Intimne i generacijski rezonantne drame koje bilježe duh vremena

Dino Pešut, Drame, Hrvatski centar ITI, 2021.

• U suvremenom hrvatskom dramskom pismu, osobito onome autora i autorica koji dolaze sa zagrebačkog Odsjeka dramaturgije ADU, može se primijetiti stalna naklonost motivima takozvanih „malih priča“, obiteljskih i osobnih fraktura, psihološkoj drami i ljudskim pucanjima pod životnim i emocionalnim sabiranjima traumi. To se onda odražava, dakako, i na nagrade (od kojih je svakako najvažniji godišnji Marin Držić) i smotre hrvatske drame, a kvaliteta drama, baš kao i u bilo kojem drugom razdoblju, varira od vrhunskih do loših, od onih koje u tu emotivnu introspekciju zasijecaju bolje do onih koje to čine tek površno i stoga, lošije.

  Dino Pešut na zagrebačkom je studiju dramaturgije diplomirao 2017. i brzo se nakon toga afirmirao i na hrvatskim, ali i europskim pozornicama kao pisac upravo ove i ovakve poetsko-svjetonazorne linije. Kratke replike koje više naznačuju nego što progovaraju o likovima čije traume izlaze na vidjelo iza izgovorenih riječi (i zato bolnije), povremeno praktično ukidanje dijaloga s dugim, često u slobodni stih organiziranim introspektivnim monolozima, pisanje iz i u prvom licu – sve su to karakteristike koje Pešut dosljedno njeguje u dramama koje su dobile niz nagrada i pronašle mjesto na pozornicama kazališta zainteresiranih za suvremeno dramsko pismo.

  Hrvatski centar ITI, organizacija koja već godinama u svojoj biblioteci Mansioni objavljuje (i) zbirke drama suvremenih dramskih autora, stoga je potpuno u skladu sa svojom izdavačkom praksom objavila i Pešutovu zbirku, naslovljenu jednostavno Drame, a u kojoj je sabrano pet tekstova – (Pret)posljednja panda ili statika, trilogija Veliki hotel Bezdan, Stela, poplava, H.E.J.T.E.R.I. te Granatiranje. Objavljivane i postavljane na scenu (sve ih se, osim Velikog hotela Bezdana, moglo vidjeti ili još uvijek može na zagrebačkim scenama, a i prvi dio Bezdana – Pupoljak, postavljen je 2018. kao scensko čitanje s drag queenovima u kafiću Kolaž), Pešutove drame, ovdje sabrane na jedno mjesto, nisu nepoznate publici a ni kritici.

  Opsežnu zbirku (oko 480 stranica s bilješkama, biografijom i uobičajeno akribičnim pogovorom Matka Botića) otvara (Pret)posljednja panda ili statika, no redoslijed (koji je kronološki) manje je važan. Pešut je dosljedan pisac, dosljedan do mogućeg čitateljskog i gledateljskog zamora ili suživljavanja, ovisno na kakvog recipijenta naiđe. Naime, kao vrlo angažiran i aktivan pisac ne boji se zasijecanja u bolne točke egzistencije generacije kojoj i sam pripada, uz povremeno komentiranje između naoko praznih a zapravo bolnih replika. To djeluje iskreno, stalno na rubu autobiografiranja, tog tako popularnog postupka suvremenog teatra, no istovremeno je i problem Pešutovih drama. Točnije, možda nije problem za samog autora, ali jest za (potencijalnog) recipijenta, dakle čitatelja/gledatelja. U suočavanju s dramama stalno ostaje pitanje o kolektivnom nasuprot osobnom iskustvu. Naime, Pešutovi motivi očito su i generacijski i intimni, pogađaju u dvojbe koje mogu biti jednako rezonantne kao i sasvim privatne, no kao da su stalno iste, kao da u njima nema pomaka. Nešto poput glazbe koja jest zanimljiva i kreativna, iskrena i mudra, ali sasvim na ehu obrazaca koji su zanimljivi autoru i njegovom intimnom, eventualno generacijskom krugu, sa stalnim variranjem te suvremenosti u motivima. Što sve može biti rezonantno i imati odjek kod publike do nekog trenutka, no nakon njega postaje zamorno, očekuje se stanoviti tematski iskorak, a što najčešće izostaje.

  Ja i mi, kao da Pešut uporno poručuje publici, što je zanimljivo i ima smisla u vremenu kada se čini da stvarnost prečesto nadvladava bilo kakvu fikciju, no pomalo počinje gubiti smisao ako se stalno ponavlja i vrti oko istih motiva, još k tome generacijski relativno zatvorenih, a pokatkad i zamotanih u pretenciozni celofan postmodernističkih lektirnih referenci.

  Sve u svemu, Drame Dina Pešuta zanimljiv su dokument nesumnjivo zanimljivog i važnog dramatičara čije drame bilježe duh vremena, generacijske koordinate, no isto tako i štivo za dozirano čitanje.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 9. svibnja 2022. 

Piše: