Konfuzna mješavina antike i futurizma s jakim protagonistima

HNK u Osijeku: Jean Racine, Fedra, red. Robert Raponja

• 
  
  Shakespeareov je San ljetne noći postavila Tamara Damjanović, priču o osječkom glazbenom geniju Franji Krežmi (iz pera živućega osječkoga spisatelja Stjepana Tomaša) vizionarski uprizorila Dora Ruždjak Podolski, u tom je nizu bio i roman za mlade Ivane Šojat Zmajevi koji ne lete (u režiji Damira Mađarića), a najnoviji je dramski premijerni naslov HNK u Osijeku – Fedru Jeana Racinea, u svom viđenju publici predstavio povratnik (kako su ga najavili) Robert Raponja. Svi ovi naslovi potvrda su politike osječke nacionalne kazališne kuće da skrbe o publici svih uzrasta, a posebice mladima.

  Posegnuti u riznicu francuskog klasicizma nadahnutog grčkom tragedijom dobar je repertoarni potez, no prilično rizičan. To, pak, jednom nacionalnom teatru ne bi trebao biti pretvrd orah. Koliko su Osječani uspjeli, prosudit će publika u mjesecima koji dolaze. Nekim će članovima autorskoga tima i glumačke podjele sigurno biti naklonjeniji, što je i u redu, s obzirom na to da nisu svi jednako potegnuli. Neki su zablistali (očekivano), neki su mogli i bolje – i to mislim i na glumce i redateljev autorski tim.
  
  

  U prvom redu, u ansamblu je podosta oscilacija. Neki su dali sve od sebe i „ostavili srce na terenu“, a drugi kao da su samo branili svoju polovicu terena da ne prime gol, ne težeći postići zgoditak. Veliko glumačko srce i snagu (doslovce i mišiće) i ovaj je puta pokazao uvijek upečatljivi Ivan Ćaćić, utjelovivši samouvjerenog Tezeja. I stasom i glasom, emocijom i energijom, a ponajviše talentom ispunio je pozornicu. Bilo da je svaki njegov korak sudbinski odzvanjao pozornicom i kazalištem, bilo da je ledenim riječima šibao sina prvijenca. I među malobrojnima je koji je te večeri dosegnuo cilj proniknuvši u svoj lik i donijevši publici zapanjujuće zrelu emociju. Potvrdio je da majstorski razumije svoj glumački poziv, koji je mnogo više od učenja uloge. Put je to vječnoga traganja i spoznavanja. 

  Na njegovu je tragu i nešto mlađi Antonio Jakupčević, koji je energično i živahno igrao Tezejeva sina Hipolita. Antonio posljednjih godina kontinuirano donosi niz uspješnih i kvalitetnih uloga, a i ova je bila protkana čistom iskrenošću. Ništa Antonio ne prepušta slučaju. Sukob oca i sina – fizički, emocionalni, verbalni, moralni vrtlog (zaogrnut ledeno plavim svjetlom Roberta Majaroša), najbolja je scena predstave. Bio je to sudar starih načela i novih.
  
  Naslovna je uloga povjerena nacionalnoj prvakinji Sandri Lončarić, koja je ponovno pokazala da je prepuna borbene (ženske) energije, pa je njezina legendarna atenska kraljica Fedra bila vjerodostojna, topla, začinjena glumačkom preciznošću.
  
  

  Lojalna i lukava, Enona je u interpretaciji Tatjane Bertok Zupković (koju već drugi put ove sezone gledamo u njenom nekoć matičnom teatru) nježna oda svevremenskoj lojalnosti. Emocionalno je i sjetno, istodobno šarmantno utjelovila ključnu figuru Fedrine ljubavi i mržnje, izdaje i želja.

  Povremena gošća na sceni HNK u Osijeku, Katica Šubarić (inače doc. art. na Akademiji za umjetnost i kulturu, gdje je i Tatjana Bertok Zupković red. prof. art.) kao Aricija pobrala je simpatije savršeno se uklopivši u ansambl, opušteno i nepatvoreno iznijevši lik blage izabranice Hipolitova srca.

  Izmena je Ivana Gudelj Tešija, Proročica pak Jasna Odorčić, Teramen je bio Vjekoslav Janković, Feniksa je odigrao Aljoša Čepl, Antioha Duško Modrinić. Ovaj je dio ansambla na sceni djelovao skladno, diskretno, no bez pretjeranog isticanja, čak na momente i blijedo. Stražari su bili Vanja Dušić, Neven-Lucijan Davidović, Danijel Novoselac, Armando El-Hag Hassan i Vedran Miler, a dječak Fran Marolin.

  Jedan od najtežih zadataka u kazališnom stvaranju na leđima je redatelja koji predstavu treba učiniti privlačnom i zanimljivom te poticajnom za sva osjetila. Red. prof. dr. art. Robert Raponja (aktualni prorektor osječkog Sveučilišta i nekoć ravnatelj Drame teatra u kojem je režirao Racineovu Fedru, a prije toga i Teštamenat Mate Budaka, Pidžamu za šestero Marca Camolettija, Gavranove Paralelne svjetove, Multicro Kordelije Paladin, Shakespeareovog Mletačkog trgovca i operu Sanje Drakulić/Mira Gavrana Kraljevi i konjušari) trebao je i mogao od Fedre načiniti sofisticirani 90-minutni užitak u odličnom prijevodu Vladimira Gerića (dramaturginja je Ivana Klaić). Da su se redatelj i njegovi suradnici samo pridržavali Racineove uzvišene tragedije, predstava bi bila uzbudljivija, no odlučili su se za nešto između, prenoseći je u čudnu mješavinu antike i futurizma, što potvrđuje i kostimografkinja i scenografkinja Jasmina Pacek, istaknuvši da je „likovnost predstave minimalistička antička stilizacija u kojoj se miješaju elementi klasične antike i futurizma“. Upravo je to, čini se, bio nesavladiv kamen spoticanja, umjesto poticaja i dopunjavanja glumačke igre.

  Ono što je trebalo biti smjela fuzija svih elemenata i sudionika, ispalo je konfuzija. Najviše je podbacila likovnost predstave – scena i kostimi (uključujući i frizure/perike). Zanemarimo li činjenicu da je svaki aspekt kazališne predstave podložan razini pukog (ne)sviđanja gledatelja, kostimi i scena u ovom slučaju nisu daleko odmaknuli. Osim što ne komplimentiraju većini protagonista, kostimi se povremeno pokazuju i kao nešto što glumce sputava, o čemu moraju voditi računa, umjesto da ih u najmanju ruku ukrašavaju. Uroniti klasičnu predstavu mitološke pozadine u grubost futurizma, ne mora nužno biti rizik i promašaj po cijenu gubitka kvalitete, ali pod uvjetom da se mudro promišlja i odmjereno iznese. Može to, itekako, biti estetsko poboljšanje.

  Robert Majaroš oblikovatelj je svjetla, koji je svoj kompleksan zadatak odradio ne stavljajući se u okvire, nego donoseći mali, suptilan dragulj, pametno povezavši svjetlo i scenu, što predstavu čini vrjednijom.

  Podjednak se broj kȁrata krije i u glazbenom dragulju, u potpisu Davora Rocca. Scenski je pokret povjeren Draganu Franjkoviću (Sportska akademija Osijek), koji je bio zadužen i za popravljanje fizičke spreme glumačkoga ansambla. Projekcijama su prinos predstavi dali Danko Modrić i Goran Crnčić.
  
  

  Jedno je sigurno: HNK u Osijeku ima novi naslov za dodati svojim analima, komad koji je mogao biti divno zaokružena predstava, zabavna kazališna večer koja je mogla istodobno izazivati gledatelje svih generacija i dospjeti ravno među festivalske i repertoarne uspješnice.
  
  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 19. svibnja 2022.
  
  Prijevod: Vladimir Gerić
  Redatelj: Robert Raponja
  Premijera: 13. svibnja 2022.
  Kostimografkinja i scenografkinja: Jasmina Pacek
  Dramaturginja: Ivana Klaić
  Oblikovatelj svjetla: Robert Majoroš
  Autor glazbe: Davor Rocco
  Scenski pokret: Dragan Franjković (Sportska Akademija Osijek)
  Oblikovatelj projekcija: Danko Modrić i Goran Crnčić
  Suradnica u procesu (kostimografija): Lorena Tot
  Inspicijent: Eduard Srčnik
  Šaptačica: Katarina Miličević Drahotuski
  
  Glume: Sandra Lončarić (Fedra), Tatjana Bertok Zupković (Enona), Antonio Jakupčević (Hipolit), Ivan Ćaćić (Tezej), Katica Šubarić (Aricija), Ivana Gudelj Tešija (Izmena), Jasna Odorčić (Proročica), Vjekoslav Janković (Teramen), Aljoša Čepl (Feniks), Duško Modrinić (Antioh), Fran Marolin (Dječak), Stražari: Vanja Dušić, Neven Lucijan Davidović, Danijel Novoselac, Armando El-Hag Hassan

Piše: