Nedovoljno motivirano i promišljeno osuvremenjivanje bajke

Gradsko kazalište mladih Split: Siniša Novković prema motivima Hansa Christiana Andersena, Carevo novo ruho, red. Siniša Novković

• 
  
  U splitskom Gradskom kazalištu mladih postavljena je poznata bajka H. C. Andersena Carevo novo ruho u režiji Siniše Novkovića, koji je odradio i dramatizaciju teksta, izradu video-materijala te odabir glazbe korištene u scenskom uprizorenju priče koja je danas, čini se, aktualnija nego ikada prije. Zaista, čini se da je suvremeni svijet prepun golih careva koji nas napadaju s brojnih ekrana kojima su svakodnevno izloženi ne samo odrasli nego i oni najmlađi, kojima je uostalom predstava i namijenjena.
  
  Bajka kao književna vrsta obitava u prostoru vremenske, društvene i prostorne univerzalnosti; njena poruka je u osnovi takva da bi trebala funkcionirati uvijek i svugdje. Novković Carevo novo ruho osuvremenjuje. Njegova je scenska inačica ove bajke prostorno i vremenski ipak donekle određena pa se događaji i prostor lokaliziraju kroz imena likova, poigravanje s imenima poznatih ličnosti i medijskih kuća, a vrijeme se konkretizira referiranjem na masovne medije, društvene mreže i pojam estradizacije. Ovakvo prostorno-vremensko određivanje sa sobom nosi i humoristični potencijal; Novkovićev car tako nosi ime Andrija (Lidija Florijan), a u kombinaciji s imenima njegovih najbližih suradnica – stručnjakinje za odnose s javnošću Hanse (Vanda Boban Jurišić, koju je u ovoj izvedbi zamijenila Anja Ostojić) i ministrice Kristine (Vinko Mihanović) otkriva se humoristična posveta imenu autora bajke, koja bi djeci ipak mogla promaknuti ako ih odrasli ne upute na nju. Uloga krojača pripala je Nadi Kovačević, koja je vješto utjelovila lik oslonjen na karikaturu a koji uspješno pronalazi put do mlađe, ali i nešto starije publike.
  
  U posveti skrivenoj u imenima likova valja promotriti način na koji se humor u predstavi gradi – uglavnom ostaje površan i prisutan je najčešće u formi jezične dosjetke, kada se sitnim izmjenama dobro nam poznatih pojmova i imena dobivaju njihove šaljive inačice, poruge. Ovakav pristup humoru jednostavan je put do smijeha publike, ali su šale nedovoljno razrađene, stalno su oslonjene na jezične igre pa će oni stariji u publici biti ubrzo izmoreni nizanjem varijacija na temu, dok će mlađima brojne reference vjerojatno i promaknuti.
  
  
  
  Poigravanje s dobro poznatim, svakodnevnim pojmovima i poretkom stvari u predstavi se otvara kao sloj namijenjen upravo starijima, onima kojima je ova bajka o individualnoj odvažnosti i hrabrosti već poznata, iako su je možda negdje usput i zaboravili. Prepoznat ćemo tako i referiranje na najpoznatije nove medije, na njihovu nerijetko licemjernu ulogu u društvu, oni će se još jednom otkriti kao ona masa koja glasno izgovara laž, vođena strahom od izlaganja pred tihom većinom. Ovakvi se slojevi ipak otkrivaju kao nešto manje razumljivi i pristupačni djeci u publici, a u kombinaciji s pojmovima kompetitivnosti implicirane kapitalističkim i konzumerističkim društvom u kojem živimo, gotovo su neprohodni za djecu pa ostaje zaključiti da je ovakvim oslanjanjem na suvremeno Novković imao na umu one starije pripadnike publike. Sloj koji se u ovom slučaju otkriva kao prilagođen(iji) djeci ostaje u formi označitelja koje djeca prepoznaju ali im još uvijek ne mogu upisati značenje, ne mogu prema njima pristupiti s kritičkim odmakom za koji je potreban razvijeniji kognitivni aparat. Dijete će tako prepoznati pojam pratitelja, lajkova, emotikone na ekranu, format objave na društvenim mrežama, ali će ih doživjeti tek zabavnima i humorističnima.
  
  Važan element predstave čini i video-zid, pozadina na kojoj su projicirane reklame, najave, medijski isječci i objave na društvenim mrežama, a koji služi i kao dopuna minimalističkoj scenografiji (Boris Križanović) koja ipak uspijeva biti zaglušena referencama na najpopularnije i valjda mladima najpoznatije simbole iza kojih se kriju društvene mreže. Tako će se logotipi društvenih mreža (Instagram, TikTok, Facebook) u nekoliko prilika i duplirati na pozornici, a u kombinaciji s drugim elementima svojstvenima ovim društvenim mrežama dolazi do zasićenja ovakvim referencama. Upravo se u elementima suvremenosti u formi društvenih mreža i suvremenih medija (koji sve češće inspiraciju i sadržaj crpe upravo iz društvenih mreža) otkriva neiskorišteni potencijal predstave. Medijska pismenost, razlikovanje istinitih i provjerenih od lažnih i neprovjerenih informacija te uočavanje spektakla kao pokretača medijske lavine svakako su pitanja oko kojih se čini da je sada više nego ikada nužno obrazovati najmlađe.

  
  
  Kada takve sadržaje uključimo u predstavu bez kritičkog odmaka, kada ih u njihovom utjecaju na društvo i pojedinca izjednačimo, kada zamaglimo granicu ponašanja koje je poželjno, pa čak i moralno, od onoga koje je suprotno tomu, postavlja se pitanje koriste li se ovakvi elementi stvarnosti za osuvremenjivanje bajke ili kao jednostavan put prema publici. Proces osuvremenjivanja arhetipskih priča i likova ne bi smio poništiti osnovne postavke bajke koja najmlađe uči, a starije vraća na naučeno, o dobru i zlu, o ljudskom postojanju i djelovanju, o čovjekovom mjestu u svijetu. Ako se u predstavi izgube ove granice, ako je potrebno predznanje i duboko poznavanje konteksta vremena i prostora u kojem predstava igra, onda bajka gubi svoju svrhu i osobu djeteta iz prvog plana. A dijete bi trebalo biti u prvom planu, bez obzira na poznatu činjenicu da bajka koja se ne obraća i odraslima zapravo i nije dobra bajka.
  
  Elementi usmjereni odraslima u publici ne otkrivaju se uvijek kao dramaturški opravdani, nerijetko zaglušuju sloj namijenjen djeci koji u slučaju ove predstave ostaje u svijetu kazališta; on je u prvom planu vezan uz glumačke izvedbe koje su redom oslonjene, više ili manje uspješno, na stereotip impliciran u svakoj od uloga. Geste, govor i scenski pokret vraćaju gledatelja-dijete u priču – izvedbe su tako temelj na kojem se ostvaruje dramaturški potencijal predstave. Ipak, zbog količine jezičnih dosjetki i elemenata koji referiraju suvremenu stvarnost i teme oko kojih se ona gradi, izvedbe na trenutak padaju u drugi plan, gube se u zaglušenosti novim medijima i društvenim mrežama. Narativ na ovakvim mjestima puca, radnju prekidaju projekcije na video-zidu koje ne dopuštaju trenutak predaha ni mlađima ni starijima u publici.
  
  
  
  U svemu ovome usputno se iz žarišta izgubila poruka koju ova vječno aktualna bajka sa sobom nosi – uloga djeteta koje uzvikuje najvažniju rečenicu bajke i predstave: „Car je gol!“. Važnost tog trenutka gubi se u naglom svršetku predstave, pri čemu ovo hrabro dijete postaje tek jedan od brojnih, u suštini nebitnih glasova u bespućima interneta, jedan od komenta(to)ra koji možda nikada neće biti uočen, pročitan / poslušan, doživljen. Na ovaj je način gotovo pa zajamčeno da će najmlađi nakon pogledane predstave otići s više informacija o svemu onome čemu su stalno izloženi nego o onome što leži u srži priče. A ako djecu vodimo u kazalište samo da bismo ih izložili onome od čega ih opetovano želimo odmaknuti i zaštititi, postavlja se pitanje koliko je ova suvremena verzija Carevog novog ruha u ovom trenutku potrebna i bitna za neke nove generacije.
  
  Iako su prostorna i vremenska nedefiniranost temeljni element bajke i most koji joj omogućuje aktualnost u svakom vremenu i prostoru, u postavljanju bajke na scenu svakako je bitno, kako bi ona scenski zaživjela, a pogotovo ako kazalište promatramo kroz sintagmu „umjetnost trenutka“, uključiti elemente svakodnevne stvarnosti i društvenog konteksta. Pritom je važno ne izgubiti iz vida one kojima je predstava namijenjena – djecu. Bajka djeci nudi svijet širi od svakodnevice; preplitanje stvarnosti i fantazije otvara nova tumačenja i pogled na stvarnost, kroz fantastično djeca lakše uočavaju arhetipske obrasce prikazane u bajci i nose ih sa sobom u život. Zašto ova predstava pristaje na išta manje od te uloge?
  
  Osuvremenjivanje bajke nužan je korak u njenom postavljanju na kazališne daske, ali na primjeru predstave Carevo novo ruho izgleda da je nemoguće ne postaviti pitanje koliko su postupci kojima se ono postiže promišljeni. Postavlja se stoga i ništa manje važno pitanje nedovoljne odvažnosti u iskoraku u suvremeno. Ako je predstava uronjena u suvremene reference tako da postaje zaglušena njima, zašto se nije u potpunosti iskoračilo u suvremeno? Titula cara ne znači mnogo današnjem djetetu; car je jednako tako mogao biti influencer, nije bilo potrebno zadržati ga u kontekstu dalekog i današnjoj djeci uglavnom nepoznatog društvenog poretka.
  
  
  
  Predstava Carevo novo ruho suštinski je oslonjena na svakodnevicu; materijal crpi iz društvenog okruženja suvremenog djeteta i njegovog roditelja, dotičući se čas svijeta jednog, čas drugog, pritom ne dajući dovoljno ni jednoj ni drugoj strani – ni djetetu ni odrasloj osobi u publici. Mediji, društvene mreže i kultura estradizacije pojavljuju se kao veza između svijeta djece i starijih u publici, ali problem nastaje kada su u predstavu uključeni nedovoljno motivirano i promišljeno, kada je njihova svrha zadržana tek u provociranju površnog smijeha kako starijih, tako i onih mlađih.
  
  Umjesto zaključka ostaje tek zabilješka o važnosti potencijala klasičnih bajki koji se nikako ne bi smio izgubiti osuvremenjivanjem. Takav potencijal, da bajka lomi i vrijeme i prostor i zadanosti koje idu s njima, ne bi se smio previdjeti u postavljanju ovakvih klasika na pozornicu bez obzira u kojem se vremenu i u kojem društvenom kontekstu postavljaju na scenu. Ako se osuvremenjivanje klasičnih bajki ne radi promišljeno, onda ovakve predstave ne služe proširenju stvarnosti, ne uspijevaju kroz fantastično djeci približiti teme i dileme koje su vječni čovjekovi suputnici; one u takvom slučaju tek ostaju referenca na stvarnost koja djecu čeka izlaskom iz mraka kazališne dvorane.

  © Kristina Tešija, KAZALIŠTE.hr, 11. travnja 2022.

  Autor: Siniša Novković (prema motivima Hansa Christiana Andersena)
  Redatelj: Siniša Novković
  Premijera: 25. ožujka 2022.
  Asistent redatelja: Bojan Brajčić
  Odabir glazbe: Siniša Novković
  Oblikovatelj videa: Siniša Novković
  Kostimografkinja: Anamarija Asanović
  Kostim Cara i kostimski dodatci: Smiljana Penić
  Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
  Oblikovatelj tona: Tomislav Topić
  Grafičko oblikovanje: Pavle Sviličić - Parallel design
  Fotograf: Ivan Gudić
  Izrada scenografije: Boris Križanović
  Šminka: Dolores Žanko
  Garderoba: Ružica Lerotić
  Scena: Milenko Čopić

  U video-projekcijama sudjeluju: Ana Gruica Uglešić, Mikula Vladović, Maja Matas, Gordan Vasilj, Ines Nosić, Paula Brnada, Luka Matošić, Deni Prodan Filipović, Nađa Topić, Dora Petrić, Žana Vukičević, Karlo Barbir, Matea Šošić, Leon Macanović, Larisa Bogdanov, Klara Šunjić, Marin Primorac, Petra Bašić, Mirna Ćurin
  
  Glume: Lidija Florijan, Vinko Mihanović, Vanda Boban Jurišić / Anja Ostojić, Nada Kovačević

Piše: