Ogoljena dramska priča koja uspješno rezonira s publikom

KunstTeatar, UO Punctum: Espi Tomičić, Ti si prvi hrabar, red. Ivan Penović

• 

  Espi Tomičić pisac je snažne (auto)biografske intonacije; njegove su drame brzog ritma i bez okolišanja udaraju i suočavaju svoje čitatelje i gledatelje s društvenim aporijama. Ti si prvi hrabar prepoznatljiv je tekst svog autora, a tematski je vezan uz zagrebačku Trešnjevku i Vrbik, gdje su protagonisti grupa mladih, zapravo još djece kvartovskih, rekli bi oni koji sebe smatraju boljima od njih, zgubidana i propalica. I time ih označili, klasificirali, stavili u kategoriju iz koje oni nikako neće moći izaći. Nije da se aktivno trude. Ali nije ni društvo bez odgovornosti za to što su ondje dospjeli.

  U režiji Ivana Penovića, ovaj je prepoznatljiv tekst Tomičićeve estetike dospio na scenu zagrebačkog Kunstteatra, kazališta fizički smještenog u kvartovskim prostorima koje ti i takvi Tomičićevi likovi nastanjuju i daju im vlastiti smisao. Zaista, likovi su to koji se upisuju u prostor i topografiju, nema ih bez kvartovskih lokala, toponima, samo njima poznatih mjesta za različite oblike onoga što društvo često i olako stavlja u kategoriju devijantnog ponašanja. Ti si prvi hrabar ne pokušava ih opravdati; nije to tekst ni predstava obrnutog moraliziranja. Upravo suprotno – ona likovima koji se u životu prečesto svode na tipove i tako im se ne pruža šansa da nešto konačno učine sa svojim životom, pristupa kao cjelovitim karakterima.

  

  Penović mizanscenu postavlja jednostavno, bez okolišanja dovodeći pred publiku trojicu zgubidana u interpretaciji Pavla Matuška, Bernarda Tomića i Tome Medvešeka, koji onda do kraja izvedbe prolaze kroz luk shvaćanja odgovornosti prema samima sebi. Nije to sasvim tipičan pristup za ovog redatelja, dramatičara i kazalištarca izrazite osobnosti, koji je u vlastitim predstavama, osobito autorskim projektima kojih je u osobnu teatrografiju upisao već poprilično, sklon otklonima u autoreferencijalni apsurd i metateatarska lutanja. U Ti si prvi hrabar nema ničeg takvog. Samo ogoljena dramska priča o trojici likova, trojici prijatelja, uvjerljivo napisanih karaktera. Gotovo sve je time prepušteno dramskom tekstu i glumcima, što pokazuje zanimljive i uspješne rezultate, usložnjavajući i uvlačeći publiku razvojem i vještim nijansiranjem odnosa između likova. Isti funkcionalni minimalizam slijedi kostimografija Ane Fucijaš.

  

  Teško je vjerovati da će se trojici Tomičićevih drugova nešto pozitivno zaista i dogoditi u životu, da će se izvući iz, zapravo, učmalog načina života u kojem se nalaze. Drama, pa onda ni predstava, to ne pokušavaju. Likovi ostaju tamo gdje su do kraja, unatoč njihovom osobnom odrastanju i osvještavanju ograničenja takvog života kvartovskih huligana. Ipak, Ti si prvi hrabar jasne je poante; gotovo bi se moglo u njoj tražiti odzvuke one prastare, antičke želje za katarzičnim kazalištem. Poanta je, naime, u publici, u osvještavanju kako kategoriziranje ljudi u unaprijed određene, stereotipne kategorije jest prvenstveno samoograničavajuće, a svi to rade, olakšavajući tako život samima sebi. Kunstova predstava tu je poantu uspjela prenijeti i donijeti minimalnim sredstvima, prepuštajući dramskom tekstu da progovori iskrenošću i izravnošću, bez okolišanja, ali i bez dodavanja redateljskih ili dramaturških intervencija koje bi ju razmrvile i učinile nevidljivom.

  

  Dakako, ničeg ne bi bilo bez uvjerljivog glumačkog nijansiranja karaktera na kojima drama počiva. Ujedno, to je još jedna karakteristika koja Ti si prvi hrabar sidri čvrsto u područje dramskog teatra, onoga koji dramskom radnjom dolazi do poante, pritom oblikujući niz više ili manje dorađenih likova. Pavle Matuško, Bernard Tomić i Toma Medvešek uvjerljivo su i s mnogo nijansiranja oblikovali povjerene im likove, pretvarajući njihova okolišanja i nesnalaženja u životu, njihove obične nepodopštine i neobične životne zaplete neprimjetno u poante, snažna značenja i jasnu poruku neosuđivanja, pokušaja razumijevanja umjesto trpanja u unaprijed zamišljene i definirane kategorije.

  Jedna od najstarijih i najotrcanijih metafora o kazalištu jest ona koja ga predstavlja kao zrcalo društva, prostor gdje se kreacijom može navesti publiku na razmišljanje. U tu se metaforu često upisuje sve i svašta, ponekad i bez pravog shvaćanja njezina značenja, a predstave koje se stvarno temelje na iskustvu i rezoniraju s publikom rijetke su, a kada se i dogode, počesto ostaju sakrivene. Ti si prvi hrabar, čini se nakon viđenog, jedna je od predstava kojoj je to rezoniranje uspjelo ostvariti. I to uvelike zbog uvjerljivo i vješto napisanog teksta i režijske primjene načela manje je više.

  

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 13. lipnja 2022. 

  Režija: Ivan Penović
  Kostimografija: Ana Fucijaš
  Autori glazbe: Karlo Mrkša i Filip Triplat
  Oblikovanje svjetla: Alen Marin

  Glume: Pavle Matuško, Bernard Tomić, Toma Medvešek

Piše: