Paradoks uvjerljivosti i povjerenja između autora i publike

20. Festival svjetskog kazališta, Cia vertice de teatro, Rio de Jaineiro: Itamar Vieira Junior, Poslije tišine, red. Christiane Jatahy, Kulturni centar Travno

• 

  Dokumentarni teatar jedna je od osobito popularnih vrsta suvremene kazališne prakse. U njoj, oslonjenoj na kazališno istraživanje i prikazivanje fenomena iz društvene stvarnosti, teatar prestaje biti bijeg iz stvarnosti; nije više ni ogledalo, nego želi biti stvarnost sama. Naravno, to je nemoguće. Kazalište je uvijek iluzija, koliko god željelo razbiti tu svoju srž; uvijek će joj ostati vjerno, jer bez nje ne može – bez iluzije ne bi bilo scenskog događaja. Za dokumentarno je kazalište zato ključna riječ – povjerenje. Izvođači i gledatelji moraju vjerovati jedni drugima, vjerovati da ono što jedni prikazuju a drugi gledaju, odgovara izvankazališnoj stvarnosti, rekreira je kako bi je učinilo još uvjerljivijom i osvještenijom. Moguć je, naravno, i drugi put, povjerenje koje se zadobiva i iznevjerava, no tada se zalazi u druge kazališne podvrste i žanrove, doživljaj je drukčiji, a koncentracija se odvlači na elemente koji ne pripadaju priči. Poslije tišine, predstava koja je otvorila 20. Festival svjetskog kazališta, pripada prvom putu, dokumentarnom teatru do srži, kazalištu koje ima jasnu društvenu poruku i kontekst i traži povjerenje. Produkcija je to Cia vertice de teatro iz Rio de Jaineira, a redateljica i autorica adaptacije romana Torto Arado Itamara Vieire Juniora, na kojem se predstava temelji, jest Christiane Jatahy.

  

  Priča o borbi za ostanak na zemlji potomaka kolonizatora pred naletima novih planova stvarnih vlasnika u ruralnoj brazilskoj državi Bahia u programskoj se knjižici festivala iskreno naziva kombinacijom fikcionalnog i dokumentarnog. Uvijek je tako; kazalište je po definiciji fikcija. Čak i kad bi željelo samo dokumentirati neku izvankazališnu stvarnost, ono je fikcionalizira. Važno je, međutim, ono što predstava želi s u njoj postojećim dokumentarnim poticajima, a to je u slučaju Poslije tišine svakako uvjeriti, zagovoriti, zadobiti povjerenje gledatelja za protagonistice. Žene koje ustaju protiv uništavanja zemlje koju smatraju svojom, njihovih kuća, a kad se situacija zaoštri i protiv ubijanja članova njihovih obitelji, potresna je i poziva na gledateljsko povjerenje i angažman. Izvedbeno, Poslije tišine kombinacija je snimki, povijesnih i novih, s živom izvedbom, koja je i sama uglavnom pripovjedački organizirana, uz povremene snažne proboje emotivnog naboja, jasno rastućeg prema kraju. Sve je ustrojeno kako bi se jasno pokazalo na čijoj strani stoje autori i izvođači. Oni su tu kako bi posredovali glas potlačenih, glas onih koji se pred naletima kapitalizma nalaze u osobnoj tragediji sve dubljeg procjepa između prava i pravde (formalno, oni na zemlju nemaju prava, no pravda nalaže postupanje koje neće uništavati osobe, obitelji i njihove načine života).

  Problem s tim i takvim pristupom upravo je u povjerenju gledatelja koje pokušava zadobiti. Koliko god se izvođači trudili uvjeriti gledatelje, oni to ne uspijevaju učiniti do kraja. Posrijedi je stanoviti paradoks, kakav se često susreće kod ovakvih predstava, a sastoji se u osjećaju da što se više izvođači trude gledatelje uvjeriti, to se gledatelji počinju više pitati koliko je to uvjeravanje stvarno a koliko poza, zahtjev izvedbe. Poslije tišine nakon oko sat i pol trajanja i gradacije, od uvodnog postavljanja odnosa do zaključnog transa u plesu koji rekreira običaje naroda protagonistica – svojevrsni sinkretizam narodnih vjerovanja i kršćanstva, ostavlja pitanja o vlastitoj uvjerljivosti. Četverac na sceni vrlo je ujednačen, nema među njima iskakanja ni isticanja, igraju zajedno i složno, naglašavajući svoju poziciju, ali i metodu. Glumački naturalizam počinje propitivati samoga sebe i u sabiranju dojmova gledatelj kao da se više pita o metodi i uvjerljivosti samih izvođača nego o priči, u koju bi povjerenje trebalo biti ključno.

  

  Ima tome pet godina, 2017. Christiane Jatahy gostovala je na Festivalu svjetskog kazališta s predstavom Što ako su otišle u Moskvu? – osebujnom, izvedbeno zahtjevnom i motivski vrlo širokom varijacijom na temu Čehovljeve Tri sestre. I ta je predstava bila smještena u suvremeni Brazil, no u potpuno drukčiji kontekst i iz drukčijih izvorišta te joj je povezivanje s neprijepornim kanonskim komadom omogućilo da propitivanje metode ne djeluje namješteno, ali ju je i značenjski raspršilo. Poslije svega predstavlja potpuno suprotno lice svoje autorice – predstava je koncentrirana, pozivanje na nasljeđe nije utemeljeno u lektiri nego u stvarnosti. Postmoderna sa svim svojim brigama i samoosvještenjima u Posije tišine zadobila je tako dostojnu predstavnicu, no predstavnicu koja ipak ostavlja dvojbe o onom temeljnom između sebe i svoje publike – povjerenju.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2022.

  Režija: Christiane Jatahy
  Scenografija i oblikovanje svjetla: Thomas Walgrave
  Kostimi: Preta Marques
  Glazba: Vitor Araujo, Aduni Guedes
  Fotografija i kamera: Pedro Faerstein

  Glume: Gal Pereira, Juliana França, Lian Gaia, Aduni Guedes

Piše: