Neinventivno ostvarenje puno rutinskih rješenja

Zagrebačko kazalište lutaka: August Šenoa, Postolar i vrag, red. Zoran Mužić

• 
  
  Zagrebačko kazalište lutaka već dulje vrijeme ima praksu periodičkog obnavljanja starih predstava koje se na repertoaru zadržavaju godinama i onda unekoliko urede, ponešto promijene i osuvremene te predstave kao premijerne izvedbe. Metoda je to koja omogućava zadržavanje na repertoaru popularnih i kod publike pouzdanih naslova, ali vrlo lako vodi u rutinu, zanatsku nepomičnost, što je karakteristika koju je ovo kazalište nažalost prihvatilo i provodi je s osobitom dosljednošću i upornošću. Postolar i vrag, dakako prema poznatom djelu Augusta Šenoe, najnovija je predstava ovog kazališta koja se posve uklapa u opisanu paradigmu. Izvedena posljednji put premijerno 2012. (o toj je predstavi na portalu kazaliste.hr također pisano, u tekstu koji potpisuje Iva Gruić) u režiji Zorana Mužića, predstava koja nije promijenila redatelja, u novoj je inscenaciji izvedena premijerno 18. ožujka (ovaj se tekst odnosi na pretpremijeru dan ranije).

  Nova inscenacija spomenuta u prethodnoj rečenici možda je i pretjeran izraz. Naime, vidljivo je to u fotografijama i jedne i druge predstave (iz 2012., odnosno 2022.) – scenografija je gotovo ista, a i oblikovanje lutaka pokazuje izrazite sličnosti. Ne bi to samo po sebi bilo ni loše ni dobro, da se viđena, nova verzija pokazala uspješnom. Nažalost, nije.
  
  

  Ono što je vidljivo, i što u programskoj knjižici dramaturginja Petra Mrduljaš jasno zapisuje već u prvoj rečenici teksta naslovljenog Glad ne pita tko ga hrani…, jest tehnička postava Šenoine dobro poznate priče. Radi se naime o, riječima dramaturginje Mrduljaš, „klasičnoj ginjolskoj predstavi“, što bi bilo sasvim u redu kada bi cjelina bila izvedena tehnički točno i precizno. Na viđenoj izvedbi, naime, nije bilo tako nego su lutke povremeno pokazivale znakove nepreciznih pokreta, na trenutak neobjašnjivo leteći zrakom i zaustavljajući se, srećom, ipak na pravim mjestima, dok su u drugim trenucima ostale previše statične, što su sve pogreške koje se možda mogu pripisati neuigranosti, ali se svakako ne bi trebale događati u „klasičnoj ginjolskoj predstavi“.

  Likovnost i oblikovanje lutaka ne pokazuju osobitu inventivnost; radi se uglavnom o klasičnim rješenjima s vrlo malo odmaka i prikazima koji su funkcionalni, daju jasnu naznaku što i koga predstavljaju, no ništa više od toga (crveni vrag, bradati bog-prorok, malena dječica), čime je lutkarskom oblikovanju, kao što je to nažalost najčešće slučaj s ovim kazalištem, oduzeta mogućnost samosvojnog razvoja te se izgled lutke tretira kao sredstvo, znak instant-raspoznavanja, a ne potencijalno kompleksni, očuđujući i svojstveni znakovni sustav mnogostrukih značenja, dakle – umjetnina nasuprot tek uporabnom, utilitarnom karakteru, rješenju za lako prepoznavanje.
  
  

  Bolja je i zanimljivija od lutaka glazba koja se oblikuje kao poigravanje stilovima i vezuje uz pojavljivanje vraga na sceni, što je efektno rješenje, dok se ironijski odmak poigravanju žanrovima ipak uspijeva do kraja održati ponešto pomaknutim i stoga zabavnim. Isto se donekle može reći i za instalaciju pokretne trake kao elementa scenografije kojom se lutke povremeno kreću.

  Sve u svemu, Postolar i vrag još je jedna predstava Zagrebačkog kazališta lutaka o kojoj se nema mnogošto kazati. Puna rutinskih rješenja (koja, nažalost, ne funkcioniraju uvijek najbolje ni u čisto zanatskim pitanjima poput preciznosti animacije), ona može biti zanimljiva publici koja traži zadovoljenje već viđenog, uvijek iste i slične predstave bez pomaka i istraživanja, dok će oni koji traže kakav pomak, ostvarenje nekog momenta koji otkriva nove i beskrajne mogućnosti lutkarske umjetnosti, ostati praznih ruku i umova. No to je, nažalost, dobro poznata priča.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. travnja 2022. 
  
  Režija: Zoran Mužić
  Dramatizacija i dramaturgija: Petra Mrduljaš
  Oblikovanje lutaka i scenografija: Gordana Krebelj
  Glazba: Mate Matišić
  Oblikovanje svjetla: Vilim Sever

  Glume: Anđelko Petric, Borna Galinović, Ivan Bošnjak, Matilda Sorić, Daniela Čolić-Prizmić, Mladen Čutura

Piše: