Redateljski aktualizirana i živa histrionska improvizacija

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Talijanska drama: Giovanni Boccaccio, Decameron, red. Luciano Delprato

• 

  Predstavu Decameron Talijanska je drama HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno pripremala tijekom 2020. godine, usred pandemije. Tadašnji Decameron aktualizirao je kugu 21. Stoljeća (COVID-19) koja je postala svevremenska poveznica predrenesansnog i suvremenog identiteta čovjeka nemilosrdno izloženog smrtnosti bez obzira na dob ili pripadajući stalež. U najavi nove kazališne sezone preživjeli (opstali) i ponovo okupljeni pričaju  i igraju svoje priče u novom, skraćenom i obnovljenom ruhu.

  Glumci Talijanske i Hrvatske drame u obnovljenoj predstavi u novoj sezoni 2022/23. na sceni su zajedno, a predstava se odvija i na dvama jezicima. Redatelj Luciano Delprato idejnim je rješenjem predstavu utemeljenu na djelu Giovannija Boccaccia, predrenesansnog autora 100 novela objedinjenih u zbirci Dekameron (knjiga 10 dana), obukao u  ruho 21. stoljeća i objedinio scenske izvođače i publiku u suvremenom scenskom ringu gdje se mobilnim telefonom (glasovanjem) odlučuje koja će se priča od ponuđenih dviju odigrati pred publikom u zamišljenih i ostvarenih pet krugova glasovanja. U novom ruhu i duhu predstava je izvedena 7. 9. i ponovljena 10. 9. u 19 30. Publika je mogla (u najavi se i preporučilo) sa zanimanjem za svih deset priča doći na obje predstave (ulaznice su bile dostupne sa simboličnim cijenama) s ciljem da se, ovisno o rezultatima glasovanja, gledatelji mogu (ali možda i ne mogu) susresti sa svih deset pripremljenih priča/scenskih igara: Novella Prima / Prva priča – Ciapelletto, Novella Seconda / Druga priča – Alatiel, Novella Terza / Treća priča – Cavallo, Novella Quarta / Četvrta priča – Emotikoni, Novella Quinta / Peta priča – Usignolo, Novella Sesta / Šesta priča – Dj, Novella Settima / Sedma priča – Zid, Novella Ottava / Osma priča – Calandrino, Novella Nona / Deveta priča – Dijete, Novella Decima / Deseta priča – Mitridan.

  Na sceni je, in medias res, pred publikom Boccaccio (glumi, plijeneći pažnju, Aleksandar Cvjetković). Ponekad, u hedonističkoj gesti užitka ugriza sočne jabuke, prekida svoj realistički verbalni ples gdje mudrošću i lakoćom snažnoga poznavatelja svijeta i vijeka u pripovjednom tonu, s ozbiljnošću distanciranoga mudraca, veliča Dantea i iskre prvog kritičkoga duha, prkoseći stezi vremena šutnje i neizvjesnosti kasnog srednjeg vijeka i suvremene spoznajne kataklizme.

  

  Doznajemo da je motiv njegova pričanja i glumačkih uprizorenja spoznajna sreća o darovanom nam zajedničkom opstanku i egzistencijalnoj pobjedi nad sestricom smrti. Sočno, baš kako i zaključuje svoje zavidno umovanje o vijeku i čovjeku, odgriza spomenutu jabuku i poziva glumačke družine da igranjem proslave život. U igru i slavlje života pozvani smo i mi u publici i tu započinje pletivo redateljske zamisli kojom je predstava, doslovno možemo reći, ubola svaku stilsku i idejnu nit kojom je sazdana katedrala duha predrenesansnoga Boccacciova teksta. Ogoljeni smo u trenu svi – i glumci i publika i scena (scenski rekviziti i kostimi vidljivo su otvoreno izloženi očima publike kao i cijela dubina pozornice, impozantno teatralno kao i svemir u kojem smo mi, ljudi, samo čestice), ogoljeni u svjetlosti koja jednako obasjava gledalište i scenu, ogoljeni u svojem poimanju svijeta i života jer možemo, na osnovi kratkih glumačkih uvoda u priče glasovati, odabrati, možemo to učiniti u svoj slobodi odabira nenametljivo i anonimno, ali ipak ogoliti sebe i dopustiti si niskosti i uzlete razmišljanja i ukusa.

  

  Koju god scensku igru, priču odabrali, likovi nas uvode u nepobitnu činjenicu da je čovjek ispod kože sazdan od (ne)zdrave međuovisnosti čovjeka i strasti,  strasti darivanja muško-ženskih darova, strasti prema bogatstvu i moći. Staleška sredina, društvena pripadnost, u tim su trenucima sazdanima na predstavljenim motivima sasvim nebitni jer čovjek je najprije meso, krv i kosti, a zatim sve ostalo što već donose vrijeme i okolnosti. Treba istaknuti kako su timski sinkronizirani glumci obaju ansambala vladali igrom, glumom i prirodnim tijekom stvari onako kako u životu i odabiru publike one već dolaze.

  Uspješan čovjek, osjećajan i osjetljiv čvrst u muškosti, podliježe ženstvenosti i postaje još tankoćutniji (tumači ga  neopisivo uvjerljiv u svojoj ljubavi prema pozivu glumca i lutkara, inače redatelj i ravnatelj Talijanske drame Giulio Settimo). U komedijama znatno zapažen i razigran čak do uloge konja, tu je Andrea Tich. Glumci Deni Sanković i Jasmin Mekić u ulogama su neizostavni i snažni pripovjedači i emotivni muškarci. Stefano Surian i Edi Ćelić, Mirko Soldano, možemo reći da između ostalih uloga tumače i muškarce ogoljene do žene (slavuja) u njima. Denis Brižić pridonio je svojim vještinama gesti i glasa renesanse commedie dell'arte. Bruno Nacinovich i Giuseppe Nicodemo neizostavne su karike u lancu prijenosa scenske igre i njezine renesansne lepršavosti. Serena Ferraiuolo (muškarac u materijalnoj i senzualnoj strasti, pa zatim i  DJ girl) oduševljava nas iz predstave u predstavu – toliko je snažna i glumački spremna da nije bitno ni koji kostim nosi.

  

  Zamisao redatelja da se i glumicama dodijeli uloga muškaraca i obrnuto, pridonosi Boccacciovoj koncepciji da smo svi sazdani od istih poriva (strastvene žene tumače nam vidljivo stopljene s ulogama  Ivna Bruck i Ana Marija Brđanović) međuovisni o Fortuni (čak i kad smo dijete – izvrsni Mario Jovev kao beba u kolicima) koja se u trenu odluči okrenuti nam leđa. Treba u ovom osvrtu naglasiti i koliko je tim potezom redateljski aktualizirana histrionska kasnosrednjovjekovna improvizacija i aktualna društvena zajednica tolerancije i osvješćivanja rodnosti i spolnosti. Kratke scenske priče/igre koje čine predstavu gotovo otkrivaju tren u kojem čovjek kroz provodni kanal okrepljujućeg humora spoznaje da je uronjen u egzistencijalnu zdjelu svijeta u onim bliskostima, niskostima, visinama i nizinama života, a kazalište koje ne gubi nadahnuće i pamti i uprizoruje prošla nadahnuća (predrenesansnog i uvijek aktualnog Boccaccia) – živo je kazalište i kazalište je života!

  Predstava je dvojezična, titlove na hrvatski jezik prevela je Nikolina Židek, prijevod na talijanski jezik pripremila je Sabrina Vecchioni. Zvuk je oblikovao Saša Predovan, kostimograf je Manuela Paladin Šabanović, scenografkinja Aleksandra Ana Buković, koreograf Michele Pastorini. Svjetla oblikuje Robert Pavlić a video-projekcije Ivan Marušić Klif. Glazbeni dijelovi pripadaju Federicu Rossignoliju, Teodori Tommasi, Francescu Gulicu.

  

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 21. rujna 2022.

Piše: