Zanimljivo viđenje suvremenog svijeta koje ipak ne doseže originalnost slavnog teksta

Teatar &TD, Zagreb: Peter Handke, Kaspar, red. Hrvoje Korbar

• 
  
  Nova premijera Teatra &TD nakon više od pola stoljeća dovodi opet na svoju scenu Handkeovog Kaspara. Izvedba iz 1970. u režiji Vladimira Gerića i krajnje posebnoj, veličanstvenoj interpretaciji Ivice Vidovića nedvojbeno pripada samom vrhu vrijednosti ne samo ovog kazališta nego i cijelog hrvatskog glumišta, a i meni je pružila nezaboravan užitak. Zato sam s velikim zanimanjem iščekivao novu interpretaciju za koju je redatelju Hrvoju Korbaru baš zbog posebnog mjesta prethodne izvedbe u našoj kazališnoj povijesti trebalo mnogo hrabrosti i odlučnosti. A da bi se o toj novoj predstavi moglo govoriti više od usporedbi kazališnih postupaka, čini mi se važnijim uočavanje bitnih razlika situacija u kojima su te dvije vrlo različite predstave nastale.

  U vrijeme prve premijere 1970. godine Handke je bio mladi austrijski pisac kojeg je našoj sredini otkrila Snješka Knežević koja je u to vrijeme uz sve druge svoje poslove često i vrlo uspješno prevodila s njemačkog, a uz to (što je još važnije) pratila suvremenu njemačku književnost i otkrivala nam nove zanimljive pisce. Tako se zainteresirala i za Handkeovog Kaspara kojeg je ne samo sjajno prevela nego i dala na uvid Vladimiru Geriću. On je uočio da mu je potreban glumac koji se može prepustiti stvaranju lika zaboravljajući sve što je naučio da bi tako odgovorio originalnosti i revolucionarnosti komada o čovjeku koji se (poput stvarnog Kaspera Hausera) kao odrastao našao u ljudskom društvu ne znajući nikakav jezik. Zapravo u komadu zna samo jednu rečenicu – „Htio bih biti takav kakav nekoć bijaše netko drugi", a to je polazište koje služi sredini da ga uči jeziku i tako ga formira kao osobu.

  Ivica Vidović je krenuo u to učenje jezika ne samo tumačenjem govora i Kasparovog karaktera, nego potpunim predavanjem tom spoznavanju i vlastitom osobnošću i čitavim tijelom, što je često rezultiralo ne samo akrobatikom nego i potpuno neočekivanom, čak zapanjujućom dojmljivošću. Pritom je tekst izrazito kraćen, ali je njegov smisao pretočen u isto tako fascinantan scenski izraz. Iako je Kaspar u europskom teatru vrlo brzo stekao iznimnu reputaciju i gotovo bi se moglo reći postao klasikom, Handke ga je napisao u sredini svojih dvadesetih godina, kada je njegov stav o jeziku donekle odgovarao revolucionarnosti njegovih vršnjaka koji su u raznim dijelovima Europe pa i Amerike obilježili buntovnu šezdesetosmu, godinu u kojoj je Kaspar objavljen. Handke je međutim svoju bunu usmjerio prema jeziku, nastavljajući se na neposredne prethodnike – istaknute pisce na njemačkom jeziku, pripadnike Grupe 47 koji su promjenama u jeziku željeli promijeniti odnos velikog dijela svojih zemljaka koji se nisu u potpunosti odrekli nacizma. Uz to je vrlo vjerojatno kritički promišljao i stav Theodorea W. Adorna o tome da nakon užasa Drugog svjetskog rata nije više moguće koristiti jezik za stvaranje književnosti.

  U nas je u to doba ipak situacija bila prilično drugačija. Oblikovanje ljudskog bića jezikom moglo je ponajviše asocirati na jednopartijsku propagandu s receptima za stvaranje novog socijalističkog čovjeka. A dok je na Zapadu preispitivana mogućnost umjetničkog stvaranja nakon tragedija svjetskog rata, a ponekad je razmatrano je li te grozote pomagala ili opravdavala i umjetnost (ili jedan njen dio), u nas je ona tada imala potpuno drugačiju ulogu. Veliki njezin dio bio je neizravna oporba postojećem stanju kojem je otvoreno suprotstavljanje bilo i rijetko i vrlo riskantno. Umjetnost je vrlo često afirmirala individualizam i kritičko promatranje svijeta u kojem je nastajala i time oponirala proklamiranim kolektivističkim životnim principima. Takvi su stavovi stvarali pozitivnu atmosferu za kreiranje takvog remek-djela kakav je bio Kaspar Ivice Vidovića i Vladimira Gerića, koje je onda postalo i najbolji primjer što se takvom kreacijom moglo ostvariti i na planu ideja.
  
  

  Naravno, pola stoljeća kasnije nova interpretacija Kaspara u Teatru &TD nastala je u potpuno drugačijoj situaciji. Peter Handke više nije iznimno talentirani mladi buntovnik nego nobelovac kojeg bi neosporne književne vrijednosti mogle dovesti do statusa klasika da to on sam ne odbacuje, i dalje nastojeći biti buntovan, ponekad i na malo čudan način (poput podrške Miloševiću). Uz to niti položaj jezika u književnosti na njemačkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a niti u Zagrebu 1970. nije sličan onome u današnjem Zagrebu, koliko god se to sudeći po najavama predstave redatelju Hrvoju Korbaru i dramaturginji Nikolini Rafaj činilo.

  Konačno, i oni su svoj tekst predstave napravili ne kao interpretaciju Handkea u prijevodu Snješke Knežević nego prema tom prijevodu. Ta je njihova verzija tekst koristila kao okosnicu fabule, a jezik nije analiziran iz neke današnje situacije nego korišten kao pomoćno sredstvo za ilustraciju suvremene komunikacije koja dobrim dijelom određuje i način funkcioniranja ljudske zajednice. Danas jezik više nije temeljno sredstvo komunikacije, jer se čak i više koriste različiti drugi putevi od televizije do umjetne inteligencije, dok najvažniju ulogu ima interaktivno korištenje interneta, posebice na društvenim mrežama, koje dovodi pojedinca i njegovo nastojanje očuvanja vlastitog identiteta u znatno težu situaciju od one koju stvara uporaba jezika u Handkeovom tekstu ili predstavi Vidovića i Gerića.
  
  

  U tom kontekstu je novi &TD-ov Kaspar u režiji Hrvoja Korbara zanimljivo viđenje suvremenog društva u kojem protagonist kreće od iste početne rečenice – „Htio bih biti takav kakav nekoć bijaše netko drugi"  i situacije u kojoj ga se nastoji naučiti jeziku. Međutim dok je nekada jezik bio sredstvo kojim društvo ili oni koji njime vladaju nastojali pojedincu nametnuti svoju sliku stvarnosti da bi ga njome podčinili, današnji Kasparovi učitelji koji možda i nisu predstavnici društva, a ponekad je upitno i da li su uopće ljudi jezikom, a još češće vizualnom, pa čak i ekstrasenzornom komunikacijom pokazuju da im je glavni cilj manipulacija sama po sebi. Lucija Dujmović, Andrej Kopčok i Romano Nikolić suzdržanim, ali izrazito pomaknutim i sugestivnim glumačkim izrazom stvaraju od tih manipulatora iznimno dojmljive epizode bića kojih priroda ostaje tajnom.

  Kaspar pak vrlo brzo shvaća da ne treba vjerovati početnim porukama o učenju kojim će on postati potpuno biće nego da se radi o manipulaciji. I to je ono što on najbrže uči i vrlo brzo manipulira drugima i to tako dobro da postaje vođa. Boris Barukčić takvog Kaspara igra silnom žestinom, gotovo stalno povišenim glasom uz oslanjanje na neprestanu fizičku aktivnost. A kako se takvim pokazuje od uvodnih prizora u kojima još nije došao do spoznaje o svojoj situaciji kojom dominira manipulacija, njegova interpretacija ipak djeluje kao dobro naučena uloga u kojoj nema mjesta za čovjeka individualca, što osiromašuje ovu sliku Kaspara naših dana.
  
  

  Doduše možda je to autorska koncepcija, što bi se moglo zaključiti na temelju toga što se na kraju na videozidu sastavljenom od većeg broja ekrana pojavljuju krupni planovi Ivice Vidovića koji je Kaspara živio cijelim svojim bićem. No ti su kadrovi bez tona, što bi moglo značiti da danas ni ljudsko biće ni njegov jezik više ne mogu doprijeti do gledatelja. Bez obzira na dvojbenost takvog stava, nova interpretacija Kaspara originalno je i zanimljivo autorsko Korbarovo viđenje suvremenog svijeta, uspjela predstava koja ipak ne doseže originalnost slavnog teksta i možda još veličanstvenije davne &TD-ove predstave.

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 18. travnja 2022.

  Autor: Peter Handke
  Redatelj: Hrvoje Korbar
  Premijera: 25. ožujka 2022.
  Prevoditeljica: Snješka Knežević
  Dramaturgija: Nikolina Rafaj
  Asistentica dramaturgije: Karla Mesek
  Scenski pokret: Matea Bilosnić
  Asistentica za scenski pokret: Nataša Kustura
  Kostimografija: Ana Fucijaš
  Scenografija i oblikovanje svjetla: Ivan Lušičić Liik
  Skladatelj: Ivan Josip Skender
  Inspicijentica: Ana Šišmanović

  Glume: Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Andrej Kopčok, Romano Nikolić

Piše: