Dobro skrojena, vješta i čvrsta komedija koja nije bez mana

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Ken Ludwig, Ludinica s tenorima, red. Nina Kleflin

• 
  
  Ken Ludwig iznimno je uspješan pisac komedija i farsi koje su višestruko postavljane na komercijalno i estradno najvažnijim scenama anglo-saksonskog kazališnog svijeta, londonskom West Endu i njujorškom Broadwayu. Njegova su djela postavljana i u Hrvatskoj, gdje dakako nema ovakvih komercijalnih kazališnih megapolisa, no postoji scena itekako željna čvrstih, dobrih komedija. U Zagrebu kazalište kojem je jedno od poslanja, ili kako se to novogovorom kaže – programskih usmjerenja, zadovoljavanje ove potrebe, svakako je – kako mu i ime govori, Komedija. Tako je Ludwigovo djelo Posudi mi tenor postavljeno na Komedijinoj sceni 2010. u režiji Marka Jurage, a 2022., točnije 9. travnja, kada je bila premijera, na red je došla Ludnica s tenorima u režiji Nine Kleflin.

  Tenor(i) u naslovu jednog i drugog komada mogu ukazivati na povezanost, no kako sam Ludwig piše u prijevodu autorskog pogovora koji je napisao za izdanje Ludnice s tenorima, a objavljenom u programskoj knjižici: „Zapravo je nova komedija ispala posve neovisnom o prethodnoj“. Dakle, ne radi se o nastavku, ali Ludwig ne iznevjerava – Ludnica s tenorima komad je sa svim značajkama punokrvne, izrazite farse. Smjenjuju se tako komedija zabune, situacije i karaktera u brzom, postojanom, sumanutom ritmu tijekom gotovo tri sata trajanja u kojima se više puta izmijene i preokrenu događaji vezani uz nastup slavnog tenora Tita Merellija u Parizu 1936., njegov život, obitelj, poslovne i ine partnere. Među potonjima najvažniji je Henry Sauders, „producent nad producentima“, čije se intrige isprepliću s onim Merellijevim.
  
  

  Redateljica Kleflin u knjižici, u tekstu naslovljenom Dobro skrojena zabava, piše kako: „Razmišljajući o suvremenoj komediji, posebno onoj situacijskoj, ansambl-komediji, kakvu naše kazalište neizostavno mora imati na repertoaru, redatelj mora posegnuti za prokušanim, vješto napisanim dramskim djelima koja se oslanjaju na svijetle primjere klasičnih komediografskih uzora.“ I zaista, Ludnica s tenorima je sve to – dobro skrojena, vješta i čvrsta komedija koja igra po svim uspostavljenim pravilima komediografskog žanra. Na isti je način i postavljena, bez mizanscenskog iskakanja, postojanog ritma izvedbe, s ponekom referencom na izvankazališnu ali i metakazališnu zbilju, uz raskošnu, ponešto kičastu scenografiju i očekivane, stilske kostime. Gledatelji, dakle, mogu biti sigurni što očekivati, baš kao i kazalište, koje je dobilo još jedan komad s kojim može opravdati svoju reputaciju i programski identitet.

  Međutim, težiti sigurnosti, koliko god je dobro za blagajnu i kod gledatelja popularno te može djelovati kao rutina, zapravo je zahtjevno. Ludnica s tenorima u Komedijinoj interpretaciji ne opravdava u potpunosti tu potrebu za sigurnošću, gledateljsku, a onda i stvarateljsku želju da zapravo sve uvijek na razini mehanizma bude isto, jer je tako prokušano i dobro, nudi ono što se želi i zadovoljava očekivanja. Počevši od trajanja. Jedno od pravila koje ovi i ovakvi komadi moraju zadovoljiti je da nisu publici zamorni ni dosadni. I doista, Ludwigov komad to nije, komična tenzija se u tekstu drži od početka do kraja.
  
  

  U Komedijinoj premijernoj izvedbi, ipak, to i nije baš ispalo tako te predstava, unatoč tome što joj ritam ne pada, ne izbjegava biti zamorna. Čini se da je problem u glumcima, koji su potrebu za sigurnošću shvatili ponešto pretjerano doslovno. Filip Juričić u ulozi producenta Saundersa od početka do kraja na jednak način pretjeruje, gotovo divlja po sceni. Na stranu to što je karakter lika koji utjelovljuje takav, Juričić ne čini nikakvoga pomaka te to jako brzo postaje naporno na čisto izvedbenoj razini. Damir Lončar kao Tito Mertelli, tenor, ali i Beppo, hotelski poslužitelj glasom i stasom nevjerojatno sličan Mertelliju, slično čini u replikama koje su sve jezično stilizirane na isti način, kao iskvareni, karikaturalni talijanski.

  Na isti način, iako ponešto decentnije i s više nijansiranja u izvedbi, govori Jasna Palić Picukarić kao Maria Mertelli, supruga tenora. Filip Hozjak kao Carlo Nucci, mladi tenor, uspješan je osobito u pjevačkim dionicama. Pouzdano, u svojem tipu i maniri, snašao se Ronald Žlabur kao asistent i zet producenta Saundersa, imenom Max. Još su u manjim ulogama Dea Presečki kao Mimi, kći Mertellijevih te Nina Kaić Madić kao Tetiana Bytckova, ukrajinska operna diva (u predlošku radi se o Ruskinji).
  
  
  
  
  U nekom trenutku, predstava se poigrava s izravnim metateatarskim referencama, spominjući imenom voditeljicu propagande i marketinga Komedije, s komičnim ubodima o uspješnosti prodaje mjesta u gledalištu, što je naravno, među poznatom, premijernom publikom izazvalo salve smijeha. I zaista, Ludnica s tenorima mogla bi pomoći blagajni kazališta koje ju je postavilo, no to ne znači da se radi o predstavi bez mana.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 3. svibnja 2022. 

  Režija i dramaturgija: Nina Kleflin
  Scenografija: Osman Arslanagić
  Kostimografija: Sara Lovrić Caparin
  Autor glazbe: Dinko Appelt
  Suradnik za scenski pokret: Dejan Jakovljević

  Glume: Damir Lončar, Jasna Palić Picukarić, Dea Presečki, Filip Juričić, Ronald Žlabur, Filip Hozjak, Nina Kaić Madić

Piše: