Uspješna monodramska dubrovačka priča

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Matko Sršen, Sinjorina Estera, red. Lea Anastazija Fleger

• 
  
  Najavljena u ovogodišnjem premijernom rasporedu Kazališta Marina Držića, monodrama Sinjorina Estera Matka Sršena budila je, posebice kod one starije dubrovačke publike s dobrim pamćenjem, brojne nostalgične prizive izdvojenih slika same teatarske i ne samo lokalne kronike, nego i pomalo zatajene zagovore uprizorenja suvremenog dubrovačkog autora koji na svoj poseban način, dramskim i redateljskim opusom, upisuje prinose uvijek iznova uranjajući u mentalitet Grada koji ga ne ostavlja ravnodušnim. Praizvedba Sinjorine Estere bila je pomalo davne 1985., godinu dana nakon što je napisana, a u dubrovačkom kazalištu Sršenovu dramu režirao je Tomislav Radić koji je bio i autor njene kasnije televizijske adaptacije. Interpretacija prvakinje dubrovačkog kazališta Žuže Egreny ostala je upisana među njena prestižna glumačka ostvarenja i godinama je bila njenom glumačkom dubrovačkom iskaznicom, nagrađivana i često igrana na matičnoj sceni, u drugim kazalištima ali i u raznim drugim povodima kojima je njena vrsna i neponovljiva izvedba Sinjorine Estere bila željenim zagovorom prepoznavanja ovakve pomalo nestajuće dubrovačke priče.

  Na neki način, Sršen je tako otvoreni dubrovački dramski trag kasnije proširio ciklusom komedijola uvezavši ih u Komedije na dubrovačku (Titanik, Šporka kanasta, Fina Gospođa, Slanje u tli čina, Farsa od gvere) serijom izvedbi na komornoj sceni dubrovačkog kazališta u Teatru Bursa, pridodavši Porkariju i dramu DARSA-farsa koja je premijerno izvedena u Kneževu dvoru na Dubrovačkim ljetnim igrama. Nažalost, za naše kazališne prilike i okolnosti ambiciozno inovatorski nikada do kraja ostvareni „dubrovački serijal“ Libertina u Teatru Bursa s tri odigrane premijerne epizode, afirmirale su autorski Sršenov koncept po svemu okrenut Gradu, prepoznavanju njegove, recimo tako, patinaste prošlosti conte Ivovih nostalgija, ali i onih oporih odraza sadašnjosti i svakodnevlja.

  Sinjorina Estera Dubrovkinja je u poodmakloj dobi koja se nikada nije udavala i koja godine svojih samoća i ostavljenosti hrani i osvježava uspomenama na svoju prvu i jedinu ljubav, pomorca Nika koji je davnih desetljeća otplovio brodom i, doslovno, isplovio iz njenog života. Njegova sudbina ostala je tajnom ali i njenom ustrajnom vjerom u njegov povratak i ponovni susret. U svom svakodnevnom ritualu „siđelice“ obilazi gradski porat, sa Porporele maše brodovima koji prolaze, nastavljajući svoj usamljenički životni đir onim dijelovima grada koji su obilježili njenu mladost i prve radosti odrastanja. Tužne stranice svoje životne priče i detalje svakodnevnice dijeli u svojim monolozima i komentarima s konobarom u „pastičeriji“ jedući dugim zalogajima svoje „paste“, izgubljena i ostavljena uspomenama. „Pastičerija“ je njeno mjesto bijega i utočišta, njezin sjetni dodir sa stvarnošću i izgovor za uvijek novi, jedini joj preostali, ispovjedni razgovor sa samom sobom bez svjedoka i sugrađana. Onih istih koji su je prepoznali kao svima znani lik, kako to obično biva u ovakvim mediteranskim utočištima, na putu u galeriju gradskih oriđinala. Onih drugačijih, neprilagođenih, neshvaćenih, „svojih i neponovljivih“.

  Nezahvalnog i zahtjevnog glumačkog zadatka prihvatila se Glorija Šoletić koja, za razliku od većine dubrovačkih glumaca, ima vrlo zanimljivo i, posebice za dubrovačke teatarske suženosti i okolnosti, iskustvo igranja monodrama. Još pamtimo njenu Klitemnestru Marjana Matkovića u režiji Lawrenca Kiirua, ostvarenu u produkciji Art radionice Lazareti ili za dubrovačku kazališnu zbilju po svemu zanimljiv glumački kabaret Marlene Dietrich u režiji Ante Vlahinića. Igran u predvorju kazališta koje je tadašnja ravnateljica Mira Muhoberac željela inaugurirati kao još jednu scenu dubrovačkog kazališta. U međuvremenu, ostvarila je veliki broj uloga u Kazalištu Marina Držića, zaslužila nagrade za svoja glumačka ostvarenja i toliko godina nakon iznova se ohrabrila za novu monodramsku avanturu, potvrđujući svoju glumačku posvećenost i sklonost novim izazovima i zagovorima. Sinjorina Estera, moglo bi se reći, zatiče je u najboljim glumačkim godinama i na neki način odmak je od njenih novijih glumačkih prinosa u raznim podjelama dubrovačkih kazališnih produkcija posljednjih godina.

  Lik ostavljene, sebi prepuštene žene neostvarenih ljubavi i uobičajenih životnih, najčešće malograđanskih predodređenosti, uloga i alibija, koja tone u svoj izmaštani svijet sjetnih reminiscencija, „sva u nostalgijama“ i sutonskom splinu života radujući se malim stvarima, davnim poznanstvima, licima i slikama vlastitog spomenara u koji su upisane njene godine ali i mijene grada koje je zatiču i u kojima se ne snalazi. Njena Estera, usprkos tugama i „godištima“, zaigrana je, naivna i plaha, vitalna dobrodušna „ocvala sinjorina“ koja ne gubi nadu i vjeru u snove koji joj preostaju. I ne slučajno, njena završna rečenica ona je Vojnovićeva koju izgovara Gospar Lukša Na taraci: „A sad!... homo spat.“ Do novog đira Stradunom, još jedne „paste“ (s čašom vode) u „pastičeriji“ u kojoj će, možda, rasplesti eventualnu još neku epizodu svoga života, poneki gradski trač i sjetiti se onih koji su je zaboravili.

  Redateljica Lea Anastazija Fleger uspijeva koncentrirati Esterin život i svakodnevnicu u jednosatni otvoreni album grada koji ju je iznjedrio, teatralizirajući izabrane stranice uspomenara koje čine njene dane od čekanja, nada i malih životnih radosti. Slikajući tako još jednu sudbinu sličnih životnih kronologija žena koje čekaju svoje mornare i traju sa svojim elegijama, tugama i uspomenama. Postavljajući monodramu na veliku scenu s obiljem scenskih intervencija, efekata i komentara, kao da se pomalo izgubila ona fina, čipkasta i intimna Sršenova priča, nostalgična i elegična o Gradu, puna dosjetljivih i duhovitih, većini Dubrovčana prepoznatljivih „ćakula“, znanih detalja, osoba i prizora. Onih epizoda, susreta i prostora grada koji su dramski i životni okvir Esterine sudbine, njenih nada, vjere u ljubav i snova. Čini se da je takvim redateljskim konceptom povjerljiva i intimna Esterina ispovijest i tužna priča nepotrebno teatralizirana i na momente, scenski možda efektno i dosjetljivo ali ne i nužno opravdano, izgubila onu finu sjetnu atmosferu životnog splina ostarjele sinjorine izgubljene u tišinama, koja žudi svoje mjesto na „sijelu gospođa“ koje se događa negdje drugdje i koje za nju ostaje zauvijek zatvoreno.

  Premijera Sinjorine Estere treća je u ovogodišnjem rasporedu Kazališta Marina Držića i, sudeći po prijemu na premijernoj izvedbi ali i po vrijednom glumačkom ostvarenju Glorije Šoletić, ostat će onim po svemu opravdanim repertoarnim izborom koji, vjerujemo, računa na dubrovačku publiku. Napokon, postavljanje na scenu drame suvremenog autora, u ovom slučaju i po svemu dubrovačkog, nadajmo se, otvara i nove slične izbore kojih, na sreću, ima u izobilju i na koje bi dubrovačko kazalište nužno trebalo odgovoriti i svojim repertoarnim prepoznatljivim rasporedima i zagovorima.

  

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 31. svibnja 2022.

  Autor: Matko Sršen 
  Režija, scenografija, izbor kostima Lea Anastazija Fleger 
  Autor glazbe: Borna Šercar 
  Premijera: 19. svibnja 2022.
  Jezični savjetnik: Maro Martinović 
  SLikarica: Anamarija Obradović
  Fotograf i autor trailera: Miran Brautović
  Inspicijentica: Anita Bubalo

  Glumi: Glorija Šoletić

Piše: