Zabavna predstava koja omogućuje zapitano gledanje

HNK u Zagrebu: Autorski projekt Bobe Jelčića, Sorry, red. Bobo Jelčić

• 

  Gradić Peyton prva je emitirana sapunica na prostorima bivše Jugoslavije, što joj je donijelo kultni status. Iako je priča o američkom provincijskom gradiću izvorno objavljena kao knjiga autorice Grace Metalious, a zatim i ekranizirana na filmu, sapunica je ta koja je u ovdašnjim društvima, s obzirom na okolnosti prikazivanja, ostavila daleko najveći trag. U vrijeme kada se Peyton prikazivao na televiziji, hijerarhija žanrova bila je još vrlo stroga. Teško bi se u kazalištu poput HNK u vremenu kada umjetnošću vlada visoki modernizam mogla pojaviti priča koja je svrstana u popularni, sapuničarski žanr. U međuvremenu, postmoderna je tu hijerarhiju srušila i poremetila. Tako je moguće da likovi iz Peytona uđu na središnju scenu HNK u Zagrebu i to kao autorski projekt Bobe Jelčića, redatelja koji je remećenje kazališnih konvencija i žanrova pretvorio u prepoznatljivu odliku vlastite poetike. Premijera predstave naslovljene Sorry održana je 15. lipnja, a ovaj se tekst odnosi na prvu reprizu dva dana kasnije.

  Predstava počinje vizualno tipično jelčićevski. Tu je namještaj iz kazališnog fundusa naglašenog retro izgleda, takvi su i kostimi glumaca koji se prvi pojavljuju na sceni. Međutim, nakon nekoliko trenutaka namještaja nestaje, scena ostaje gotovo sasvim ogoljena. Prepušta se priči i glumcima. Uklonjeno je sve nepotrebno što je na sceni bilo ne kako bi igralo, nego igri nešto pridodalo (više ili manje uspješno). Vidljiv je to pomak od ranijih radova, i onih u istoj kući (Na kraju tjedna i Tri sestre). Ovaj put publika neće biti suočena s izravnom dekonstrukcijom mjesta (to je obavljeno u Na kraju tjedna) ni s pomaknutim čitanjem klasika (Tri sestre). Umjesto toga, na sceni se odvije prava priča, Peyton u svoj raskoši trivijalne priče. Ipak, odmah je jasno kako Jelčić nije odustao od svoje prepoznatljive subverzivnosti prema svemu, počevši od vlastita procesa i kazališta kao mjesta u kojem se on događa.

  

  Naprotiv, Sorry je organski proizvod svog autora koji je, međutim, ne odustavši od priče i ograničavajući dekonstrukciju, značenja izoštrio. Prepoznatljivi stanovnici gradića Peytona oblikovani su kompleksno, možda i suprotno očekivanju. Njihovi problemi i malograđanska društvena gušenja, naravno, predmetom su karikiranja. No, karikatura nije jedina dimenzija kojom se Jelčić i glumci bave. Građani Peytona cjeloviti su karakteri univerzalnog dosega. To otvara prostor za kritiku i dekonstrukciju društva u kojem Sorry nastaje, omogućujući tako kazalište svjesno samo sebe, svog trenutka i publike. Taj omiljeni mehanizam Bobe Jelčića ovdje je izrastao iz cjeline, ne djeluje nametnuto, ne koči, ne zadržava priču. I to je pomak te u odnosu na ranije predstave. Sorry djeluje opuštenije, uigranije, tek naoko lakše, a zapravo bolje i kompleksnije od recentnih kompleksnih radova istog autora.

  Gotovo potpuni nestanak scenografije na samom početku uvjetuje kostime kao središnji dio likovnosti predstave. Zdravka Ivandija Kirigin odlučila se za očekivano, ali ne zato manje uspjelo rješenje kostima koji evociraju vrijeme Peytona. Time je s jedne strane sačuvana izravna referenca na vizualni kontekst predloška, ali i s druge na prepoznatljivu estetiku brojnih suradnji između redatelja i kostimografkinje. Sorry istovremeno izgleda lijepo i otrcano, evocirajući odijevanje kakvo se danas uglavnom pronalazi zakopano po starim ormarima. Peyton u ovoj verziji pripada svome vremenu, no on je i univerzalan, kako potvrđuju ponašanja likova. Ne treba im zato kakvo nasilno osuvremenjivanje; njihovo je utapanje u malograđanštinu univerzalno. Stoga i mogu izgledati kao da pripadaju nekom drugom, a sasvim rezonirati s ovim, sadašnjim vremenom. Osim kostima, u cjelinu se dobro uklopila i glazba, koju većim dijelom uživo izvodi pijanist Karlo Hubak.

  Ansambl predstave u potpunosti slijedi konceptualnu liniju zabavne dekonstrukcije. Prizori su jasno razdvojeni a likovi oblikovani na rubu karikature, što rezultira nizom uspjelih minijatura. Uz članove HNK (Jadranka Đokić, Alma Prica, Ivan Colarić) i gosta Marka Makovičića, većinu ansambla čine studenti i recentno diplomirani glumci sa zagrebačke ADU (Lana Meniga, Melody Martišković, Luka Knez, Lara Nekić, Vid Ćosić, Marin Stević). Njihova je dinamika zabavna, pomaknuta, istovremeno uspijevajući ispričati univerzalnu priču o Peytonu kao mjestu koje guši mladost, ne dopuštajući joj izlaz iz nastavljanja malograđanskih obrazaca ranijih generacija. Pri tome, osobito su uspjele kreacije Lane Meniga kao Allison i Luke Kneza u ulozi Normana, koji s lakoćom za svoje likove postižu balans između suosjećanja i smijeha. Ranije generacije utjelovljene su u likovima koje tumače stariji glumci, također uspjelo. Jadranka Đokić i Marko Makovičić demonstrirali su zabavne, konzistentne karikature, dok je Alma Prica kao gospođica Elsie lik koji najjasnije pokazuje univerzalnost Peytona i njegovih malograđanskih ograničenja. Tu je i inspicijent Antonio Mrzlić, čije je povremeno izlaženje na scenu metateatarski motivirano, istražujući motiv koji se provlači kroz brojne Jelčićeve radove.

  

  Svjesno se poigravajući hijerarhijom žanrova i izvrtanjem navodnog visokog i navodnog niskog, Jelčić zahvaća u srž kazališnog mehanizma. Adaptacija priče koja je u kolektivnoj memoriji ponajviše ostala upisana kao sapunica za središnju nacionalnu scenu, pokazuje kako se i kroz nju može ukazati na neke od najdubljih neuralgičnih točaka društva. Provincijalizam koji guši mlade i u začetku siječe svaki pokušaj promjene, obitelji opterećene vlastitim neriješenim problemima iz prošlosti, svega toga u Sorry ima u izoštrenom izobilju. Izbjegavši pri tome pretjeranu konceptualizaciju i oslanjanje na postupak umjesto drame kao u nekim ranijim radovima, Jelčić je ostvario još jedan od brojnih pomaka za sebe i za kazališnu sredinu u kojoj djeluje. No možda i najvažnije, Sorry je predstava koja je istovremeno stvarno zabavna i omogućuje zapitano gledanje.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 8. srpnja 2022. 

  Režija: Bobo Jelčić
  Dramaturgija: Mirna Rustemović
  Kostimografija i scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin
  Oblikovanje svjetla: Ivan Lušičić Liik

  Glume: Jadranka Đokić, Lana Meniga, Melody Martišković, Marko Makovičić, Luka Knez, Lara Nekić, Vid Ćosić, Marin Stević, Alma Prica, Ivan Colarić, Antonio Mrzlić, Andrej Drenski, Patrik Sečen        

Piše: