Slojevita povijesna drama

Vlatko Perković, Tomislav hrvatski kralj, Narodna knjižnica u Dugopolju, Split-Dugopolje, 2008.

• Za razliku od njegovih ranijih drama, koje će uglavnom korespondirati s hrvatskom svakidašnjicom, odnosno suvremenom tematikom, u najnovijoj se drami Vlatko Perković okreće davnoj prošlosti, samom ishodištu hrvatske vlasti i prikazu nastojanja Tomislava, prvoga hrvatskog kralja, da očuva opstojnost svoje države u vremenu kada je ista bila ugrožena konkretnom prijetnjom tuđinskih osvajača.
  
  Radnja drame proteže se u tri dana, koncentrirana oko stvarna povijesna događaja – Crkvenog sabora u Splitu 928. godine, na kojem će se glavna rasprava voditi oko proširenja jurisdikcije splitskoga nadbiskupa na sve hrvatske pokrajine, čime ninska biskupija gubi primat. No likovi, ujedno i stvarne povijesne osobe, okupljeni u ovaj povijesni i, dakako, dramski sukob, dolaze iz raznih redova, kako onih crkvenih, tako i državničkih, pa su crkvena pitanja tek odraz mnogo delikatnijeg stanja u kojem se vladar Tomislav nalazi, a riječ je o položaju u procjepu interesa velikih sila, dodatno dramatiziranom neposrednom opasnošću od već pripremljene bugarske agresije na Hrvatsku.
  
  Višestruku i slojevitu raspravu likova možemo interpretirati i kao umjetničko popunjavanje praznina iz nedostatne povijesne faktografije. U njoj nalazimo više suprotstavljenih strana, ali i nesuglasica zbog kojih će likovi istih nacionalnih interesa biti stavljani u položaj sučeljavanja, što ovoj drami, izrazito usmjerenoj na riječ a ne radnje likova, daje dinamiku. Shodno tome, likovi su uglavnom postavljeni kontapunktalno, iako raznolikost njihovih stavova ponekad mijenja njihove pozicije.
  
  Tako, primjerice, neki od sukoba bit će pitanje oko jezika vođenja mise i crkvene prevlasti koje suprotstavlja glagoljaša Grgura i latinaša splitskog biskupa Ioannesa, papin izaslanik Madalbert osporava kraljevsku titulu Tomislavu, dok bizantski Poklisar utječe na Kneza Posavskog unoseći razdor u hrvatske redove. Sve ovo naći će poveznicu upravo u glavnom liku drame, kralju Tomislavu, koji ovaj zamršeni splet nacionalnih, crkvenih, državničkih ali i prijateljskih sukoba proizašlih iz nesposobnosti pojedinaca da gledaju dalekosežne ciljeve, kroz raspravu vodi u, za sudionike nepredvidljivim i šokantnim smjerovima, razotkrivajući zablude, nejasne sprege i prevare, te na kraju, mudrošću i pronicljivošću dovodeći do raspleta istih i postignuća cilja - očuvanja opstojnosti Hrvatske i integriranja dalmatinskih gradova u geopolitički sustav svoje zemlje.
  
  Već spomenuta usmjerenost drame na verbalni izričaj, na govor koji preteže nad radnjama pa time postaje i ono u čemu leži snaga ove drame, ovdje će, međutim, imati još jednu dimenziju. Jezik, mada se kroz njega događaju ključni momenti u radnji, nije tek puko prenošenje informacije. Perković jeziku pridaje i snagu simbola, ne samo kao sredstva identifikacije vlastite nacionalnosti, već i dramskog sredstva koje čitatelju (a još više potencijalnom gledatelju uprizorenja), od samog početka snažno ukazuje na dramski sukob, približava mu ga, u nekim momentima poprimajući obilježje neizravnog komentara.
  
  Jezična diskrepancija, te istodobnost izgovaranja latinskog, hrvatskog, talijanskog - svojevrsna kula babilonska unutar prizorišta, događa se upravo za vrijeme zajedničkih molitvi, čime Perković naglašava ritualnu dimenziju jezika, a time ovoj drami, realističnoj po svojem karakteru i temi, otvara put ka ritualnom teatru, što je ponajprije vidljivo u didaskalijama, gdje autor daje opise scena i upute za izvođenje. U didaskalijama je, naime, vidljivo da Perković ima jasnu ideju o uprizorenju ovoga teksta, pa će se upute poigravati s dimenzijom svjetla i mraka, predlažući da se publiku u priču uvede kroz mrak, u kojem će, gubeći percepciju prostora i prepuštajući se tek ritmu i snazi jezika biti u prilici da "svoje bivstvo vezuje za davne glasove prošlosti". Uzimajući za temu daleku prošlost, Perković je neće, kako bi možda bilo za očekivati, ni na koji način uspoređivati sa sadašnjim političkim vremenom, već će svojevrsnom težnjom za katarzičnim doživljajem gledatelja upravo kroz ovakve momente u predstavi, prizivati poistovjećenje.
  
  Spomenuto poistovjećenje gledatelja omogućit će još jedan sloj, onaj koji, kao i u mnogim kraljevskim dramama, pred nas donosi i osobnu dramu pojedinca na kojem leži teret povijesti. To je razina drame na kojoj čvrste i hrabre vladarske odluke dobivaju svoju drugu stranu, onu satkanu od unutarnjih previranja subjekta, nesigurnosti u točnost vlastitih postupaka te podnošenje žrtve (poput raskida prijateljstva s Grgurom) koja je potrebna za ostvarenje viših ciljeva.
  
  Nagovješten već tijekom drame - kroz pojavljivanje lika redovnice Lukrecije, u čijoj pomoći, ali i produhovljenoj nezemaljskoj pojavi Tomislav vidi mogućnost vlastita prosvjetljenja, ovaj se tematski sloj ostvaruje u trećem dijelu, Epilogu, u kojem se povijesni aspekti i opći interesi pretapaju u intimu pojedinca. Ovdje se, kao svojevrsni rasplet nakon raspleta, sve povijesne ličnosti povlače sa scene, a kroz razgovor Tomislava i sestre Lukrecije političke odluke zamijenjene su filozofskim i etičkim pitanjima koja svojom važnošću predleže svim drugim pitanjima, no odgovori na njih često nisu prisutni s ove strane. Upravo stoga, drama, iako pomalo neočekivano, završava smrću kralja kod kojeg je želja za istinom postala – jača od života.
  
  © Ljubica Anđelković, KULISA.eu, 10. studenoga 2008.

Piše: