Klasična i zanatski čvrsta predstava koja čuva duh i sve elemente predloška

Kazalište Ulysses, Beogradsko dramsko pozorište, Belef festival: Tennessee Williams, Tramvaj zvan čežnja, red. Lenka Udovički

  • O trajnoj aktualnosti i kanonskoj vrijednosti Tramvaja zvanog čežnja Tennesseja Williamsa ne treba trošiti riječi. Drama je to koja je do srži američka, ali pogađa svako društvo u kojem se događa mijena, koje napušta svoje tradicionalne obrasce funkcioniranja da bi se pomaklo u – uvijek to misle oni koji promjenu prihvaćaju i pomažu, napredniju budućnost. Oni drugi, koje promjena zatiče a nisu je ni željeli ni pomagali da se dogodi, ostaju u dvojbi koja zvuči jednostavno ali je zapravo suštinska – promijeniti se ili nositi s posljedicama odbijanja promjene. Williams piše o američkom jugu i promjenama koje se događaju u njegovoj društvenoj strukturi. No, drama je suštinski ista u svakom društvu. Mediteran kao mjesto na kojem tradicija, osjećaj kolektivnih rituala i želja da sve bude „kako je nekad bilo“ nikad ne jenjava nego se stalno pretvara, paradoksalno, u maksimu nošenja s promjenama, idealna je zamjenska sredina Williamsovoj drami. Prepoznalo je to brijunsko Kazalište Ulysses, te je u koprodukciji s Beogradskim dramskim pozorištem i Beef festivalom premijerno postavilo Tramvaj zvan čežnja 27. kolovoza na svojoj stalnoj ljetnoj pozornici u utrobi Tvrđave Minor na Malom Brijunu. Ipak, ne radi se zaista o pravoj premijeri, nego je ona održana 24. lipnja u BDP-u.

    Prečesto se u kazalištu aktualnost nekog teksta shvaća kao poticaj za upisivanje banalnih aktualnosti. Princip je, otprilike – ako Williamsova (ili čija već) drama svojim značenjima komunicira sa suvremenošću, treba ju i postaviti kao suvremenu. Likovi, dakle, trebaju nositi suvremenu odjeću, scenografija treba biti takva, glumci napadno suvremeni u oblikovanju likova. To bi, valjda, trebalo gledatelje uvjeriti u aktualnost kanonskog predloška koji dolazi iz nekog drugog, prošlog vremena. Izoštriti značenja. Efekt takvog crtanja, međutim, počesto je upravo suprotan te cjelina djeluje artificijelno, namješteno. Beogradsko-brijunski Tramvaj uspješno izbjegava ovu zamku.

    Mizanscena ove inscenacije je klasična da klasičnija ne može biti. Sve je tu. Scenografija vjerno, baš realistično dočarava stan u blizini željezničke pruge na američkom jugu tridesetih ili četrdesetih godina, kostimi slijede isti princip realističnog oblikovanja, uz pokoji groteskni naglasak. Dramaturgija vjerno prati predložak, kraćenja su gotovo nepostojeća, prilagodbe teksta i radnje minimalne, dopisivanja gotovo i nema. Rezultat je u ovom dijelu uspješan; predstava ovakvim klasičnim ali pouzdanim pristupom nije izgubila ništa od aktualnosti. Sva su značenja tu, sve je jasno, a nije se izgubilo ništa od oštrine dramske radnje upisane u Tramvaj zvan čežnja.




    Međutim, izgubila se, odnosno nije se dogodila ambijentalnost. Donekle to je razumljivo, jer se ne radi o predstavi namijenjenoj (samo) za brijunski prostor nego i za scenu BDP-a. Posljedica je da se inače spektakularne ruine Tvrđave Minor gotovo uopće ne koriste. Iznimke su tek poneki naglasak svjetlom pri dočaravanju prolaska jurećeg vlaka pod prozorima stana te nekoliko izlazaka sporednih likova na galeriju uz scenu koja je dio prisutne arhitekture. Naravno, šteta je što je tako, jer je prostor, kao što je to Ulysses povremeno znao pokazivati, prepun mogućnosti i izvedbeno vrlo zanimljiv. Umjesto ambijentalnog prožimanja, Tramvaj s prostorom komunicira minimalno, predstava se prema prostoru odnosi gotovo indiferentno, što joj oduzima potencijalno vrlo vrijednu dimenziju, koja je ovako ostala potpuno neistražena.

    Glumci su priliku koja im je dana zadržavanjem klasičnog okvira čvrsto strukturirane dramske radnje uglavnom iskoristili. Branka Katić Blanche DuBois ostvarila je u jakim zamasima, vodeći svoj kompleksan lik između tragedije i tragikomedije, u potonjoj se povremeno približavajući groteski, čak i karikaturi. Katić sve to zahtjevno balansiranje ostvaruje vrlo uvjerljivo, stvarajući kompleksnu i snažnu ulogu, no istovremeno kao da ponekad želi potpuno dominirati scenskim prostorom, prigušujući partnere. A oni su barem jednako dobri, osobito Vanja Nenadić koja Blancheinu sestru Stelu, udanu Kowalski, oblikuje kao lik prožet suprotnostima ali zadovoljan vlastitim životom, lik žene koja istovremeno prosvjeduje i miri se sa svojim životom, spaja strast i razum. Miloš Petrović Trojpec Stanleyja Kowalskog donio je uglavnom oslonjenog na sirovu snagu, dok je Marko Todorović nijansiranije oblikovao lik Harolda Mitchella. Nađa Sekulić ostvarila je uspjelu minijaturu zabavne, pomaknute Eunice Hubbell. Jovo Maksić, Nikola Malbaša, Miloš Lazarov i Bojana Stojković pouzdani su u manjim ulogama.

    Tramvaj zvan čežnja u brijunsko-beogradskoj koprodukciji klasična je, zanatski čvrsta i korektna predstava koja čuva duh i sve elemente Williamsovog komada. I glumački je uglavnom jaka, oslanjajući se na pouzdane protagoniste koji su znali oblikovati kompleksne karaktere povjerenih im likova. Ipak, teško se oteti dojmu kako se moglo još i više, osobito u korištenju prostora i oblikovanju cjeline. Ovako je rezultat ispao pouzdan, ponajviše zahvaljujući Williamsu.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 31. kolovoza 2022. 

    Režija: Lenka Udovički
    Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
    Scenografija: Zorana Petrov
    Kostimografija: Bjanka Adžić Ursulov
    Autori glazbe: Nigel Osborne i Davor Rocco
    Koreograf: Staša Zurovac
    Oblikovanje svjetla: Andrej Hajdinjak

    Glume: Branka Katić, Vanja Nenadić, Miloš Petrović Trojpec, Marko Todorović, Nađa Sekulić, Jovo Maksić, Nikola Malbaša, Miloš Lazarov, Bojana Stojković

Piše:

Leon
Žganec-Brajša