Kazališno-filmski eksperiment kataklizmičke atmosfere čovječanstva u padu

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Federico Fellini - Tonino Guerra, E la nave va / I bro dplovi, red. Igor Pison

• 

  Predstava E la nave va / I brod plovi u režiji slovenskog redatelja Igora Pisona, u dramaturškoj obradi Lee Kukovičič premijerno je izvedena u HNK Ivana pl. Zajca 21. svibnja 2022. godine u 19 i 30. Višestruke uloge u predstavi tumače Leonora Surian Popov (Illdebranda Cuffari, Granduca), Mirko Soldano (Sir Reginald, Lepori, Comandante, Capitano, Interprete, Primo Ministro), Ivna Bruck (Lady Violet, Ines Ruffo Saltini, Sorella del granduca, Primo Ministro), Giuseppe Nicodemo (Orlando), Andrea Tich (Fuciletto, Capo della Polizia, Maitre), Sabina Salamon (Valegnani, Generale) i braća blizanci Filip Eldan (Secondo Maestro Rubetti, Segnalatore), Nikša Eldan (Primo Maestro Rubetti, Segnalatore), Noemi Dessardo (Dama di compagnia, nel video), Giulio Settimo ( Generale nel video).

  Predstavu za sada kritički osvrti nazivaju prilagodbom Fellinijeva filma pozornici. Što god da je predstava trebala biti, prilagodba ili pak redateljska vizija filmske atmosfere (sam se redatelj u svojim medijskim komentarima neprestano oslanja na film), publika se suočila s eksperimentom u kojem je sve relativno a postojan je glumački trud da se u kazalištu i na kazališnoj sceni ipak dogodi predstava i da glumci svojim talentom ipak donesu zadane im likove. Redatelj je glumcima koji se kreću na sceni dodijelio više uloga i naglavne mikrofone. Mikrofoni nisu popratili samo glas, nego i disanja uz glumačke kretnje i kretanja scenom. Uzaludno praćenje tih ritmova koje smo pokušali smjestiti u Fellinijeve igre s glasovima u filmu nije rezultiralo nikakvom dodatnom spoznajom o rastu kataklizmičke atmosfere čovječanstva u padu, doli pada kazališnog pokušaja da se dokine samo kazalište.

  

  Neprestanim posezanjem za filmom i projekcijom filmskih prizora na pozadinskome scenskom platnu nametao se dojam o pokušaju, a taj pokušaj da se na kazališnu scenu postavi  adaptacija jednog od posljednjih Fellinijevih filmova E la nave va ostao je samo, vrijedi ponoviti – kazališni eksperiment. Film je zamišljen kao alegorijska elegija smještena u cijelosti na parobrod Gloria N. koji 1914., uoči Prvog svjetskog rata, plovi iz Napulja prema Egejskom moru. Posebnost i svečanost plovidbe čini sprovod poznate operne pjevačice Edmee Tetue koja je zamolila da se njezin pepeo raznese u vodu ispred otočića Erimo. Novinar Orlando (Freddie Jones) naš je domaćin u filmskoj priči i upravo nas on upoznaje s ostalim putnicima od kojih su mnogi prijatelji preminule sopranistice,  felinijevski predstavljeni kao dekadentni i izvanvremenski. Povijest prodire u svakodnevni život ljudi na brodu, sve dok na kraju austrijski bojni brod ne granatira Gloriju N. i brod tone.

  Zanimljivo je da filmska kritika nije popratila film ovacijama kao i prethodne Fellinijeve filmove, a o filmu su više nego ikad pisali umjetnici Italo Calvino i Guido Ceronetti. Italo Calvino tumači poruku filma kao gotovo mitsku, uz isticanje kako atmosfera na brodu i u ljudima sugerira da smo svi u istome čamcu i da ćemo svi uskoro potonuti (nagovještaj Prvog svjetskog rata).

  

  No to je film i osvrti na film, a što reći o riječkoj istoimenoj predstavi u izvedbi ansambla Talijanske drame? Glumci su donijeli svoja tijela, karaktere koji zapravo reagiraju na vanjske podražaje (polazak broda, ritualno postavljanje urne s pepelom na postolje, zima, valovi, dolazak izbjeglica na brod, smrad nosoroga u potpalublju, glazba, orkestar, pjevači, granatiranje broda) a čine to u formi grimase, poze i lipsinkanja (otvaraju usta dok se s vrpce pušta originalna snimka opernoga glasa). Živeći ovo modernizirano vrijeme opće spektakularizacije svega, i ovdje, u dramskim listovima/scenama važnost se pridodaje svemu – cinično sagledano – ničemu.

  Dok se dramaturški prati filmski kontekst, ne nazire se i uspjeh da se Fellini uščuva i u recepcijskoj prepoznatljivosti. Ako je ovo trebao biti prijenos užasa realiteta na prijelomu milenija, uspjelo se u prijenosu užasa u realitetu onoga što se može dogoditi u realnosti teatra. U kazališnom je prostoru vidljivo bila nametnuta sveprisutnost digitalne tehnologije – na sceni su s lijeve i desne stane televizorima projicirane slike morske pučine (iako se iz gledališta činilo da se brod nasukao ili će se nasukati na žal). Čak i snimka, projekcija dijelova Fellinijeva filma te snimljeni glumci ansambla umetnuti na filmsko platno, djeluje amaterski – kao izvjestiteljsko svjedočanstvo, a takva slična svjedočanstva želi prenijeti i novinar Orlando (Giuseppe Nicodemo) – snima sebe kamerom koja je na stativu pa ga istovremeno pratimo i na sceni i na snimci i trudi se eksplicitno uvesti gledatelje u početak priče, kao i kraj.

  

  Možemo reći da je bilježenje Fellinijeve filmske stvarnosti gotovo prepisano za scenu, s minimalnim autorskim intervencijama. Ostvarena su pretjerivanja, reorganiziranja osnovnih strukturnih dramskih gradivnih elemenata (simulirani brodski dok dubinom scene narušava projekcija filma na platnu), njihov poredak (sceni iz filma prethodila je ista scena izvedena i na pozornici i obrnuto) i međusobni odnos. Na zasadama onoga što je Fellini stvorio ustrajalo se u daljnjoj stilizaciji dekadencije i karikaturalnosti, a redatelj se uspio uključiti u neposredan kazališni sudbinski život. Karakteri, glumci, stiliziraju se i glasovno, pa je upitno to što je jedini istinski pjevački glas na sceni morala ispustiti Leonora Surian (kompliment ili stilska inačica).

  Srećom, glumica talijanske drame, kao i ostali članovi ansambla, poznati su riječkoj publici i njihov se doprinos i ovoj tragikomediji dobrano osjetio. Donijeli su prepoznatljive karaktere jednostavnom fizionomijom i gestama. Npr. Leonora Surian je u tipično nadmenoj pozi kada tumači Granducu, rukama na šinjelu tipično donosi globalni simbol vojnika častohlepca. I likovi opernih pjevača na brodu popraćeni su stalnom stereotipizacijom. Dok pjevaju, odjeveni su u smoking a preko pozamašnoga trbuha pada bijela marama i slično. Sve su to karikaturalne slike svijeta koji se urušava. I dok se glumci u raznim ulogama moraju poigrati i s karikaturalnim i stereotipnim, a u svrhu iznošenja temeljnih emocija, uspjelo je to i uspijeva na riječkim kazališnim daskama uvijek zapaženom Mirku Soldanu koji je iznimnim trudom u predstavi prenio i divljenje i bijes i užas i prijezir i ljubav.

  

  Predstavu su oblikovali i scenograf Petra Veber, kostimograf Manuela Paladin Šabanović, a oblikovanje svjetla izveo je Dalibor Fugošić.

  Ako je Fellini filmom želio da svijet ozdravi, mi nakon što smo odgledali ovaj kazališni komad, želimo u svakom slučaju ozdravljenje kazališta. Filmski i kazališni kraj pridonosi našem zdravlju: „Hranite se nosorogovim mlijekom!“

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 13. lipnja 2022.

  Redatelj: Igor Pison
  Dramaturginja: Lea Kukovičič
  Scenografkina: Petra Veber
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
  Inspicijentica: Marin Butorac
  
  Glume: Giuseppe Nicodemo (Orlando), Leonora Surian Popov (Illdebranda Cuffari, Granduca), Mirko Soldano (Sir Reginald, Lepori, Comandante, Capitano, Interprete, Primo Ministro), Ivna Bruck (Lady Violet, Ines Ruffo Saltini, Sorella del granduca, Primo Ministro), Andrea Tich (Fuciletto, Capo della Polizia, Maitre), Sabina Salamon (Valegnani, Generale), Nikša Eldan (Primo Maestro Rubetti, Segnalatore), Filip Eldan (Secondo Maestro Rubetti, Segnalatore), Noemi Dessardo (Dama di compagnia), Giulio Settimo (Generale)

Piše: