Harmoničan spoj renesansnog, baroknog i suvremenog kazališta

Drama slovenskoga narodnog gledališča Maribor, gostovanje u HNK-u Ivana pl Zajca Rijeka: William Shakespeare, Romeo i Julija, red. Aleksandar Popovski

• 

  23. lipnja 2022. u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci izvedena je predstava Romeo i Julija W. Shakespearea u režiji Aleksandra Popovskoga. Predstavu je u programu gostovanja izvela Drama slovenskoga narodnog gledališča Maribor. U naslovnim su ulogama bili Žan Koprivnik (Romeo) i Julija Klavžar (Julija),  glumili su i  Ksenija Mišič (dadilja Pestunja), Vladimir Vlaškalić (Pater Lorenzo), Kristijan Ostanek (Capulet), Maša Žilavec (Capuletova), Vojko Belšak (Paris), Matevž Biber (Tybalt), Nejc Ropret (Monteg), Mojca Simonič (Montegova), Petja Labović (Benvolio), Blaž Dolenc (Mercutio), Davor Herga (knez) i ostali: Eva Kraš, Mateja Pucko, Klavdija Stanišič i Kleopatra Purica. Drama je izvedena uz titlove, prevoditelj je Srečko Fišer, autori adaptacije Aleksandar Popovski i Nina Kuclar Stiković, dramaturginja Nina Kuclar Stiković, scenograf Sven Jonke (NUMEN), kostimografkinja Jelena Proković, skladatelj Marjan Nećak, koreograf Žigan Krajnčan, a dizajner svjetla Aleksandar Popovski.

  

  Redatelj Aleksandar Popovski (uz dramaturginju Ninu Kuclar Stiković i autor adaptacije) vješto je i pomno, uz izvrsno sinkroniziran glumački tim,  na kazališne daske postavio Shakespearea kao vremenskoga putnika. Srž dramskoga sukoba (priča potječe iz 13/14. st.) dviju obitelji (dvoje mladih, nedužnih u najnedužnijoj emociji ljubavi, ne mogu se ostvariti zbog nezaobilaznih društvenih uzusa časti i morala) postavljena je na pozornicu kojoj u minimalizmu rekvizita i kulisa ne nedostaje monumentalnosti. Pažljivo iskorištena dubina pozornice kao i impozantno bijelo platno koje u trenucima biva snažna zidina dvorca koji dijeli zatočenu Juliju od zaljubljenog i poletnog Romea, uvode nas u sveukupnu kazališnu moć iluzije.

  U to će se platno, u jednom precizno određenom trenutku scenskoga ozračja, odjednom, vještinom zamisli, utopiti tijelo u prostoru (nagi Romeo i Julija) u svrhu artističkoga dojma  trenutka uzvišenosti spajanja ljubavi  dvoje mladih u tajnu i zabranjenu bračnu zajednicu. U trenu platno pada i mi smo unutar zidina gdje se otac, majka i dadilja nalaze u ulogama odobravatelja ili osporavatelja događanja na veronskim ulicama, gdje mladi živeći svoje /naše godine i vrijeme upadaju u mladenačka iskušenja (žudnja za zabavom, prenaglašen aspekt mladenačke seksualnosti korespondira s današnjicom) a plemićka čast koja obvezuje tragično dovodi i do dvoboja sa smrtnim ishodima.

  

  Gledatelj se doslovno može prepustiti renesansnoj vizualnoj čaroliji koju neće narušiti ni kostimografija, gdje je renesansna odjeća  izmiješana s odjećom bližom ovdašnjem vremenu. Ciklički implicitno naglašavanje prostora i vremena i likova (roditeljski autoritet  i nametanje Parisa kao Julijina zaručnika prikazan je teatrom sjena) s vidljivim elementima tragedije koja započinje raspletom (Julija je shvatila da Romeo nije znao da ju je otrov trebao samo uspavati i da je Romeo mrtav) pa teče k uvodu, zapletu (roditelji Juliju žele dati Parisu) i vrhuncu dramske kompozicije pa ponovo k raspletu (grobnica u kojoj su se sjedinili Romeo i Julija), sve je s iznimnom artističkom vizijom spleteno oko emocije kojom žari čitav scenski prostor i čija energija osvaja i gledateljstvo.

   

  Minuciozni, ali snažni elementi (poput retorike koja se iz Shakespeareova pera prebacuje u vulgarizme ovdašnjega vremena) - glazbeni, vodviljsko-mjuziklski (briljantno otpjevani i glazbeno opjevani Julijini emotivni doživljaji) poput paukove  mreže pletu sudbinske događaje tragične ljubavi sa suvremenim društvenim problemima (Julija u pjesmi i replikama dotiče problem muško-ženskih odnosa, nemoći žene da se suprotstavi snažnim muškim glasovima koji upravljaju njezinom sudbinom; Julija pjesmom donosi i topao, ali istinski emotivan život djevojke koji podsjeća na mlađima bliske diznijevske princeze koje se zanose srcem i vjeruju u pobjedu iskrene ljepote ljubavi koja nerazumno stoljećima biva sankcionirana kao najgrešnija ljudska čuvstvenost).

  Elementi renesansnog, baroknog (naglašena teatralnost) i suvremenog kazališta sljepljuju se i harmonično djeluju s pozornice u replikama, glazbenim brojevima, jeziku. Glumci su istovremeno vješti u svim područjima scenskoga kazivanja. Poput histriona pjevaju (na latinskome V. Vlaskalić – svećenik; na slovenskome, engleskome Julija Klavžar – jednostavno savršena scenska Julija), plešu, izgovaraju replike s promišljenim doživljajem dramskog u njima samima. Posebno treba istaknuti snažnu karakternu notu mladenačkog prijateljstva koju su donijeli Petja Labović kao Benvolio i Blaž Dolenc kao Mercutio.

  

  Iz ljubavnoga zanosa Romeo i Julija kao i ostali likovi (svi do jednog vrhunski u svojim ulogama) u trenu postaju scenski radnici, zamataju platno koje će uskoro postati i njihova mladenačka livadna postelja, a scenski radnici postaju glumci kada postavljaju ponovo zidine dvorca ili stijenu na kojoj će svećenik moleći se na osami mladima ponuditi i sreću i nesretno rješenje za ostvarenje njihove ljubavne zajednice. Sve opisano lepršavo je i naizgled olako izvesti jer je energija Shakespeareova originala ostvarena, pa to što predstava traje tri sata s jednom pauzom ne ometa jedinstveni doživljaj za koji nam je žao da ne može doprijeti (gostovanja se ne repriziraju) do što većega broja riječke publike.

  Mlada, ničemu kriva tijela Romea i Julije ispružena na hladnoći bjeline koja ih je grlila u ljubavi, ali i u smrti, završni su prizor tragičnoga života jedne svevremenske ljubavi. Shakespearea kao svevremenskoga putnika, ali i redatelja koji se vještinom pronicanja u bit rukopisa i svrhe kazališta dokazao kao vodič u kazališnom vremeplovu. Svjedočili smo svevremenskoj istini – ljubav je za bilo koje društvene okolnosti najnepoželjnija ljudska emocija, a tko istinski ljubi – stradat će.

  

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 8. srpnja 2022.

Piše: