Veličanstveni svijet periferije

46. Dani satire Fadila Hadžića, 3.–21. lipnja 2022., Narodno pozorište / Narodno kazalište / Népszínhaz Subotica: Aleksandar Popović, Kus petlić, red. Milan Nešković

• 

  Jedan od najvećih srpskih dramatičara druge polovice dvadesetog stoljeća Aleksandar Popović (1929–996) krajem osamdesetih godina u nekoliko je komada za protagoniste odabrao siromašne ljude s beogradske periferije iz vremena od kraja Drugog svjetskog rata do početaka stvaranja nove države. Izbor tih lica nije bio potaknut nekom njihovom posebnom scenskom privlačnošću nego prisjećanjem na ljude s kojima je, dijeleći njihove životne okolnosti, autor proveo stanovit broj godina. Neposredno nakon rata Popović se vrlo mlad afirmirao kao pjesnik i postao kandidat za člana Udruženja književnika, ali je krajem četrdesetih uhapšen i proveo na Golom otoku pet godina, a nakon povratka mogao je preživljavati samo u takvoj sredini radeći razne fizičke poslove. Tek nakon nekoliko godina dobio je prilike pisati za djecu, a potom za radio i televiziju, da bi mu tek sredinom šezdesetih bilo dopušteno da mu se komadi izvode i u teatru. Tada je nastojao stvoriti odmak prema tradicionalnoj dramskoj literaturi, a najradikalniji je ostvario u provokativnom tekstu Druga vrata levo (1968.) koji je praizvedbu doživio godinu dana kasnije u Zagrebu kultnom predstavom Studentskog eksperimentalnog kazališta u režiji Bogdana Jerkovića. Ta se predstava kao i sam Popović uklopila u revolucionarna šezdesetosmaška gibanja koja su inicirali studenti, a priključio im se znatan broj ostalih nezadovoljnika postojećim stanjem kako na Istoku tako i na Zapadu, što je uzbudilo čitavu Europu, a i SAD.

  Međutim, takve revolucionarnosti nema u Kus petliću (1989.) kao ni u još nekoliko komada sa sličnim protagonistima koji su obilježili Popovićev opus druge polovice osamdesetih. Raskid s tradicijom zbiva se na posve različitoj razini. Dok su drugi tražili politički angažman u temama koje su poput ovih govorile o velikim društvenim promjenama, Popović provokantno odbacuje bilo kakvo bavljenje vlašću i političkim stavovima. Njegova lica bave se prvenstveno svojim osobnim odnosima i problemima nastojeći se izmaknuti bilo kakvim ideološkim određenjima i utjecajima vlasti, osim jednog lica koje se gotovo jednako uspješno prilagođava potpuno različitim režimima s jedinom željom da iz toga izvuče neku korist. Takvim je pomakom Kus petlić izbjegao utabane puteve socijalne drame ili političkog angažmana i postao iznimno originalna melodrama obogaćena elementima farse koja prvenstveno govori o načinu preživljavanja u teškim vremenima.

  Baš to je redatelj Milan Nešković (u suradnji s dramaturginjom Majom Todorović) vidio kao onaj element po kojem se situacija iz Popovićevog teksta ponavlja i desetljećima kasnije, pa je potpuno u drugi plan potisnuo scene koje su vezane na vrijeme u kojem se zbiva radnja autorovog teksta. Doduše, i atmosfera efektne scenografije dvorišnih straćara Marije Kalebić i uspjeli kostimi Biljane Grgur s notom autentičnosti kao da prizivaju neka sjećanja na to vrijeme. Međutim, u scenama kada se ta zatvorenost lomi glumci na podiju koji ulijeće na scenu efektno rušeći scenografsku zatvorenost, pokazuju drugo lice svojih uloga postajući vrsni članovi suvremenog banda (koji izvodi novu pop-rock glazbu po izboru redatelja). Uz to i kostimi primjereni takvom nastupu pomažu u otkrivanju psiholoških promjena protagonista.

  

  Već to rješenje sa suvremenom glazbenom grupom pokazuje da Milan Nešković istodobno nastoji zadržati svevremenost Popovićevih situacija, ali i napraviti originalnu suvremenu predstavu koja će bar jednako toliko govoriti o sadašnjosti kao i o vremenu nastanka teksta. Da bi postigao taj cilj nužne su mu bile vrhunske glumačke interpretacije, među kojima se posebno istakla dobitnica nagrade za najbolju žensku ulogu na 46. Danima satire Fadila Hadžića Minja Peković za ulogu Milje Bušatlije, izbjeglice iz Bosne koja  nijansiranost i dojmljivost vrhunske glumačke izvedbe gradi posebnošću govora i karaktera. To joj omogućuje prijelaz iz dostojanstvenog (prilikama vjerojatno i neadekvatnog) stava u iskrenu osjećajnost kojom nenametljivo, a ipak autoritativno dominira svim običnim svakodnevnim, a povremeno i dramatičnim situacijama u tom zatvorenom svijetu nekolicine ljudi koji i pored svih problema u životu ponekad uspijevaju uživati u onim njegovim ne baš čestim lijepim stranama.

  Tako je Miljinom partneru Piletu kopiletu Piletićevom, koga zovu i Kus petlić, najveće veselje da ga je kao izvanbračnog sina konačno nakon trideset godina njegovih bezuspješnih nastojanja otac na samrti priznao kao svoje dijete. Dimitrije Dinić sugestivno dočarava tu opsesiju čovjeka koji je inače povučen i bojažljiv i okrenut vlastitom preživljavanju, a jedino u proplamsajima partrijarhalnog mentaliteta povremeno postaje agresivan prema Milji. Zahvaljujući uvjerljivosti njegovog stvaranja takvog pomaknutog karaktera, publika vjeruje čovjeku kojem je to priznanje važnije i od završetka rata, i od smrti oca, pa i od škrinjice zlata koju mu je otac ostavio i koju on skriva i ne troši bojeći se da će ga zbog toga netko ubiti. Takvom interpretacijom naslovnog lika Dinić je dao snažnu potporu redateljevom osuvremenjivanju Popovićevog komada koje je bilo vidljivo i u scenografskim i kostimografskim pomacima, kao i u kontrapunktu sa songovima novog vremena. Pritom je naglasak na tome da ljude s dna društvene ljestvice zanima isključivo njihova privatnost i načini preživljavanja a ne ratne, političke, ideološke ili društvene promjene, a sudbina škrinjice sa zlatom pokazuje da im ni takvi „darovi sudbine“ ne mogu omogućiti poboljšanje životnih uvjeta.

  

  Jedini koji to pokušava postići je antagonist i jedini izraziti negativac – đakon Avakum, koji se priklanja svakoj vlasti zbog vlastitog probitka potenciranog i traganjem za zlatnom škrinjicom. Njegov tumač Igor Greksa svojim efektnim prelaženjem iz hinjene (a ponekad i stvarne) sluganske naivnosti u demonske intrige potencira scensku napetost, dok ostali glumci precizno ostvaruju tipične likove takvog malograđanskog mikrosvijeta. Sanja Moravčić u ulozi Miljine prijateljice Selene Seje Batrićeve igra mladu ženu koja svoj atraktivni izgled nastoji što bolje iskoristiti za pomak s dna društvene ljestvice. Srđan Sekulić s mnogo energije tumači Komnena barjaktara, tipičnog domoljubnog veterana koji je razočaran novom vlašću jer nije ostvarila ideale za koje se on borio, čovjeka dobra srca koji (vjerojatno pod utjecajem PTSP-a) ipak ima nasilnih ispada, posebno kad ustanovi da Seji njihova nekadašnja ljubav više ništa ne znači, jer se opredijelila za Nijemca (u odmjerenom tumačenju Miloša Lazića), utjecajnog suradnika bivšeg režima koji se sada vraća kao uspješni poslovni čovjek da bi je poveo u svoj bogatiji svijet.

  Brzim ritmom Kus petlića, sa sjajnim glumačkim ansamblom i uz vrsne suradnike Milan Nešković napravio je predstavu koja je iz mikrosvijeta jednog segmenta beogradskog predgrađa stvorila kompleksnu sliku svijeta u kojem živimo i koji se nije bitnije promijenio u sedamdesetak godina koliko je prošlo od događaja u značajnom tekstu Aleksandra Popovića. Takva predstava koja oduševljava i publiku i kritiku nakon već osvojenih priznanja na drugim festivalima (među njima čak šest sa Sterijinog pozorja) dobila je na ovim Danima satire Fadila Hadžića nagradu za najbolju predstavu u cjelini.

  

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. srpnja 2022.

Piše: