Tragedija začudne glumačke lepršavosti
Kazalište Virovitica, gostovanje u Kazalištu Marina Držića: Davor Špišić, Alabama, red. Dario Harjaček
-
Davor Špišić – novinar, kazališni kritičar i književnik, autor brojnih nagrađivanih hrvatskih suvremenih dramskih i drugih proznih tekstova, književnik je koji je i za dramu Alabama 2008. godine dobio 1. nagradu Marin Držić za poticanje dramskog i proznog stvaralaštva, a već 2010. i doživio praizvedbu ove svoje drame u zagrebačkom kazalištu Gavella u režiji Darija Harjačeka, koja baš i nije ostavila osobitog traga niti među publikom niti među kazališnom kritikom. Naime Alabama, kako ju je prvi put posegnuvši za ovim potentnim kazališnim štivom Harjaček redateljski čitao, bila je na rubu melodramatske priče o sudbini siromašne slavonske obitelji koja pred ratom bježi u Ameriku, Alabamu, u potrazi za novim, boljim životom i nakon strašne tragedije koja se tamo zbiva, vraća se u tjeskobnu slavonsku ravnicu jednako siromašna, ali sad i teško ranjena – s pepelom sina – masovnog ubojice, koji je i sam ubijen u strašnom zločinu.A nakon 11 godina od praizvedbe Alabame, 26. veljače 2021. u Kazalištu Virovitica Dario Harjaček ponovno premijerno postavlja ovu tragediju, sad uz pomoć dramaturginje Dore Golub, puno je uspješnije kazališno šireći po maloj, pretrpanoj, zbijenoj sceni scenografkinje Vesne Režić. I uz pomoć kostimografkinje Larise Vukić, skladatelja Damira Šimunovića koji parafrazira i naslanja se na Brechtovu, Weillovu ili Alabama pjesmu Doorsa i Davida Bowieja koji traže viski bar, te odličnog dizajnera svjetla Domagoja Garaja, podcrtavaju se ili oštro ocrtavaju tjeskobnosti zauvijek potrošenih života jedne tek naizgled obične, siromašne hrvatske obitelji koja traje na rubu siromaštva zatvorena u svoju mračnu tajnu, skrivenu u metalnoj kutiji Jacka Danielsa, pokrivenoj krvavom zastavom Alabame, kojom se dočekuje publika i na kojoj se projiciraju sva lica, svugdje ista lica siromaštva.
Marginalaca s druge strane društvene moći koji nisu u stanju promijeniti svoju egzistenciju. Ili, kako smo to imali prigodu vidjeti u petak, 20. svibnja na sceni Kazališta Marina Držića prigodom gostovanja Virovitičkog kazališta, tragični usud koji ih prati. Riječ je o socijalno angažiranoj drami koja nenametljivim dramskim potezom slika portret ljudskih sudbina osuđenih na izopćenost iz stvarnog života, bez mogućnosti za iskorak iz siromaštva stečenog rođenjem u život koji pruža nove mogućnosti za sreću. I koja je u svom siromaštvu osuđena na preživljavanje umjesto življenje. Pridodamo li tomu i obiteljsku tragediju vezanu uz sedamnaestogodišnjeg sina i brata koji frustriran prikraćenošću šansi za normalan život, ljubav i obrazovanje u Alabami, baš kao i u rodnoj Slavoniji iz koje su pobjegli, postaje masovni ubojica i biva sam ubijen od policije, doista je začudna lepršavost i humor kojim se ova tragedija igra.
Jedino što predstavi u dramaturškom i redateljskom smislu još uvijek nedostaje je nedovoljno jasna utemeljenost, razložnost iznenadnog dolaska Amerikanke, majke ubijene djevojke, jedne od žrtava masovnog ubojstva Gorana Burića, kako bi obitelji, majci, donijela oprost za izvršeni zločin, ali unatoč tomu, riječ je o predstavi koja je doista zaslužila veliki pljesak dubrovačke publike.
U toj „nepodnošljivoj lakoći postojanja“ izvrsni je virovitički glumački ansambl doista ostvario bolnu, nježnu, sućutnu ali i duhovitu predstavu u kojoj je cijeli ansambl ostvario niz izuzetnih minijatura, ali i velikih uloga. Ponajprije Blanka Bart, glumica koja je upravo za ulogu majke Ruže Burić dobila nagradu Hrvatskog glumišta. Izvrsno je to odigrana uloga majke koja čuva pepeo mrtvog sina, nepretenciozno, ne prenategnuto, bez kapi patetike. Ruža je Blanke Bart jaka žena u sintetičkoj trenerci i šlapama, navikla primati sve udarce života i sve preživjeti u nadi da će uspjeti pokopati svoga sina i osigurati bolju budućnost za svoju kćer, u što ulaže i život svog pjetlića Pericu. I u nadi da će dobiti oprost za zločin svoga sina, kako bi i sama našla smiraj. Goran Vučko, mrtvi sin Goran, koji na sceni živi zahvaljujući sjećanjima svoje majke, odlično se nosio sa zahtjevnom ulogom mrtvog sina – bilo kao izludjeli masovni ubojica, beznadni mladić koji traži oprost za svoj strašni zločin ili pak ironični komentator života svoje obitelji, tim više što lik Gorana – masovnog ubojice, nije dovoljno utemeljen.
Odlični su u svojim malim ulogama i Mijo Pavelko kao otac Vinko, noćni čuvar i dnevni spavač, ali ipak podrška ženi i kćeri, Komunalac Draško Zidar u komičnom višekratnom sprječavanju Ruže i Vinka da pokopaju sinov pepeo u vrtu svoje bijedne kućice. Monika Lanšćak kao kćer Marina, traumatizirana bratovim zločinom i u potrazi za majčinom ljubavlju, pokazala je niz glumačkog umijeća iskazujući bol, mržnju, ljubav i ponajviše želju za zaručničkim prstenom bogataševa sina Slavena, kao jedinim izlazom iz zamke života u koju je uhvaćena. Goran Koši kao Marinin mladić Slaven, bahati i bezdušni mladi bogati skorojević, ostvario je upečatljivu glumačku minijaturu, dok je Snježana Lančić kao Amerikanka Amanda, majka ubijene djevojke, svojom tihom pojavnošću na sceni u susretu s Ružom i njenom obitelji donijela svima potrebnu utjehu, oprost i mir.
© Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 13. lipnja 2022.
Autor: Redatelj: Davor Špišić
Dario Harjaček
Premijera: 26. veljaće 2021.
Dramaturginja Dora Golub
Scenografkinja Vesna Režić
Kostimografkinja Larisa Vukić
Skladatelj Damir Šimunović
Dizajner svjetla Domagoj GarajGlume: Blanka Bart, Goran Vučko, Mijo Pavelko, Monika Lanšćak, Draško Zidar, Goran Koši, Snježana Lančić
Piše:
Zec-Miović