Fenomen pučke drame u Međimurju danas

Feljton Kazališni amaterizam: Pučka drama na kajkavskom (1): Uvod u međimursku pučku dramu

• 
  
  Međimurska županija doista je kazališni fenomen! U županiji postoji preko pedeset aktivnih pisaca koji pišu uglavnom realistične suvremene priče iz malih mjesta ili sela, pa tako pripadaju pučkoj drami, a kako pišu na kajkavskom, pripadaju hrvatskoj kajkavskoj književnosti. Sve je započelo 1984. godine, kada je Stjepan Škvorc napisao prvi autorski dramski tekst Čehara za izvedbu  amaterskoj družini KUD Belice. Kazališni amaterizam oduvijek je snažan u Međimurju, ali do osamdesetih su grupe igrale klasiku i neprestano bile u potrazi za tekstovima koje će igrati. Od uspjeha Čehare i drugi su se autori odvažili pisati tekstove za svoje grupe i danas je međimurska pučka drama vrlo snažan, živ i vrlo važan fenomen u hrvatskoj dramatici. Nastavljajući tradiciju stvaralaštva jednog Kalmana Mesarića (rođenog u Prelogu), zadnjih tridesetak  godina u svakom međimurskom selu piše jedan, a negdje i po dva talentirana pisca. Izdvojiti se može dvadesetak imena (a ima ih još!), pri čemu su pisci najrazličitijih osnovnih zanimanja, a različiti su i po spolu i dobi. Ono što im je zajedničko jest kvaliteta i svježina dramskih tekstova.

  Značajna imena međimurske pučke scene su: Stjepan Škvorc (Belica) kao prvi i najizvođeniji pisac, Sanja Rašan (Donji Kraljevec), Kristina Štebih  (Čakovec), Božidar Glavina (Prelog), Đuro Horvat (Ivanovec), Vladimir Mesarić (Štrigova), Zrinka Čituš-Čižmešija (Donja Dubrava), Štefanija Jambrošić (Gornji Kraljevec), Vinko Novak (Štrigova), Pavao Ružman (Prelog),    Anica Jauk i Sanja Radmanić (Kotoriba), Branko i Smiljana Sušac (Belica), Nada Janković (Mala Subotica),  Suzana Lacković (Prelog),  Štefanija Mesarić (Goričani), Marina Ninić (Žiškovec), Juraj Kolenić (Kotoriba), Cecilija Marvin (Domašinci), Jasenka Novak (Gornji Mihaljevac), Franjo Oreški (Pribislavec) itd. Takva koncentracija dramskih pisaca po glavi stanovnika doista je fenomen, ne pamti se u 20. stoljeću ni u jednoj drugoj hrvatskoj regiji, pa čak ni u Zagrebu.   

  To su autori čije su drame igrane ponajprije na kazališnom međimurskom festivalu (KAM). Spomenuti festival KAM je fenomen sam za sebe jer svake godine okupi preko 20 novih predstava međimurskih autora, od kojih je većina upravo iz ove pučke poetike, a preko polovine predstava nastale su na novim dramskim tekstovima. Predstave većine spomenutih pisaca birane su na KAM-u za državni festival (SKAH), često igraju i po cijeloj Hrvatskoj (na festivalima ili kao pojedinačna gostovanja) ali i u inozemstvu. Dramski tekstovi pak dobivaju nagrade na različitim natječajima. To je zavidna količina novih tekstova i novih drama nastalih u pučkoj poetici, od čega je svake godine najmanje trećina vrlo kvalitetnih ostvarenja.

  Na tragu osvještavanja važnosti vlastite pučke drame u Prelogu su 2014. pokrenuti Dani Kalmana Mesarića, koji osim reizdavanja djela tog autora i organiziranja skupova o njemu, predstavljaju suvremeno književno i dramsko stvaralaštvo svog kraja nastalo u toj poetici.

  

  Međimurska dramska scena cvate zadnjih dvadeset godina izvan glavne kazališne struje, bez medijske pompe, a izrazito je važna jer svojim postojanjem  popunjava praznine te glavne struje. Naime, zadnjih 20 godina dramsko je pismo prvo bilo prognano sa scena velikih kazališta jer su vladali redatelji, a onda se vratilo na scene u obliku „nove europske drame“. Bile su to tematski ograničene drame na prikaz disfunkcionalne obitelji i ljudskih veza, kao i na ljude s dna društva. Osim tematske ograničenosti, te su drame prikazivale  bezličnu sliku svijeta, prepunu eksplicitnog nasilja i crnila života, koje su imale namjeru „ukazati na probleme društva“ i „hrabrom kritikom promijeniti svijet na bolje“. No, toliko su bile bezlične i depresivne da su izgubile publiku, a vrlo brzo i pisca. Naime, kad su se sveli na stereotipe nasilja i crnila, izgubilo se dramsko umijeće i potreba za piscem. Ponovno su u kazalištu zavladali redatelji kojima u postavljanju predstave na scenu pomažu tek – dramaturzi. Iako je trend „nove europske drame“ zamro, bezličnost i gubitak identiteta i dalje vlada europskim, pa tako i hrvatskim dramskim pismom glavne struje.

  ...pročitajte idući nastavak feljtona

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 24. lipnja 2022.
  

  Feljto Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

  
  
  
   

Piše: