajanstveniji prostor dvorca u mističnom mraku, svjetlom prateći događanja na sredini pozornice.

    Tehnički uvjeti su uvijek vrlo važni, a u glazbenom kazalištu oni moraju biti besprijekorni. Zato je najslabija karika ove izuzetne predstave nažalost ton-majstor koji je dopustio da dva dana mikrofoni glavnih junaka ne rade dobro, da se čuju šumovi i nelagodno pucketanje te da se, primjerice, prekrasan glas Buge Marije Šimić čuje vrlo mutno. Zbog svega toga nismo mogli u potpunosti uživati u svevremenskoj glazbi Alana Menkena i sjajnoj interpretaciji Komedijina ansambla te orkestra pod ravnanjem Davora Kelića. Vjerujem da će se do idućih izvedbi ta greška ispraviti jer osim toga, zamjeraka na ovu uistinu impresivnu i spektakularnu predstavu, nemam.

    © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 7. listopada 2022.

    Zbor i Orkestar Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija

    Dirigenti: Krešimir Batinić / Davor Kelić
    Redatelj i koreograf: Leo Mujić
    Premijera: 24. rujna 2022., Koncertna dvorana Lisinski
    Asistent redatelja i dramaturg: Balint Rauscher
    Scenograf: Stefano Katunar
    Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
    Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
    Oblikovatelj zvuka: Žarko Fabek
    Zborovođa: Davor Kelić
    Koncert majstorica: Melita Šafran
    Korepetitor: Tomislav Parmać
    Glazbeni producent: Josip Cvitanović
    Asistentica scenografa: Paola Lugarić
    Asistentice kostimografkinje: Eva Karakaš Bedrina, Tihana Cizelj
    Asistentica koreografa za balet i balet-majstorica: Tina Vrtar Stipić
    Asistent koreografa za soliste i balet-majstor: Mladen Mordej-Vučković
    Asistent koreografa za zbor i balet-majstor: Dejan Jakovljević

    Glume:

    Vanda Winter / Buga Marija Šimić (Belle), Igor Drvenkar / Ivan Glowatzky / Neven Stipčić (studijska uloga) (Zvijer), Fabijan Pavao Medvešek / Matko Knešaurek (Gaston), Dražen Bratulić / Đani Stipaničev (Lumière), Goran Malus / Igor Mešin (Din Don), Renata Sabljak / Jasna Bilušić (Gospođa Kamilica), Ognjen Milovanović / Jan Kovačić (Lefou), Adalbert Turner / Ervin Baučić / Adam Končić (Maurice), Mila Elegović / Danijela Pintarić (Babette), Vlatka Burić Dujmović / Sandra Bagarić (Primadonna Grande Bocca), Ruben Carović / Vatroslav Hrelec / Mihael Kokot / Adriana Klačar (Mrvica), Filip Hozjak / Neven Stipčić (Monsieur D’arque), Lana Blaće, Kristina Habuš, Irena Raduka (Budalaste djevojke), Marta Simikić (Blizanka 1 / Sol), Hana Samardžić (Blizanka 2 / Papar)

    Baletni ansambl:

    Tanya Ariana Bendiš, Stela Gajski, Ana Hanić, Mateja Kuzminski, Tamara Masnjak, Ivana Mesec, Morana Paškiević, Petra Radošević, Kristina Škorić, Ivan Bedalov, Eugen Mihai Dobrescu, Mario Jukić,  Emil Kuzminski, Filip Likić, Roman Vrančić, Vid Vugrinec

kritike i eseji