Značenjski kompleksna i satirički efektna slika današnjice
Teatar Exit: Jure Karas, Realisti, red. Matko Raguž
-
Nešto malo duže čekanje na početak izvedbe Realista u Teatru Exit redatelj Matko Raguž iskoristio je da zvucima džeza prizove vrijeme u kojem je kabaret bio iznimno popularan i tako pripremi atmosferu za tu rubnu vrstu kazališta koja više nije tako česta. A tu atmosferu na neki način razbija već prvi prizor, dajući naslutiti da će se predstava i tematski i glumački i jezično i načinom izvedbe dobrim dijelom bazirati na suprotnostima koje izazivaju smijeh. Ovdje to počinje ulaskom sa stražnje strane gledališta dvojice interpreta od kojih je jedan silno uzrujan što nije prošao na natječaju za kirurga u bolnici. Kada ga prijatelj nastoji umiriti da nije to mogao niti očekivati jer nije studirao medicinu, odgovor je da u zemlji gdje svi dobivaju mjesta o kojima ne znaju ništa baš njemu to moraju zamjeriti. Iako se nakon toga popnu na pozornicu, nervoza se ne smanjuje, jer im se kolege nisu pridružili.Počinje zvanje mobitelom, rasprava o tome gdje su se trebali naći – na sceni ili u gledalištu, a u čitav prijepor uključena je i publika. Peteročlani ansambl će među gledatelje i kasnije više puta zalaziti da bi ih aktivnije uključio u izvedbu. Takvo oslanjanje na kabaretsku tradiciju u suvremenim uvjetima stvorilo je atraktivan okvir za Realiste slovenskog autora Jure Karasa, koji se uspješno afirmirao na raznim, a ipak bliskim područjima – kao skladatelj i pjevač, performer i autor, a ponekad i glumac na radiju i televiziji, pa filmski scenarist, a nakon velikog uspjeha Realista vjerojatno će se više orijentirati na kazalište.
Bitan doprinos tom uspjehu vezan je i za Zagreb, čak i ranije od ove Exitove premijere. Prije nepune tri godine Realisti u režiji Tijane Zinajić i izvedbi Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica nagrađeni su kao najbolja predstava 43. Dana satire Fadila Hadžića. Zanimljivo je pritom da se ta izvedba i po scenskom uobličenju i po značenjima bitno razlikuje od Exitove. Njoj je kabaret samo jedan od postupaka, a stilizirani pretežno bijeli kostimi asociraju na cirkus, dok se glumci sjajno poigravaju i jezikom i različitim stilovima u duhovitom ismijavanju svakodnevnih situacija i načina prihvaćanja nekih novih pojava – od shopping-centara i reality showova do interneta. Tako je na temelju uglavnom dobrohotne zafrkancije nastala iznimno zabavna predstava.No, bilo je to ne samo u drugoj državi nego i u vremenu prije potresa, pandemije i ratnog užasa u Ukrajini, pa se i tekst današnjih hrvatskih Realista bitno razlikuje od onog kojeg je izvelo SNG Gorica. Karasov tekst i nije tako teško prilagoditi mijenama sredina i situacija, jer se radi o prizorima koji nisu povezani jedinstvenom fabulom nego svojom posebnošću, a ponekad i međusobnom suprotnošću duhovito, a nerijetko i komično, ali i vrlo kritički grade čvrsto povezanu mozaičnu sliku današnjeg mentaliteta i društvene situacije.
Mentalitet se djelomice očitovao i u onim dijelovima koji su bili slični slovenskoj predstavi, ali igrani s većom žestinom i međusobnom netrpeljivošću. Iako sve te scene nisu bile jednako uspješne, nekoliko ih je oduševilo publiku. Zajednička večera dva para prijatelja koji se nadmeću lažima o svojim uspjesima, nestanak veze s internetom kao povod da dvoje ovisnika o virtualnom svijetu požele razvod braka jer više ne znaju ostvariti ljudski kontakt, te žena svedena na promatranje susjeda i način kako da im svojim ogovaranjem uništi život ocrtavaju podivljalost malograđana kao posljedicu proživljenog u nekoliko posljednjih godina. Pritom sjajni mladi glumci Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović, koji su diplomirali na akademijama u Rijeci, Zagrebu i Osijeku, igraju i muškarce i žene prvenstveno promjenom načina interpretacije, a ponekad i nekim detaljem koji obogaćuje njihovu tamnu odjeću.
To glumačko umijeće posredno već od spomenutog prvog prizora postavlja pitanje i o sudbini mladog glumca, jer je mladić koji se žalio da nije primljen na natječaju za kirurga glumac koji ne vjeruje da od svog posla može preživjeti. To međutim u prvi plan stavlja budućnost mladih u ovoj zemlji, što postaje potpuno jasno na samom kraju predstave, kada se čitav ansambl kao predstavnik mlade generacije na melodiju poznate talijanske pjesme Bella Ciao oprašta od Lijepe naše, nadajući se da će kada se (tek nakon smrti) vrati bar za njegove ostatke biti mjesta u domovini.
Ipak, i ta žestoka satira postojećeg stanja uklopljena je u niz scenskih atrakcija koje je Matko Raguž redateljski iznimno inventivno povezao s publikom, a glumci obogatili izvrsnim interpretacijama i to ne samo glumačkim nego i pjevanjem, sviranjem raznih instrumenata, plesom i fizičkim teatrom (uz sugestivnu koreografiju Ksenije Zec), oduševivši gledatelje vrhunskom i vrlo originalnom suvremenom kabaretskom predstavom koja ostvaruje značenjski kompleksnu i satirički efektnu sliku naše današnjice.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 30. ožujka 2022.
Autor: Jure Karas
Redatelj: Matko Raguž
Premijera: 12. ožujka 2022.
Scenograf i oblikovatelj svjetla: Matko Raguž
Koreografkinja: Ksenija Zec
Fotografkinja: Saška Mutić
Oblikovatelj svjetla: Martin MiščinGlume: Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić, Fabijan Komljenović
Piše:

Kurelec