Anemična predstava u kojoj je Lorca tek slučajni gost

73. Dubrovačke ljetne igre (10. srpnja – 25. kolovoza 2021.), Festivalski dramski ansambl: Federico García Lorca, Krvava svadba, red. Franka Perković Gamulin Švabić



  • García Lorca [garϑi'a lɔ'rka], Federico, španjolski književnik (Fuente Vaqueros, Granada, 5. VI. 1898 – Granada, 19. VIII. 1936). Pjesnik i dramatičar, jamačno najpoznatiji španjolski književnik XX. st...

    ... Svoje slikarsko i glazbeno znanje i senzibilitet iskoristio je zanimanjem za pučko pjesništvo i osobiti andaluzijski pučki glazbeni izraz, cante jondo, pretvorivši ih u izvor pjesničkoga nadahnuća. U 1930-ima prokrstario je Španjolskom kao voditelj studentske kazališne družine »La Barraca«, prikazujući širokoj publici najbolja djela Zlatnoga vijeka. Sa skupinom u kojoj su bili R. Alberti, P. Salinas, D. Alonso i dr., pokrenuo je revalorizaciju književne baštine, poglavito L. Góngore. Ta se skupina, poznata kao Generacija ’27, povezala s europskim avangardnim pokretima. Kao osvjedočenog antifašista ubili su ga u građanskome ratu frankisti, bojeći se njegova utjecaja na raspoloženje naroda. Prve zbirke pjesama: Knjiga pjesama (Libro de poemas, 1921), Prve pjesme (Primeras canciones, 1922., izdane 1936), Pjesme (Canciones, 1921–24., izdane 1924). Najpoznatiji su Lorkini stihovi iz zbirki Poema del cante jondo (1931) i Prvi ciganski romancero (Primer romancero gitano, 1928). Potonja izdanja nose poznati naslov Romancero gitano. U njima je najvidljiviji utjecaj andaluzijske pučke kulture. God. 1934. objavio je dulju pjesmu Tužaljka za Ignacijom Sánchezom Mejíasom (Llanto por la muerte de Ignacio Sánchez Mejías), u kojoj je do savršenstva doveo ritam i asonantnu rimu; 1940. u Meksiku posmrtno je objavljeno glavno pjesničko djelo Pjesnik u New Yorku (Poeta en Nueva York), pjesnička transpozicija privlačnosti i odbojnosti susreta s metropolom anglofone Amerike i nadolazećega svijeta. Prva mu je drama Mariana Pineda (1928); slijede Gospojica Rosita, usidjelica ili Jezik cvijeća (Doña Rosita la soltera o El lenguaje de las flores, 1935) i dr. Najpoznatije su: Krvavi svatovi (Bodas de sangre, 1933), Jalovica (Yerma, 1934) i Dom Bernarde Albe (La casa de Bernarda Alba, 1945), sve tri s temom žene u konzervativnoj sredini. U njima je tragika sudbinâ neopoziva, kao u grčkoj tragediji.“ piše između ostalog u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda.

    Zanimljivo je da je upravo Krvava svadba ili Krvavi svatovi napisana 1933. i iste godine imala je svoju prvu kazališnu izvedbu u režiji samoga Lorce. Predstava je doživjela veliki komercijalni uspjeh, a inspiraciju za ovu pjesničku dramu (uostalom, ima li uopće koje djelo Lorce koje nije poetsko, pjesničko) Lorca je pronašao u stvarnim događajima, u članku objavljenom u dnevniku Heraldo de Madrid 1928. u kojem su novine izvijestile o događajima u gradiću Nijar u španjolskoj provinciji Almeriji.

    U ovoj tročinskoj andaluzijskoj drami u prvom činu Majka i sin razgovaraju o pripremama za dogovoreno vjenčanje, ali i na spomen noža za obrezivanje vinograda, koji mladiću treba, pokazuje se Majčin otpor prema oružju svake vrste, i da su Zaručnikovog oca i brata ubili članovi obitelji Felix. Susjeda potom još i otkriva da je za jednog člana te obitelji bila svojedobno vjerena Zaručnica. U drugom prizoru, Punica i Žena Leonarda Felixa uspavljuju dijete pjesmom koja kao da najavljuje budući razvoj događaja, a stihovi o konjima, krvi, potoku i karanfilima koji se ponavljaju, zvuče uznemirujuće. Karanfil je naime nacionalni cvijet Španjolske, ali i po starom kršćanskom vjerovanju to je i cvijet koji je prvi put niknuo na zemlji kada je Bogorodica plakala za Isusom dok je nosio križ. Dolazak Leonarda i njegova hladnoća i prema ženi i punici tu tjeskobu još više podcrtavaju. U kući Zaručnice dovršavaju se pripreme za vjenčanje i dogovara datum, a neodlučnost Zaručnice i njezina hirovitost upućuju na njenu nesigurnost u odluci za vjenčanje.

    Drugi čin je sam dan vjenčanja, pun glazbe, pjesme, mirisa, cvijeća i nekog zlokobnog osjećaja koji se javlja u dijalogu Zaručnice i Leonarda. Nakon vjenčanja u Crkvi, svatovi se vraćaju u kuću Zaručnice, gdje veselje traje. Sve do otkrića da je Zaručnica pobjegla s Leonardom, kada Zaručnik sa svatovima organizira potjeru, a Majka dodatno potiče potjeru jer je „opet kucno trenutak krvi“.

    Treći je čin potjera u šumi, u kojoj sudjeluje i Mjesec, obasjavajući progoniteljima put, željan osvete ljudima jer su ga prognali iz svojih domova, i Smrt, Prosjakinja pomažući Zaručniku pronaći put do odbjeglih ljubavnika. Nakon dva krika, dva su muškarca mrtva i „put krvi“ tek se privremeno zaustavlja. Zaručnica ostaje udovica u samoj noći svoga vjenčanja.

    Dramska poezija intenzivne strasti u ovom je tekstu svedena na dvije osnovne situacije: slavlje i tugovanje, između kojih buja snažna ritualnost zajednice. Preko njih uobličuju se sve motivacije i svi odnosi. Tragedija je to, pjesnička drama o ruralnoj sredini i običajima koji određuju sudbinu svih stanovnika, ne specifična samo za Andaluziju nego i za sva takva mjesta Mediterana.

    To je dakle drugi premijerni naslov ovoljetnih Igara, u režiji Franke Perković Gamulin i izvođenju Festivalskog dramskog ansambla, premijerno odigran na Lokrumu 17. kolovoza.



    Redateljica Franka Perković Gamulin i dramaturg Goran Ferčec, prema prijevodu Ivane Gomez, ovu su pjesničku dramu impostirali upravo na poštivanju temeljnih označitelja pjesničke drame, uspostavljajući scenu prije svega kao stiliziranu, smirenu sliku tragedije zatvorenog svijeta, unutar koje nizom manjih slika, svakom za sebe, u krupnom planu razlažu veze i uzrok tragedije. Tim su inzistiranjem na fragmentaciji, diobi drame na čitav niz slika i prizora pokušali, osim vizualnog scenskog znaka uspostaviti i dramski jezik, radnju. Ali, ovom režijom i adaptacijom Lorcine tragedije pune simbolizma i fatalističkog pečata, snažnih erotičnih ritmova i zgusnutih prizora smrti, impresivnih slika i čudesne ekspresivnosti, takvim „mirnim slikama“ i ogoljavanjem, „čišćenjem teksta“ od svega što ne gradi atmosferu, kao osnovnom gradbenom načelu za koje su se autori odlučili, kao da su dokinuli samog Lorcu, njegove mirise, njegovu strast i njegovu poeziju kojih je prepuna andaluzijska drama Krvava svadba.

    A gledateljima je ostavljen goli tekst kojeg glumci govore ili pjevaju unutar razrušenog benediktinskog samostana na Lokrumu, potom u parku, masliniku, bez jakosti mirisa i lijeposti Lorcine poezije. Šteta.

    Tu prazninu tek djelomično ispunjava specifična glazba Mojmira Novakovića i Iva Letunića, koja nije uvijek uspijevala upotpuniti zbivanja na sceni, a i njoj je povremeno nedostajalo strasti koja bi podcrtala tjeskobnost tragedije.

    Scenografija Igora Vasiljeva posve je solidno zaokružila ambijentalnu traženu neraznažljivost prostora igre, dok su kostimi Doris Kristić ipak malo izmakli kontroli i diskretno označili podrijetlo likova, njihovu pripadnost andaluzijskom prostoru. U ovom autorskom timu najboljim se pokazao oblikovatelj svjetla Elvis Butković, koji je neke scene svojim svjetlom učinio doista čudesnima.

    Iz velikog Festivalskog dramskog ansambla svakako treba izdvojiti izvrsnu Jadranku Đokić, Majku, koja je sjajno čuvala svoju tugu, svoju praznu kuću i svoju zemlju u koju je ukopala muža i starijeg sina, ali i pokazala svoje slutnje i tjeskobe. Snažna je to žena, čuvarica doma ali i običaja, koja u škrtoj zemlji iz koje je ponikla utapa svoje suze u, parafrazirajući Lorcu, „izgubljenom selu, u Andaluziji plača“.

    Iako su svi dramski likovi Krvave svadbe svedeni tek na tipove – socijalne ili obiteljske, ili simbole, iako je njihovo djelovanje ograničeno strogim običajima i nasljeđem ili interpretacijom zbivanja na sceni i svjedočenjem zbivanja u funkciji kolektivnog pamćenja – poput kora, i Nikša Butijer kao Otac zaručnice i Mjesec, uspio je na scenu donijeti žar i ljubav prema zemlji koja ga hrani, koja mu je život. I lik Mjeseca, kao „razljućenog Boga“.

    Nikola Baće, jedini lik s imenom – Leonardo Feliks, muž koji nije sretan u braku i još uvijek voli svoju bivšu Zaručnicu, povremeno je doista blistao na sceni, pokazujući strast i ljubav ženi s kojom je pobjegao u noći njezinog vjenčanja.

    Zaručnica – Lana Meniga, nedovoljno snažna kao zaljubljena žena, više je djelovala kao nezrela djevojčica kakva je i bila u doba kad je bila zaručena za Leonarda, Zaručnik – Luka Knez, još dijete pod velikim utjecajem majke, Ksenija Marinković odlična kao Punica i Prosjakinja, Tanja Smoje kao Služavka u kući Zaručnice učinila je i više nego što joj je u ovoj podjeli dodijeljeno, a Iva Kraljević kao Leonardova žena ostvarila je izuzetnu glumačku minijaturu u trenutku kad postaje udovica i prevarena žena. Mojmir Novaković posve korektan Zborovođa.

    Sve u svemu, Krvava svadba na Lokrumu predstava je posve anemična, ni po čemu izuzetna, u kojoj je Lorca tek „slučajni gost“ kojemu je oduzeta njegova poezija, njegova simbolika i njegova raspetost između ljubavi, noža i krvi, u kojima živi i plače Andaluzija.

     © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 28. kolovoza 2022.

    Redateljica: Franka Perković Gamulin
    Dramaturg: Goran Ferčec
    Adaptacija prema prijevodu Ivane Gomez: Franka Perković Gamulin, Goran Ferčec
    Scenograf: Igor Vasiljev
    Kostimografkinja: Doris Kristić
    Autori glazbe: Mojmir Novaković, Ivo Letunić
    Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
    Suradnik za scenski pokret: Matija Ferlin
    Asistent redateljice: Toma Serdarević
    Asistentica kostimografkinje: Linda Mihaliček
    Inspicijent: Roko Grbin
    Premijera: 19. kolovoza 2022, Dubrovačke ljetne igre

    Uloge:

    Majka: Jadranka Đokić
    Zaručnica: Lana Meniga
    Zaručnik: Luka Knez
    Punica/Prosjakinja: Ksenija Marinković
    Leonardo: Nikola Baće
    Leonardova žena: Iva Kraljević
    Otac zaručnice/Mjesec: Nikša Butijer
    Služavka: Tanja Smoje
    Zborovođa: Mojmir Novaković

    Zbor, susjeda, djevojke, momci, drvosječe, svatovi: Jelica Čučević, Maro Drobnić, Tonći Đurković, Marko Capor, Ivo Letunić, Tajana Martić, Mara Metković, Vanesa Vidaković Natrlin

Piše:

Marina
Zec-Miović