Kako je put u Afriku završio češkom predstavom

Feljton Kazališni amaterizam: Kazališna djelatnost češke nacionalne manjine (3.)

• 
  Kazališna grupa iz Ljudevit Sela na godišnjoj smotri 2022. godine (foto češka beseda Lipovac)
  
  Prva češka amaterska predstava u Hrvatskoj odigrana je u  Zagrebu 1874. godine, ali  današnji pripadnici češke nacionalne manjine u Hrvatskoj slave i obilježavaju jednu drugu godinu – 1890. i jedno drugo mjesto – Ljudevit Selo. Ova na prvi pogled neobična odluka u posvemašnoj je opreci s novodobnim tendencijama dokazivanja tko je i što je na ovim prostorima starije, ali postoji za to važan povijesni razlog.

  Najviše Čeha u Hrvatskoj je živjelo na samom početku 20. stoljeća – više od 32 tisuće odnosno tri puta više nego danas. U velike gradove su došli obrazovaniji i imućniji koji su se i prvi organizirali (Češka beseda u Zagrebu osnovana je 1874. godine, u Dubrovniku 1899., Puli 1907. i Karlovcu 1911.) No, gradski Česi prvi su se i asimilirali, mnogi već u drugoj generaciji. Tome je pridonijela relativna raštrkanost stanovanja, ali prije svega potreba da se zbog prosperiteta svog posla što prije uklope u hrvatsku sredinu.

  U slavonskom selu situacija je pak bila potpuno drugačija. U pojedinim mjestima živio je veliki broj čeških doseljenika, što je prema stručnjacima s Filozofskog fakulteta u Olomoucu – uz relativnu prometnu izoliranost tih krajeva, glavni razlog što je ovdje češki jezik ostao i nadalje glavno sredstvo komunikacije, ali nije bilo nikakve društvene organiziranosti. O njoj su ovdašnji doseljenici mogli razmišljati tek kada su osigurali kakvu-takvu ekonomsku stabilnost no, što je vrlo zanimljivo i važno, još i prije osnivanja prvih Čeških beseda u ruralnim krajevima ovdje su igrane amaterske predstave na češkom jeziku. Dolazilo je k tome spontano, na inicijativu pojedinaca, unoseći svježinu u mukotrpni težački život te budeći nacionalnu svijest.

  Povjesničar Josip Matušek smatra da je upravo češko amatersko kazalište odigralo u Slavoniji ključnu ulogu u razvijanju češke doseljeničke kulture te očuvanju materinjeg jezika a u situaciji kada ovdje ne postoji niti jedna organizacija ili institucija koja bi tome mogla pripomoći. Kao prvu češku predstavu izvedenu u ruralnim krajevima Hrvatske imenuje dramu Mlynář a jeho dítě (Mlinar i njegovo dijete) odigranu u Ljudevit Selu (Lipovcu) nadomak Daruvara ujesen 1890. godine. Ova bidermajer slika iz seljačkog miljea, njemačkog dramatičara Ernesta Raupacha, bila je izuzetno popularna među amaterima u to vrijeme, a izvodila se i u profesionalnim kazalištima, te je po njoj snimljen i film.

  Sto godina kasnije, 1990. godine, u Lipovcu je svečano obilježen ovaj jubilej. Mjesni su amateri ponovo izveli Mlinara a tom prigodom na Češki dom je postavljena spomen-ploča. Ljudevit Selo je tako proglašeno kolijevkom češkog manjinskog kazališta u ruralnoj Hrvatskoj i upravo zato postaje trajni domaćin godišnje smotre kazališnih grupa Čeških beseda.

  O igranju čeških predstava prije 1890. postoje samo indicije, a za odabir Mlinara kao prve predstave najvažnije su uspomene glavnog aktera, mladog knjigoveže Františeka Kopečeka iz sela Bučovice kod Brna. Fremt (od njemačke riječi Fremde – tuđina, odnosno putovanje tek izučenog kalfe u druge zemlje kako bi stekao radno iskustvo) ga odvede u Beč a odatle zajedno s dvojicom suseljana krene i dalje. U Mađarskoj se trojcu priključio još jedan mladi češki kalfa, koji je uz to vrlo dobro svirao trubu. „I tako“, napisao je svojedobno František u svom opširnom pismu upućenom profesoru Franti Burianu u Daruvar, „mnogo puta doduše nismo imali što jesti, ali smo zato na tom svom putu barem imali muziku“. Stjecajem okolnosti, na putu prenoće kod susretljivih zemljaka u Lipovcu a ujutro putem prema Daruvaru „…se u našim vrućim glavama rodi plan da idemo tako pješke ravno u Afriku. No baš uto nas na cesti zaustavi drumar te na češkom upita, kuda idemo te nas upozori, da je sezona žetve i da je u kraju velika potražnja za dobrim radnicima. I tako mi odlučimo da privremeno prekinemo svoj put i krenemo u nadnicu. Njih trojica odu u Gornji Daruvar a ja ostanem u Lipovcu. Tu je živjelo 25 do 30 obitelji i sve osim jedne su bile češke. U Lipovcu smo se sva trojica nalazila nedjeljom i svetcima te se zabavljali sviranjem i pjevanjem. Kada smo sa sinom gostioničara uvježbali nekoliko muzičkih točaka (uglavnom čeških narodnih pjesama i koračnica) odvažili smo se ih zasvirati u samoj gostionici. Ovi naši „koncerti“ su imali za posljedicu da su u gostionicu počeli rado dolaziti ne samo mladi, već i stariji mještani. I tako mi je palo na pamet, da bih ovdje mogao nastaviti svoju kazališnu karijeru. U Češkoj, u mojim rodnim Bučovicama sam još kao dijete zavolio češke amaterske predstave, štoviše, vremenom je kazalište postalo moj san, što mi se ubrzo i ostvarilo jer su me mjesni glumci pozvali među sebe. Fremt je prekinuo moju kazališnu karijeru, u Lipovcu se pružila mogućnost da ju nastavim…“.

  
  Fotografija iz čehoslovačkog filma „Mlinar i njegovo dijete“ iz 1928, red. Zet Molas

  U početku je gostioničar Novotny bio protiv predstave jer se bojao da će mu uništiti tek novosagrađenu gostionicu, ali kada je vidio zgotovljene najosnovnije dekoracije, predomislio se. U predstavi su igrala sva četvorica mladih čeških kalfi a František je i režirao. Ipak, glavne uloge nesretno zaljubljenog para pripale su domaćim snagama, a  mlinara je u predstavi glumio pravi sin mjesnog mlinara! Ulaznice su bile vrlo simbolične – od 2 do 5 krajcara, a uspjeh golem.

  „Za dva-tri mjeseca uvježbali smo drugu predstavu „Krojač, postolar i rukavičar“ te s njom gostovali i u nedaleko Brestovcu. Sljedio je „Lumpacivagabundus“  te „Židov iz Vyškova“. Bilo ih je više, ali se više ne sjećam njihovih imena. Dok god sam bio u Lipovcu igrali smo češke predstave i ta sjećanja pripadaju u najljepše uspomene mog života“, pisao je František koji se u Češku vratio pet godina poslije. Kako možemo vidjeti iz digitaliziranih čeških izvora, bile su to komedije koje su u to vrijeme igrali i Františekovi kolege amateri u Bučovicama u Češkoj i koji su mu na njegovu molbu kazališne knjige slali iz Bučovica u Lipovac poštom. Nakon njegovog odlaska, češki je kazališni amaterizam na desetak godina u Lipovcu zamro, a obnovili su ga tek novi, mladi češki doseljenici.
  
  ...pročitajte idući nastavak feljtona
  
  © Vlatka Danek, KAZALIŠTE.hr, 22. lipnja 2022.
  

  Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: