Časopis »Kazalište« već je na prvi pogled privlačan - veliki broj stranica i uvijek prijateljski nenametljiva naslovnica ulijevaju povjerenje potencijalnom čitatelju, a prema mišljenju autora ovih redaka, ni okretanje ostalih stranica dvobroja 33/34 neće ga ostaviti razočaranim.
Jedan od glavnih aduta »Kazališta« leži u njegovoj formi, odnosno, da se poslužimo suvremenim marketinškim leksikom, njegovom formatu, koji doista nudi raznolike priloge - od eseja o probranim premijerama, preko izvještaja o kazališnim zbivanjima van Hrvatske, do teorijskih radova i empirijskih istraživanja. Već prvi pogled u sadržaj, odnosno, u njegovu jezičnu formu, otkriva nam kako ciljana publika (ili: target) »Kazališta« nije šire čitateljstvo, nego visoko i vrlo visoko obrazovani ljudi koji se na ovaj ili onaj način bave teatrom. Tu činjenicu nipošto ne treba shvatiti kao kritiku, baš naprotiv; ovakvo usmjerenje časopisa otkriva nam kako je njegovo uredništvo osvijestilo jedan dio potreba šire i uže struke te ih pokušalo zadovoljiti.
Središnju cjelinu ovog dvobroja čini temat o Marinu Držiću s nekoliko zanimljivih članaka posvećenih uglavnom recepciji Držića u zemljama s kojima Hrvatska graniči. Nakon što je u posljednjih godinu dana Držić u povodu svoje obljetnice bio izrazito prisutan u raznim medijima i kazalištima, treba se nadati da će ubuduće primjerena pozornost posvetiti cijelom nizu drugih hrvatskih autora koji su zaslužili pozornost i struke i medija, a upravo je »Kazalište« u idealnoj poziciji da ih iz svlačionica čitateljske pozornosti izvede na daske njezine pozornice.
Dva izuzetno zanimljiva rada, koja treba istaknuti, svakako su Kazalište u Hrvatskoj i mladi (1950.-2007.) Vitomire Lončar te »Milenijski« marketing izvedbenih umjetnosti Ivane Krpan. Ovaj prvi je zanimljiv jer predstavlja jednu sveobuhvatnu, temeljitu i metodološki urednu znanstvenu studiju, kakva je nužno potrebna kako bismo razumjeli i znali odgovoriti na krizu teatra u našem društvu. Jedina zamjerka tom, u svemu ostalome izvrsnome, radu odnosi se na blagu neprimjerenost autoričina diskursa, koji, za kriterije akademske zajednice, ipak sadrži malo previše meta - poruka i autobiografskih elemenata, no taj se pristup može opravdati činjenicom da Kazalište nije čisto znanstveni časopis. Drugi spomenuti rad zapravo se direktno nadovezuje na onaj prethodno opisani; njegova najveća kvaliteta leži u tome što je autorica spoznala da ne samo da teatar može postati formom oglasa, nego da oglas može postati formom teatra. Ivana Krpan napisala je izuzetno zanimljiv i oštrouman rad kojemu bi svatko tko se bavi teatrom trebao posvetiti pažnju.
Jedna od rijetkih zamjerki ovome izdanju »Kazališta« odnosi se na rubriku "Međunarodna scena", jer rubrika govori isključivo o europskoj sceni, i premda je ideja, poput najvećeg dijela časopisa, odlična, ipak bi trebalo preimenovati rubriku ili se još malo potruditi pa hvale vrijednu ambiciju okruniti relevantnim informacijama o zbivanjima sa ostalih kontinenata.
Zakjučno, možemo reći da i ovaj kvalitetni dvobroj pokazuje da visoke uredničke ambicije »Kazališta« nisu bez pokrića. Časopis se može pročitati i online u PDF formatu)
© Bojan Glavašević, KULISA.eu, 5. studenog 2008.
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI