Oživljavanje rubnog kazališta

XV. festival kabareta Gumbekovi dani, 13.–18. svibnja 2022., Glumačka družina Histrion i Centar za kulturu Histrionski dom, Zagreb

• 
  
  2008. GD Histrion je u spomen na velikog komičara i u svoje vrijeme jedinog pravog i virtuoznog kabaret-majstora Mladena Crnobrnju – Gumbeka (1939–2000) pokrenula Festival kabareta Gumbekovi dani. Gumbek je bio stalni član Kerempuha, na čijoj je pozornici ostvario niz velikih uloga, ali je svoj izvanredni glumački dar s uspjehom pokazao i nizom ostvarenja na filmu i televiziji, a o njegovom šarmu i umijeću svjedočile su čak i TV-reklame za bombone Bronhi („Lakše se diše"). Što se pak tiče teatra, izvan matične kuće najčešće je nastupao s Histrionima, pa su mnogi njihovi hitovi zahvaljujući i njegovim interpretacijama postizali velike uspjehe. Konačno, o toj povezanosti svjedoči i to da je on 1999. svoju posljednju predstavu Doktor pod mus prema Molièreu odigrao upravo u Histrionu. Zato je osnivanje ovog festivala izazvalo simpatije kao odavanje počasti dragom kolegi i prijatelju, ali se oživljavanje tradicije kabareta, tog vrlo specifičnog rubnog kazališta, činilo možda i neostvarivim zadatkom, jer je ono u to vrijeme u nas gotovo nestalo te se činilo da se niti u Hrvatskoj a niti u susjednim zemljama ne može naći dovoljno predstava za takvu smotru. Međutim, ona je ipak održana a potom je povećavala broj izvedaba, pokazujući da i današnju publiku kabaret može itekako zanimati, pa se broj predstava u konkurenciji posljednjih godina kreće oko petnaest, a nerijetko i prelazi tu brojku.

  Doduše, to uglavnom nisu predstave kabareta kakav je nekad bio kada se najčešće izvodio u kavanama i restoranima, ali su mnogi elementi kabaretskog izraza – posebice neposredna komunikacija s gledateljima, obogatile suvremeni kazališni izraz. Takvim postupcima su obilovale predstave XV. Gumbekovih dana, s prosedeom obogaćenim kabaretskom tradicijom. A njima je ove godine dominirala predstava koju je Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa nagradilo kao najbolju hrvatsku predstavu sezone 2020/2021. Krizni stožer autora Rone Žulj i Mirana Kurspahića u režiji Mirana Kurspahića i izvedbi Kazališne družine REBEL, koje je i na ovom festivalu kabareta nagrađeno kao najbolja predstava (a uz to je i Dajana Čuljak nagrađena kao najbolja glumica). Iznimna inovativnost kazališnog postupka Mirana Kurspahića, Rone Žulj i izvanrednih glumaca (uz Dajanu Čuljak jednako ekspresivni Sven Jakir, Domagoj Janković i Iskra Jirsak) efektno je uobličila ne samo međuljudske i generacijske odnose mladih obrazovanih ljudi u Zagrebu za vrijeme pandemije, potresa i mogućih sljedećih katastrofa nego i impresivnu, složenu i izrazito kritičku sliku društvene i političke situacije u metropoli, pa i cijeloj državi, koju glumci ostvaruju upravo kabaretskim postupkom. Oni izlaze iz uloga koje tumače i noseći ispred sebe ploče od pleksiglasa, na komičan način imitirajući stvarne članove kriznog stožera, a i još neke moćnike.

  

  GD Histrion se na Gumbekovim danima predstavio s Malom zemljom za veliko platno autora i redatelja Ivana-Gorana Viteza, predstavom koja je u potpunosti oslonjena na kabaretsku tradiciju u žestokoj, često do groteske karikiranoj satiri negativnih strana proizvodnje filmova u našoj zemlji. Da bi ta ponekad i pretjerano hipertrofirana grotesknost uspjela potpuno scenski zaživjeti, zaslužan je ponajviše jedini tumač devet različitih likova (od kojih su neki i ženski) Borna Galinović i to ne samo zavidnom sposobnošću transformacije nego i efektnom, pravom kabaretskom komunikacijom s gledateljima, što mu je donijelo i nagradu za najbolju mušku ulogu.

  Ozbiljan protukandidat za tu nagradu, koji se za svoju interpretaciju ipak morao zadovoljiti specijalnim priznanjem, bio je Gordan Marijanović u Antonu Žicu, babi i harmonici autora i redatelja Damira Mađarića u izvedbi Kazališta OBERON iz Koprivnice i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka, hrvatskoj varijaciji megapopularnog Tajnog dnevnika Adriana Molea, smještenoj na slavonsko selo (u scenografiji Petre Mađarić, koja je vrlo uspjelo kombinirala karakteristične elemente seoskog dvorišta u stvaranju osebujne kabaretske scene). Marijanović, koji je očito obogatio tekst nekim svojim osobnim iskustvima, virtuozno je interpretirao ne samo govorom s povremenim obraćanjem publici nego i svirkom ispovijed jednog vrlo osebujnog tinejdžera i time dao veliki doprinos da ta predstava bude zanimljiva i mnogo široj publici od one protagonistovih vršnjaka.

  

  Gumbekovi dani su gotovo redovito na svom programu imali i predstave za mladu, pa i izrazito dječju publiku, koje su sadržavale veći broj elemenata kabaretskog izraza, što je bilo važno i za stvaranje prvih sklonosti prema toj vrsti kazališta. Na ovogodišnjem festivalu uspješnost tih predstava, koje su ovaj put jednako zadovoljile i odraslu publiku, zaslužna je da su upravo one bile jedan od najvrednijih dijelova programa. Tome je uz Antona Žicu... jednako pridonijelo (također specijalnim priznanjem izdvojeno) i Kazalište Prijatelj iz Zagreba s predstavom Hrvatske vile i vještice autora i redatelja Hrvoja Zalara, koji je i izvođač i voditelj ovog kazališta koje već godinama osvaja dječju publiku emocijama koje je diraju na plemenit način. Sve to je ostvario i u ovoj vrlo uspjeloj predstavi koja jednom intrigantnom dijelu naše narodne baštine baš kroz njegovu glumačku interpretaciju neočekivano pridaje osjećaje koji čak i vještice čine simpatičnima i najmlađim gledateljima, dok kontrapunkt ostvaruju glumice Anja Đurinović Rakočević i Vini Jurčić vrsnim interpretacijama oslonjenima na kabaretski stil, unoseći elemente satire i ironije koje privlače odraslu publiku.

  

  Od predstava koje su nastojale naći svoj put do suvremenog kabareta vrlo zanimljiv je bio i Sarajevski kabinet Farisa Pinja IMTM produkcije iz Sarajeva. Pinjo je kao jedini izvođač pokazao talent ne samo u govornoj komunikaciji nego i pjesmom i plesom kojima je uobličio (čini se autobiografsku) priču o Bošnjaku koji je rođen u Švedskoj, kamo mu je obitelj izbjegla u vrijeme rata devedesetih, ali mu je otac ostao fanatični zaljubljenik u svoju domovinu. Kada protagonist konačno ode u Sarajevo, sve je različito od onoga što je zamišljao prema očevim pričama, a taj odmak djelomičnog stranca omogućuje mu da svojim komentarima ostvari originalnu i vrlo zanimljivu satiru na tipične postupke sredine koju želi, ali ne uspijeva osjetiti svojom.

  

  Ono što je bio nedostatak znatnog dijela programa, što je i onim glumački zanimljivijima onemogućio ostvarivanje viših dometa, jest pomalo neshvatljiv odnos prvenstveno glumaca ali i još nekih kazalištaraca prema autorima teksta ili dramaturzima i njihovo uvjerenje da to što poznaju kazalište znači da znaju i pisati tekstove za scenu. Tako je glumac Igor Baksa autor Don Quijotea od Hrvatske Malog teatra iz Zagreba, a njegovo glumačko nadigravanje s kolegom Svenom Jakirom s gomilanjem komičnih detalja iz priprema predstave na početku djeluje zabavno, ali bez dramaturške gradacije postaje zamorno, a da se ne govori o tome da je naslovni junak pritom zaboravljen i jedva spomenut. Katarina Arbanas i Karmen Sunčana Lovrić su u svojoj Modernoj Afroditi zagrebačkog Studija 9 željele satirički progovoriti o teroru ljepote i raznih tretmana za njezino postizanje, ali zbog neujednačenosti teksta nisu uspjele do kraja realizirati niti svoje ideje ni glumačke potencijale.

  

  Robert Krajinović je u Šundu našem svagdašnjem Adam scene iz Zagreba želio ismijati lokalne televizije, ali je predstava bila gotovo ispod njihove razine. Niti Siniša Novković, redatelj i autor Stanka i Olivera Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca, nije bio bolje sreće u preuzimanju slapstick-postupaka Stanlija i Olija, jer njihovo imitiranje u našim današnjim uvjetima nije funkcioniralo, ponajviše zbog neuvjerljivosti teksta. Ugodno iznenađenje je bila vrlo dobra interpretacija Ivane Glove Župe u monodrami Meri Bauk Ja sam dama Kazališta Mali princ i C/Z/K iz Omiša, ali nažalost redatelj Petar Buljević je samo izabrao i poredao zapise s Facebook-profila autorice, bez ikakvih vidljivijih i osmišljenijih dramaturških intervencija, pa je predstava konačno ipak potonula u monotoniju.

  Naravno, teško bi bilo reći da vrijednosti nedostaju jednoj od najboljih njemačkih komedija devetnaestog stoljeća Razbijeni vrč Heinricha von Kleista, no njegovu su izvedbu u zagrebačkom Kerempuhu redateljica Lea Anastazija Fleger i dramaturginja Nikolina Rafaj dramaturški osmislile kao satiru namijenjenu mladoj publici i to prvenstveno onoj koja je vezana za internet da bi tako osvojile novu publiku. Čini se da se uglavnom toj publici predstava i dopala, ali koliko će njenih pripadnika doći u kazalište vidjeti nešto slično onome što svakodnevno bez muke pronalaze u virtualnom svijetu, ostaje ipak dvojbeno.

  

  Zato, koliko god bio impresivan broj predstava na ovogodišnjim Gumbekovim danima, ostaje dojam da stvaranje kabareta danas, a i korištenje njegovih stilskih postupaka, ima dosta problema. Dio njih bi se svakako mogao izbjeći kada se te elemente ne bi olako shvaćalo nego im se posvetilo s punom koncentracijom i s mnogo talenta, kao što je to u čitavoj svojoj voditeljskoj i novinarskoj karijeri na radiju, televiziji i sceni radio Vojo Šiljak, ovogodišnji dobitnik nagrade za izniman doprinos oživljavanju kabareta i preko granica kazališta.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. lipnja 2022.

Piše: