Od međimurskog mjuzikla o životu sela do tragične priče u drami o starosti

Feljton Kazališni amaterizam: Pučka drama na kajkavskom (6.): Portret Sanje Rašan i drugi dio drame Nepozobljeno (Nezaboravljeno)

  • Sanja Rašan autorica je mlađeg statusa, piše od 2014. i do sada je napisala samo 6 djela koja su vrlo kvalitetno napisana pa su ili nagrađena ili nominirana za nagradu. Piše  uglavnom na kajkavskom, iako u zadnje vrijeme piše i na štokavskom. Djela su joj žanrovski raznolika: od međimurskog mjuzikla koji poput kaleidoskopa prikazuje život sela Možima na komediju, ženama na zdravlje (2013) do tragične priče u drami o starosti Nepozabljeno (2016). Najzastupljenije su ipak komedije: o bračnim problemima govori Kaj če mi steblo, ak' je pozeblo, problemima s onim drugima i vlastitim identitetom smijemo se u komediji Mi smo… (2017) koja dovodi Međimurce, Prigorce, Zagorce, Hercegovce, Slovence na more. Njihove reakcije u susretu jednih s drugima (kad se susretnu Međumurci iz dva sela i ne žele razgovarati međusobno dok ne dođu Zagorci pa se oba međimurska sela okrenu protiv pridošlica) izazivaju smijeh ali i pokazuju kako je strah od drugog, koji izlazi na vidjelo pri dolasku sasvim trećih koje nikad prije nisu vidjeli ni za njih čuli, u svima nama i kako se prema njemu treba odnositi.

    Kriminalne zaruke (2018) komedija je o problemima oko udaje mlade djevojke, a posljednje djelo napisano i izvedeno prije korone bila je kriminalistička drama koju je napisala na štokavskom Gorka osveta (2019). Sve su to suvremeni pučki komadi koji prikazuju život današnjeg sela u Međimurju, a vrlo su često napisani prema istinitim događajima (životna priča bake iz Nepozabljeno je priča autoričine bake) s izuzetno živim likovima, logičnom motivacijom i napetom radnjom. Autoričine posebne vrline su pogled koji otkriva humor u svakodnevnim događanjima s jedne strane (Možima..., A mi smo) i pogled koji pokazuje dubinu ljudskih emocija s druge (Nepozabljeno).


    Sanja Rašan Možima na komediju, ženama na zdravlje, međimurski pučki mjuzikl,
    KUD općine Donji Kraljevec, KAM, Prelog, 2014.

    Njezin kazališni rad bio je vezan uz KUD općine Donji Kraljevec u koji ulazi 2003. Prvo je aktivna u folklornoj sekciji kojoj postaje voditeljica 2010. i za koju osmišljava koreografije međimurskih, moslavačkih i posavskih kola. Budući da je u KUD-u općine Donji Kraljevec bilo aktivno nekoliko različitih sekcija (poput mlađe i starije folklorne, pjevačke, tamburaške i dramske) napisala je 2013. međimurski komični mjuzikl na kajkavskom Možima na komediju, ženama na zdravlje s ciljem spajanja svih sekcija u zajedničkom projektu. Radnja komedije odvija se u seoskoj krčmi u koju dolaze različiti stanovnici jednog malog međimurskog sela te upoznajemo njihove živote. U mjuziklu se uz smiješne isprepliću i poneke tužne priče, a važan dio su tradicionalni međimurski plesovi uz pratnju puhačkih instrumenata, grupnog i solo pjevanja te dueta. U predstavi su sudjelovale sve sekcije KUD-a, čak 60 članova u dobi od 7 do 60 godina, a Sanja Rašan je predstavu režirala i osmislila koreografiju te kao jedan od sporednih likova u duetu pjevala pjesmu Dok snešice f krčmu zajdu. S predstavom su nastupili 2014. godine na KAM-u, Festivalu kazališnih amatera Međimurja koji se odvija u Prelogu. Predstava je pobijedila te su kao predstavnici Međimurja sudjelovali na Državnom festivalu kazališnih amatera (FKAH) u svibnju 2014. u Slavonskom Brodu, gdje su dobili nagradu za očuvanje kulturne baštine.

    Nakon toga je krenula njezina kazališna karijera: napisala je i režirala još 5 dramskih tekstova koje su članovi KUD-a općine Donji Kraljevec u razdoblju od 2015. do 2019. godine izvodili na KAM-u. Tako su 2015. Izveli komediju Kaj če mi steblo, ak' je pozeblo i monodramu Na paši…, dok 2016. godine izvode dramu Nepozabljeno, za čiji tekst autorica dobiva nagradu za najbolji novi dramski međimurski tekst. U idućim godinama, preostala tri djela Sanje Rašan nominirana su za istoimenu nagradu: komedija Mi smo…, (KAM 2017),  komedija Kriminalne zaruke (KAM 2018) i kriminalistička drama (na štokavskom) Gorka osveta (KAM 2019).


    Sanja Rašan Nepozabljeno, KUD općine Donji Kraljevec. Marica, sestra Jelica i mama

    Predstave prema njezinim tekstovima imale su svake godine desetak izvedbi gostujući  po međimurskim selima, a komedije su gostovale na Festivalu kajkavske komedije u Ludbregu na Danima Mladena Kerstnera: u studenom 2014. međimurski mjuzikl Možima na komediju, ženama na zdravlje, a   2015. komedija Kaj če mi steblo, ak' je pozeblo.

    Do sada je pisala za određenu grupu i to joj je na neki način olakšavalo posao jer je točno znala koje glumce ima na raspolaganju i njima je prilagođavala težinu ili veličinu uloge, ali je njezin dramski opus samosvojan i igriv izvan ne samo njezine grupe nego i izvan Međimurja.

    Sanja Rašan, djevojački Sabol, rođena je 10. svibnja 1971. godine u Čakovcu. Živjela je u međimurskim selima Donji Hrašćan i Palinovec. Osnovno obrazovanje završila je u Osnovnoj školi Hodošan, a srednju školu u Srednjoškolskom centru Čakovec, smjer suradnik u nastavi. Diplomirala je 1992. godine Pedagogijske znanosti – Odsjek Čakovec Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te stekla zvanje učiteljice razredne nastave. Udaje se 1996. godine i do 2001. godine sa suprugom i dvoje djece živi u Hodošanu, a zatim se sele u obiteljsku kuću u Prelogu. U Osnovnoj školi Goričan radila je 17 godina, a onda je zbog smanjenja broja djece premještena 2013/2014. godine u Osnovnu školu Hodošan, Područnu školu Palinovec. U zvanje učitelj mentor napredovala je prvi put u školskoj godini 2012/2013., a drugi put 2017/2018. Poznata je kao iznimno kreativna učiteljica razredne nastave jer s učenicima provodi razne projekte za Građanski odgoj i obrazovanje i druge projekte – npr. Isti a različiti, Školska bajka, Igre i igračke naših predaka, Kako smanjiti otpad itd., u okviru kojih djeca rade predstave, memory-igre, slikovnice, pišu priče i druge novinske i književne forme pa ne čudi da njezini učenici često sudjeluju na Lidranu. Piše priče, pjesme i igrokaze namijenjene djeci i odraslima na standardnom književnom jeziku i kajkavskom dijalektu. Od  2014. godine Sanja Rašan aktivna je članica Književnog kruga Prelog u sklopu kojeg sudjeluje u raznim manifestacijama, a u Zborniku literarnih radova članova Književnog kruga Prelog objavila je nekoliko pjesama (2015) i monolog Na paši, koji je skraćena verzija istoimene monodrame (2017).

    U nastavku donosimo drugi dio drame Nepozabljeno / Nezaboravljeno. Prvi dio može se pročitati ovdje


    Sanja Rašan

    NEPOZABLJENO /    Nezaboravljeno/
    (drama, 2016.)


    Treći prizor iz sna: jaj, mene, jaj

    Marijina soba je djelomično osvijetljena, sredina pozornice potpuno je osvijetljena, a Nikolina soba zatamnjena. Baka se ponovo probudila, sjedi na krevetu, tužno gleda u daljinu. Na sredini pozornice stoji Marija odjevena u vjenčanicu i odsutno gleda u daljinu. Uz razgovor Jelica stavlja Marici veo na glavu.

    MARICA (govori s bolom u glasu): Si dola Mikeco pismo?

    JELICA: Jesam!

    MARICA: Kaj je rekav?

    JELICA: Nikaj!

    MARICA: Kak nikaj?

    JELICA (slegne ramenima): Z mamom je dišev!

    MARICA: Kam?

    JELICA: To nišči ne zna.

    MARICA (teško uzdahne): To su dobro naprajli! (Sklopi ruke za molitvu, pogleda gore i kaže s velikim bolom u glasu.) Dej mu, Božek, srečnoga pota! (Uhvati se za prsa i s tugom u glasu otpjeva 3. kiticu međimurske pjesme ,,Lepa ruža je ta črlena katruža''.) Ah, jaj meni, jaj, do grobeka mojega, zgubila sam ja golubeka svojega.

    Marica spusti glavu na prsa, a Jelica ju zagrli. Na pozornicu veselo dolazi majka. Jelica se brzo odmakne od Marice i namješta joj veo, a Marica samo podigne glavu i nijemo gleda u daljinu.

    MAMA: Marica, si gotova! Dej ka te bom vidla! (Okreće Maricu i promatra ju sa svih strana.) Joj kak si fajna i preštimona! (Poljubi ju u čelo.) Hodi, došli so svati po tebe!

    Marija se mehanički okreće s namještenim malim osmijehom na licu i krene za majkom, a Jelica otrči na lijevu stranu pozornice i poviče Marici.

    JELICA: Čekaj, Marica! (Marica stane, s tugom i bolom na licu okrene se prema sestri. Zastane i majka upitno gledajući Jelicu. Jelica dotrči do nje, pruži joj buket.) Zobila si paketa!

    Marica ga uzme i ne pogledavši ga. Sestre se kratko i tužno gledaju u oči. Okrečući se ponovo prema majci Marica je vidno namijestila umijetni osmijeh na lice.

    MAMA (uzbuđeno): Joj, Jelica, dobro ka si se zmislila. Kaj bi rodbina rekla da je mlodenka bez paketa pred mlodenca došla? Idemo ve brže ka nas nado čekali! Krene prva, za njom Marica, a Jelica ju uhvati ispod lijeve ruke i odlaze s pozornice.

    Središnji dio pozornice se zatamni, a Marijina soba osvijetli.

    BAKA: (nijemo i ukočeno hoda po sobi, šake drži kao da drži buket u ruci. Izlazi u dnevni boravak i pjeva): Ah jaj meni jaj....

    Baka Marija stalno ponavljaja isti stih s promjenom dinamike. Do nje užurbano dolazi njegovateljica Đurđica, zagrli ju oko ramena i odvede do kreveta, ona legne, njegovateljica ju pokrije, nekoliko puta pomiluje po glavi dok se ne smiri i ode iz sobe.

    Pozornica se opet nakratko zamrači.

    Cijela se pozornica osvijetli.

    Baka iz sobe ide u dnevni boravak. Sjedne za stol na srednji stolac, licem okrenutim prema publici. Tužna je i zamišljena. U posjet joj dolaze sin, snaha i unuke. Ona ih ne prepoznaje, već misli da je to njezin mlađi brat Matek, mama i sestra Jelica. Na Anastaziju niti ne obraća pažnju. Napada ih i viče na njih. Sve opet sluša Nikola iz svoje sobe, razlog svađe ga uznemiri pa se uzhoda po svojoj sobi.

    ŠTEFEK (veselo): Bok, kak si kaj? (Prilazi joj i želi je zagrliti.)

    BAKA (odgurne ga bijesno od sebe:) Pusti me na miru! Kaj tu delate? Dimo idite!

    ŠTEFEK (zbunjeno): Ali, kaj ti je?

    Štefek sjedne s desne strane, a Veronika stane malo iza njega.

    BAKA: Idite, nečem vas videti!

    SLAVICA: Ali, zakaj?

    Slavica sjedne s lijeve strane, a Anastazija stoji pokraj nje.

    BAKA: Još pitaš? Kak ste mi to mogli naprajti!?

    ŠTEFEK: Ali, razmi, ne smo se već mogli brigati za tebe!

    BAKA (bijesno): Neste se već mogli brigati za mene? Pa kaj sam jo nevoljna i nesposobna? Jo se morem soma za sebe brigati!

    ŠTEFEK (tužno): Ali, ne si stvarno već mogla biti soma. Žav nam je ka smo te morali sim dopeljati.

    BAKA (podrugljivo): Ma nemoj, žav ti je, kaj lažeš, tebi su samo penezi dišeli!

    SLAVICA (uznemireno): Bog zvami, kakvi penezi?

    BAKA: Pet jezer kapare štero ste za mene dobili!

    ŠTEFEK (iznenađeno): Pet jezer čega?

    BAKA (glasno zaviče): Kapare!

    ŠTEFEK: Pet jezer kapare, od koga?

    BAKA (ljutito): Kaj se delaš bedok? Od koga? Od vašega dobroga, vrednoga, poštenoga, spametnoga iiii bogatoga zeta Jožija Hrvotovoga, šteri je čak i pištolja mev. (Tijekom nabrajanja pokazuje prstima. Sin, snaha i djeca u čudu se promatraju.) Pet jezeri sam vam bila vredna! Za pet jezeri ste me prodali!

    ŠTEFEK (zbunjeno): Ali, mi nemamo pojima o čemu prepovedaš!

    SLAVICA (zbunjeno): Ne nam je opće jasno!

    BAKA (udari po stolu, naglo se digne i sve glasnije viče): Lažljici jadni! Kak' vas je ne srom? Kak' mi morete to v oči govoriti! Kaj mislite da sam nora?! Da sam pamet zgubila?! Da sam zobila?! A neee, to se nigdor ne pozobi!!! (Mahne rukom po zraku. Malo zastane, pogleda ih, uzdahne i nastavi malo tiše.) A je, ve je mej jasno zakaj lažete! Ka nado drugi čuli jer to bo srom špot. (poviče glasno) Baš me brige! Nek si čujejo! (Odlazi od stola u prednji dio pozornice, viče i maše rukama.) Ste čuli ljudi, moj mlajši brat Matek (Pokazuje sina.) i rođena mater (Pokazuje snahu.) su me prodali za pet jezeri storomo dečko Jožijo Hrvotovomo! (Podrugljivo.) Ali, bili su dobri jer su mi doli čak dvo izbore: ili pem zamož za Jožija ili na sprevod svojemo ljubljenomo Mikecu, šteri je za jih samo fačok i bogec bistrički biv.

    ŠTEFEK (zbunjeno): Ali, o če...

    BAKA (bijesno mu upadne u riječ): Ftihni! Ti si svoje povedav i napraj! Jo sam naprovila se kaj si mi zapovedav! Ali, ve jo govorim (Udari po stolu.) i dobro me posljušajte! Dišla sam zamoš za Jožija i ž jim bom z ranjenim srcem živela. Bez brige, rešila sam ka niti Mikeca već na vulici nate sreli jer sam mu od stroha, teška srca, grdo pismo napisala. Makar bom ga celoga života rada mela i za jega stiha Boga molila ka bu ga navek sreča pratila. A vas nečem več nigdor videti! Samo sestričko Jelico, štera mi je jedina potpora bila. (Prilazi Veroniki i zagrli je. Ponovno se okrene prema ostalima i počne vikati.) Kaj čekate! Bešte vum otod! Maaaarš!

    ŠTEFEK (ponovno joj prilazi, podigne ruke pokušavajući je zagrliti): Molim te.... (To ju još više razbijesni jer misli da ju želi udariti.)

    BAKA (nasrne na njega): Kaj je, balavec! Pok bi me štev za losi doli hititi! Samo probaj! Tu si ti ne gazda!

    Štefek ju lijepo pokušava umiriti, ali ona i dalje misli da ju želi tuči pa ga napada i gura od sebe. Svi se uznemire. Anastazija i Veronika se uplaše i uhvate za majku. Anastazija počne plakati. U dnevni boravak dotrče njegovateljice. Đurđica i Nada odvode Mariju u njezinu sobu, a ona još uvijek viče. Anica i Jasna smiruju ostale u dnevnom boravku. Svi su u šoku.

    JASNA: Hodite si tu malo sednite ka dojdete k sebi!

    Krenu prema stolu i stolcima. Štefek sjedne s desne strane, Slavica s lijeve strane, a djeca na sredini stola, Veronika pokraj oca, a Anastazija pokraj majke. Anica stoji između Štefeka i Veronike, a Jasna između Slavice i Anastazije. Svi uznemireno uzdišu. Anastazija drži majku za ruku.

    ŠTEFEK (zbunjeno i uznemireno): Ne sam mev o tomo pojima. Prvi put ve ovo čujem.

    SLAVICA: Jadna moja svekrva, kaj je se prepatila i kuljka leta je to se v sebi držola.

    ANICA: Zoto je i tak reagirala. Zmisli se samo tih događaja iz života i stalno ih proživljava.

    ŠTEFEK: Nigdor sam jo ne takvu videv!

    JASNA: Jer se celi život kontrolerala, a ve je betežna.

    ŠTEFEK: Bez obzira na se, bila je joko dobra žena i najbolša mama.

    SLAVICA: Jee! (Oboje uzdahnu.)

    VERONIKA (tužno): I najbolša baka!

    ANASTAZIJA (plačući): Jadna moja bakica!

    ANICA: Znom da vam je to veliki šok, ali morate razmeti! Ona ve ne zna kaj dela i govori.

    SLAVICA: Razmemo mi to.

    ŠTEFEK: Ali, nam je teško ka ona pati i ka ji nebremo pomoči.

    Dok sin, snaha, djeca i njegovateljice u dnevnom boravku razgovaraju Nikola Baranašić uznemireno hoda po sobi, u torbi nešto traži, izvadi pismo, čvrsto ga drži, prisloni pismo na srce, ponovo ga pogleda, osmjehne se, zgužva ga, baci na pod i krene prema Marijinoj sobi. Pokraj Marijinog kreveta sa svake strane stoje njegovateljice, Nada s lijeve, a Đurđica s desne strane. Đurđica ju drži za ruku, a Nada ju miluje po ramenu. Marija sjedi na krevetu i uznemireno diše. Mikec ju nježno promatra na vratima sobe i uzdiše. Krene prema njoj.

    NIKOLA (nježno): Marica, Marica moja!

    BAKA (naglo ga pogleda i odmjeri pogledom): Što si ti?

    NIKOLA: Jo sam, tvoj Mikec!

    BAKA (ponovo ga odmjeri užasnutim pogledom): Moj Mikec? Nemoguće!

    NIKOLA: Je, Marica, jo sam tvoj Mikec!

    BAKA: Kaj misliš da sam jo čorava! De ti moreš biti moj Mikec? Pak se pogledni kak zglediš? Moj Mikec je najfajneši dečko f celi fari, a ti si stori deda šteromo hokoš treba!

    NIKOLA (približi joj se i želi ju dodirnuti): Ali Marica...

    BAKA (uplašeno:) Pusti me na miru! Bež' od mene! (Obrati se sestrama.) Pomorite mi!

    NADA: Gospon Baranašić, molim Vas, idite. Vidite da Vas ne pozna i boji Vas se.

    NIKOLA (tužno uzdahne, okrene se prema publici i s bolom na licu klimne glavom, krene u dnevnom boravku, na sredini dnevnog boravka zastane, kratko stoji i razmišlja, osmjehne se, zapjeva najprije tiše pa sve glasnije):

    Nikaj zoto, droga, kaj si to senjala, ču haj naj, bode došev večer, jo se k tej došečem, čuhaj naj.

    Hodi, draga, z menom, vu široko polje, ču haj naj,
    kaj bu za te znalo malo Međimurje, čuhaj naj.

    Hodi, draga, z menom vu vrčak zeleni, ču haj naj,
    tam su nam precveli klinčeci črleni, čuhaj naj.

    Marija ga najprije gleda zabezeknuto, a zatim opuštenije, počinje se smješkati, odmahuje glavom, mimikom i gestom naglašava da ga je prepoznala. Polako mu se približava i dodiruje ga. Kad završi pjesmu kaže mu.

    BAKA: Mikec, moj Mikec! To si zapraf ti!

    MIKEC: Je, Marica moja, jo sam!

    Zagrle se, trenutak su zagrljeni, njezino lice okrenuto je prema publici s osmjehom na licu i zatvorenim očima. Najednom širom otvori oči, uznemiri se i odgurne ga od sebe.

    BAKA (uznemireno): Idi brže ka te nado vidli!

    NIKOLA: Nejdem več nigdor od tebe!

    BAKA: Ne ne ne! Moraš iti!

    NIKOLA: Smiri se!

    BAKA: Kak se bom smirila! Beži, Mikec, prosim te, Joži ima pištolja!

    NIKOLA: Marica moja droga, smiri se, se sam rešiv!

    BAKA: Kaj si rešiv?

    NIKOLA: Dov sam kaparo na kaparo i ve si samo moja!

    BAKA: Zapraf! Ali, ali...

    ŠTEFEK: Je, zapraf! (Štefek  stane između njih. Marija zbunjeno promatra sina i Mikeca. Štefek ih uhvati za ruke, spoji ih i kaže im.) Daj vam Bog blagoslova i puno sreče! (Uzdahne.)

    BAKA (zbunjeno pogledava jednog pa drugog, a zatim pruži ruke prema Mikecu): Golubek moj!

    NIKOLA: Grličica moja! (Ponovo se zagrle.)

    Sa stola se dignu i ostali članovi obitelji i okruže ih, nježno ih promatrajući. Slavica stane s Marijine desne strane, Anastazija pokraj nje, a Veronika s Mikecove lijeve strane. Njegovateljice ih promatraju sa strane.

    BAKA (uozbilji se, lagano odvoji iz zagljaja i sa strahom u glasu upita Mikeca): A de si zmogev peneze?

    MIKEC (iznenađen njezinim pitanjem počne zamuckivati): Paaak....

    ŠTEFEK (ubaci se u razgovor da pomogne Mikecu i usput ga potapša po ramenu): Pak zasljuživ je! Kaj pitaš bedastoče?

    BAKA (uplašeno): Sam se splošila kaj nej biv zbog mene nekvoga greha napraj!

    MIKEC (zaljubljeno ju pogleda i pomiluje po licu): Bez brige, Marica, za tebe bi i zodnju kap krvi dov, ali saku s poštejem.

    Na te riječi svi ostali se raznježe.

    OSTALI: Ijoj, kak je to lepo!

    ŠTEFEK (dalje glumi Marijinog mlađeg brata): S tim je dokozav da je veren, sposoben i pošten čovek.

    SLAVICA (glumi Marijinu mamu): I da ti z jim nikaj na falilo makar je ne bogati.

    VIKTORIJA (glumi Marijinu sestru Jelicu): A kaj je najvažneše, da te ima rad!

    ŠTEFEK: Zbog sega toga, pogaziv sam svoju reč i rekev Jožiju da peš zamoš za Mikeca. (Svečano.) I još jamput pred sem ovim svedokima velim: ,,Daj vam Bog blagoslova i puno sreče v životu. (Stavi ruke na ramena jednom i drugom.)

    BAKA (raznježeno): Bratec moj ljubljeni! (Zagrle se.) Fola ti najljepša! Tak si me usrečiv! (Odvoji se od ,,Mateka'' Štefeka i krene prema ,,majci'' snahi Slavici. Trenutak se nježno gledaju.)

    SLAVICA (nježno): Oprosti ka sam bila tak oštra prema tebi, ali...

    BAKA (stavi joj ruku na usta): Znom da si mi se najbolje štela. (Zagrle se. Još u zagrljaju s ,,majkom'' snahom ugleda ,,sestru Jelicu'' Viktoriju, krene prema njoj i veselo zavikne.) Jelica, sestrička moja, si čula, idem zamoš za Mikeca!

    VIKTORIJA: Jesam i joko sam srečna zbog tebe! (Zagrle se.)

    BAKA (obrati se Anastaziji): A ti boš mi z Jelicom podlekič!

    ANASTAZIJA (prihvaća igru oko bake): Jee, jo bom podelkič! Mela bom dogo, belo haljinu, šlajera, paketa kak prova mlodenka! (Govori pjevajući i okreće se po pozornici.)

    Mikec i Marica zagrljeni stoje na sredini. Svi su sretni i sa smješkom promatraju Anastaziju koja se vrti na sredini pozornice.

    NADA (veselo): Bormeš smo meli provo međimursku seriju!

    JASNA: I to bolšo od bilo štere meksičke serije. (Svi se nasmiju.)

    ĐURĐICA (veselo): Ve bomo i svate meli! (Zajujuče.) Čuhaj naj!

    ANICA (veselo):To je bormeš niti jan starački dom f celi Hrvatski ne mev!

    SLAVICA (kroz smijeh): Dok se to pročuje, starčeki sejo kraji bodo k vam došli!

    ŠTEFEK (važno, ali šaljivo): Ste vidli, zahvaljujući moji materi bo vam biznis porosev. Pak bi se unda mogli dogovoriti o nekvomo popustu!

    ANICA (veselo): Ak' bo tak popust je zagaraterani!

    Tijekom ovog razgovora između njegovateljica , Štefeka i Slavice, Anastazija i Veronika sa strane plešu, a Marija i Mikec se gledaju i drže za ruke pa se malo zagrle...

    (Anastazija veselo doskakuće do bake, progura se između nje i Mikeca i zagrli je oko struka.

    ANASTAZIJA (veselo i uzbuđeno): Fola ti bakica moja, ka si mene za svojega podlekiča zbrola! Ti si najbolša baka na svetu!

    Ove riječi zbune Mariju. Širom otvorenih očiju zbunjeno promatra oko sebe, pogleda Anastaziju koja ju još uvijek grli.

    BAKA (zbunjeno): Baka? Baka? Baaaka? (Podiže Anastazijinu glavu prema sebi, dodiruje joj lice i miluje po kosi te ju promatra kao da ju prvi put vidi.) Anastazija! Anastazija! Stazica! Vnukica moja!

    ANASTAZIJA: Baka, bakica moja, poznaš me?

    BAKA: Kak' te nej poznala, zloto moje malo! (Grleći Anastaziju baka pogleda sina. Odvoji se od Anastazije i krene prema njemu.) Štefek, sinek moj!

    ŠTEFEK: Mama! (Zagrle se. Baka pogleda Veroniku i zagrli i nju.)

    BAKA: Veronika moja, kak si več veljka. (Krene prema snahi.) Slavica, snehica moja, te posljuhne kaj te moj sinek? (Pomiluje ju po obrazu.)

    SLAVICA (s osmjehom): Posljuhe, kak ne!

    BAKA (ogledava se oko sebe): Aaa, de smo to? Kam smo to došli?

    Svi se zbunjeno pogledavaju.

    ŠTEFEK (spušta pogled zbog neugodnosti): Hhh, to je, to je...

    SLAVICA (spašava situaciju, ali također s neugodom): Dom za starije i nemoćne.

    BAKA: Očeš reči, starački dom.

    ŠTEFEK (teško uzdahne): Jee. Oprosti mama, ali dok si zbetežala ne smo se već mogli za tebe brigati.

    SLAVICA: Joko nam je žav!

    ŠTEFEK: Ali moramo iti obedvo na posel...

    SLAVICA: ... jer z janom pločom nebremo živeti.

    ŠTEFEK: A ne smo te mogli somo doma stajti iii...

    Zbog neugodnosti i želje da ne povrijede baku Štefek i Slavica upadaju jedan drugome u riječ. Štefeka prekida mama, lagano mu stavljajući šaku pred usta.

    BAKA (osmjehne se): To ste joko pametno naprajli!

    ŠTEFEK (iznenađeno): Zapraf tak misliš?

    BAKA: Zapraf, bez brige, znom da sam počela gubiti pamet i znom da su takvi ljudi hujši od male dece i da se zoje joko teško brigati. A vi imate ove dve lepe ružice (Pokazuje na unuke.) štere vas joko trebaju. A mene pustite tu, vidite kak je tu lepo i sigurno mi na nikaj falilo.

    SLAVICA: Je je, si se joko lepo brigaju zaVas, a i za se ostale korisnike.

    BAKA: Unda se nemate kaj brigati, da bote mogli dojdite me glet i jo bom s tem zadovoljna. Ali, mi nejte zameriti ak' vas nam prepoznala.

    VERONIKA: Mi tebi nebremo nikaj zameriti.

    Baka pogleda Mikeca, koji je sve to vrijeme stajao po strani i tužno ih gledao pa ga upita.

    BAKA: Ti si isto v domo?

    MIKEC: Jee!

    BAKA: Mort smo se več upoznali, ali jo se ne zmislim, ve me malo drži prova pamet, pa ka se nazoj upoznamo. Jo sam Marija Horvat. (Pruži mu ruku, a Mikec ju prihvati.)

    MIKEC (s tugom): Nikola Baranašić.

    BAKA (iznenađeno): Nikola Baranašić!

    MIKEC (tužno): Jee, ali su me još kak dete zvali Mikec.

    BAKA (uzbuđeno): Mikec! (Gledaju se.) Mikec!

    MIKEC (klima glavom): Je Marica!

    Na licima se im vidi veliko uzbuđenje od pomješanih osjećaja tuge, sreće, boli. Krenu jedan prema drugome, ali tad Marica pogleda svoju obitelj, zastane i okrene se prema publici.

    BAKA (pokušava se smiriti): Drago mi je ka smo se upoznali! (Od uznemirenosti stiska majicu. Mikec također zastane i okrene se prema publici.)

    MIKEC (tužno): I meni je drago.

    VERONIKA (sa smješkom): Baka, kaj te ve srom, pak si ne več pucka!

    BAKA (s neugodom): O čemo prepovedaš? Kaj bi me bilo srom?

    VERONIKA: Ne moraš več glumiti da ga ne poznaš?

    BAKA: Bog s tobom, kaj bi glumila, jo ga zapraf ne poznam! (Pogledava prema Mikecu, samo očima ne okrečući glavu.)

    ANASTAZIJA: A dej, si znomo da ti je biv dečko dok ste bili mlodi.

    BAKA (osmjehne se skrivajući neugodu): Kakve vam bedastoče hodaju po pameti? Moj jedini dečko je biv samo vaš deda Joži.

    VERONIKA: Baka, ne moraš več lagati, si se znomo!

    BAKA (uznemireno): A kaj vi to znote?

    VERONIKA: Znomo da ti je dečko biv on, Mikec, jega si mela rada, a deda Joži te kupiv.

    Na ove riječi Marija se strese i jako joj je neugodno.

    ANASTAZIJA: Dediju Jožijo su te prodali za nekvu karapu. Baka, a kaj je karapa?

    BAKA (uzbuđeno): Ve je dosta, prestanite govoriti bedastoče! (Uzbuđenije se obraća sinu i snahi) Rečite jim ka prestonejo!

    SLAVICA (obraća se kćerima): Puce, pustite baku na miru!

    ŠTEFEK (umirujući se obraća majci) Smiri se mama, stvarno se znomo i žav nam je ka si se to preživela.

    BAKA (iznenađeno): Znote? Pak što vam je povedav?

    ŠTEFEK: Ti mama, malo predi.

    BAKA (žalosno): A je, dok sam ne znola kaj govorim. Nejte mi zameriti ka sam vas uznemirila.

    SLAVICA: Nemamo Vam kaj zameriti, trebali ste nam i predi se to reči.

    ŠTEFEK: Sigurno ti je bilo joko teško, so to leta, se to vu sebi tiskati.

    BAKA (kao da se opravdava): Štefek, tvoj tata Joži biv je vredo čovek, makar se negda na srce napiv. Nigdor je ne saznav da sam drugoga štela, ali valda je nekaj slutiv. Joko me mev rad i bilo mi ga žav, jer jo, nažalost, ne sam mogla... (Stavi ruku na prsa i duboko uzdahne.)

    ŠTEFEK (dopuni njezinu rečenicu): ... zavoljeti ga. (Baka samo tužno klimne glavom.) Majčica moja droga, ali ti si tu nikaj ne kriva, ti si se od sebe dola, a znoš da se srcu nebre komendirati.

    SLAVICA (veselo): Zoto nam je drago ka je i Mikec došev vu of dom, ka bote bor pod store dneve skupa.

    BAKA: Zapraf!

    SVI (ostali članovi obitelji veselo): Zapraf!

    BAKA (zbunjeno i tužno): Ali, jo, sam ga od sebe otirala, jer sam mu ....

    MIKEC (upadne joj u riječ približavajući joj se): ...grdo pismo napisala! (Baka samo tužno klimne glavom.) Štero mi je celoga života kak ošter nož f srcu stolo. (Marija tužno spusti glavu, a Mikec joj se približi i podigne joj lice prema sebi.) Celi život sam se pitav: ,,Kak si mogla?'' A, ve tek vidim s kuljko si boli i ljubavi tu pismo pisala i da si i ti, kak i jo oštoga noža f srcu nosila.

    BAKA (klima glavom gledajući ga s tugom i nježnošću): Jee. (Uzdahne.)

    Dok oni razgovaraju drugi polako odlaze s pozornice dajući jedan drugome znak da ih ostave na miru.

    MIKEC (uzbuđeno): Fola drogomo Bogu ka me na zoj sim dovlekev, se ovo pokozav i noža srca zvlekev! Jer mi srce ve nazoj tak veselo popeva, kak unda pred zdencom dok smo jan drugomo večnu ljubav obečali.

    BAKA (tužno): Nažalost, drugi su jakši od nas bili. Znoš, kak se veli:,,Kaj je sojeno, ne je zgubljeno.''

    MIKEC (veselo): Točno tak! Zoto nam je sudbina još jano šanso dola, ka svojega kraja skupa, (Uhvati ju za ruke.) z rokom v roki dočokamo. (Poljubi ju u ruku.)

    BAKA (tužno): Mikec moj drogi, ali ve je prekesno!

    MIKEC (uzbuđeno i veselo): Im kaj bi bilo prekesno! Ve bo nam tek lepo! Tu se bomo zabovljali, z drugima družili, na svoje dvene s prošlosti zmišljuvali, maštali kak bi bilo da je bilo i bez brige i pameti živeli!

    BAKA (tužno se odmakne od njega, okrene se prema publici i duboko uzdahne): Bez brige i pameti!

    MIKEC: Joj, oprosti Marica, ne sam te štev uvrediti! (Zagrli je jednom rukom oko ramena i poljubi je u lice. Oboje su okrenuti prema publici.)

    BAKA (tužno nasloni glavu na njegovo rame): Ne si me uvrediv. Nek' sam žalosna.

    MIKEC (okrene ju prema sebi): Žalosna, ve, zakaj?

    BAKA (dodirne mu lice): Jer ne znam dal' te bom zutra prepoznala, dal' se bom sega ovoga lepoga kaj smo ve doživeli zmislila. (Dalje govori s tugom koja prelazi u ljutnju.) Tuljka leta sam te f srcu i mislima nosila i tak si želela ka me zagrliš, kušlece doš ili ka te bom bor malo, makar zdovka vidla! A ve, dok si konačno tu, polek mene, dok me grliš, kušuvleš i dok bi nam tak lepo moglo biti, ve bodo moje misli od tebe odletele!

    Zaplače, a on ju zagrli tako da mu je lice okrenuto prema publici. Zatvori oči, na licu mu se vidi bol. Trenutak tako stoje. Zatim se Mikec trgne, namjesti osmijeh, uhvati ju za ramena, odmakne ju malo od sebe i pogleda u oči.

    MIKEC (vedro brišući joj suze): Marica moja, nej se plakati, kaj je tu je, protiv toga se nebremo boriti. Važno je ka smo konačno skupa! Bez brige, jo bom te saki den na nas zmišljuvav, lepe ti bom pripovjesti prepovedav i našo ti bom pesmo popevav.

    BAKA (zabrinuto): A ak' te nam prepoznala?

    MIKEC (veselo): Unda se bomo saki den nazoj upoznali. I jo ti bom, kak mlodi dečkir znova ufirav! Se bom od sebe dov ka te saki pot nazoj usvojim.

    BAKA (smirenije): Dragi moj dober Mikec, navik si znav i vu hudomo nekaj dobroga nojti i s tim mi brige rastirati. Joko si se voljev šoliti.

    MIKEC (glumi ozbiljnost): Ali ve se ne šolim, jer znom da se bom morav joko truditi kaj mi te nej šteri drugi korisnik prevzev.

    BAKA (nasmješeno): Kakve to hurmastoče govoriš, što bi me opče štev!

    MIKEC (zavodljivo): Kak' ne? Pak ti si još fajna žena!

    BAKA (šaljivo): A i jo bi se morala bojati jer tu ga puno duvici, štere su več sigurno oko hitile na zgodnoga gospona z Zogreba.

    MIKEC: Bez brige, ak' je so ova leta, niti jana druga ne moje srce usvojila, ve več niti jana blizu na mogla.

    BAKA: Golubek moj, i ve si me, kak' negda razveseliv i brige rastirav.

    MIKEC: Takov ti bom za navek!

    BAKA: V jano sam sigurna, makar te moja pamet na prepoznala, srce nigdor nabo zobilo da te rado ima! (Zagrle se. Marija se malo odmakne od njega i odmjeri ga.) Oprosti, Mikec, celo vreme samo o mojima problemima govorimo, a ti več sigurno jedva stojiš. Hodi idemo se sednemo v moju sobu na krevet. (Uhvati ga ispod ruke i zajedno odu u njezinu sobu i sjednu na krevet, Marija ispred, a Mikec iza nje. Marica se leđima nasloni na Mikecova prsa. Sretno kratko u tišini gledaju ispred sebe.)

    BAKA: Celi život za tebe sam Boga molila. I molila sam ga ka mi predi smrti zodju želju ispuni.

    MIKEC: A kaku si to želju mela?

    BAKA: Ka te bom bor još jamput makav zdovka vidla.

    MIKEC: Božek ti je ispuniv to željo.

    BAKA: Dov mi je i ono kaj sam ga ne vupala prositi.

    MIKEC: A kaj to?

    BAKA: Se ono kaj se denes pripetilo! Srca su nam kameni pali i dušu smo si oprali. Deca su se saznala i nikaj su mi ne zamerila.

    MIKEC: Joko dobro deco imaš, vidi se da si jih dobro odgojila. Takva bi sigurno i naša deca bila.

    BAKA: Verjem da bi bila. Znoš s čim me još Božek denes jako razveseliv?

    MIKEC: S čim?

    BAKA: S tim ka smo se zagrlili i kušnuli i ka si ve tak lepo na tvojim prsima počivam.

    MIKEC: Marica, grličica moja, tak sam srečen. (Čvršće ju zagrli.)

    BAKA: I jo isto! Mi se vidi da sam tak nigdor srečna ne bila.

    MIKEC: Srce mi tak veselo popeva.

    BAKA: Čujem, čujem na hrptu pesmu tvojega srca, a ž jim i moje srca popeva.

    MIKEC: Tak se osječam joki kaj bi najrajši po celi seli bežav i veselo kričav, ka bodo si čuli, da sam se vrnuv i tebe dobiv!

    BAKA: A jo se osječam tak lefka, kak perce. Kaj da bom saki čas v nebeske visine poletela i celomo sveto povedala da sam samo tvoja.

    MIKEC: Moja si moja, a jo sam samo tvoj!

    Sa smješkom na licima još se bolje privinu jedan uz drugoga i zatvore oči. Zatim Marica širom otvori oči i uozbilji se, a Mikec ima još uvijek zatvorene oči i smješak na licu. Na Maričinom licu vidi se bol, luta pogledom, zatvara i otvara oči.

    BAKA (nježno): Drži me Mikec, fejst me k sej previni!

    MIKEC (mazno): Držim te grličica moja! (Poljubi je u obraz.)

    BAKA (sjetno): Drži me ka nam još dletela!

     MIKEC (nasmješeno): A kam bi ti ve letela? Več te nikam ne pustim! Od ve bomo stolno skupa sikam leteli, očem reči pomalem šepesali.

    BAKA (tužno i sjetno): Kak bi to bilo lepo! Ali protiv više sile nebremo. (Uzdahne i dalje govori sporo i isprekidano.) Zoto moramo biti srečni z malo dobroga kaj dobimo. Tak sam jo srečna ka se i nakon tuljko let radi imamo.

    MIKEC: I jo sam zbog toga srečen.

    BAKA (govori jako sporo.) Zbogom, golobek moj! (Izdahne i glava joj klone prema naprijed.)

    MIKEC (govori šaljivo neshvačajući što se dogodilo): Zbogom? A kam se ti to pakuješ? (Pogleda prema njoj, kratko zastane i ozbiljno ju zazove.) Marica?! (Lagano ju protrese.) Marica!!! (Jače ju protrese.) Marica!!! (Čvrsto ju zagrli i bolno zaviče.) Maaaaricaaaaa!!! (Plačući spusti glavu na njezinu.)

    KRAJ

     

    © Sanja Rašan KAZALIŠTE.hr, 1. srpnja 2022.

    Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam