Forsiranje komedije u raskoraku teksta, adaptacije i režije

Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku: Jean Anouilh, Ženski orkestar, red. Arija Rizvić

• 
  
  S polaganim slabljenjem korone i ublažavanjem mjera, ravnatelji hrvatskih, ali i svjetskih kazališta osvještavaju problem kojega su se vjerojatno pribojavali tijekom krize – a to je povratak publike u kazališne kuće. Nije čudno da mnogi od njih odlučuju igrati na prvu loptu, odnosno komediju – kao siguran mamac kojim će vratiti izgubljene gledatelje.
  Kvalitetnim se mamcem primjerice pokazao tekst U malu je uša đava popularne Tisje Kljaković Braić, na koji se odlučila Uprava splitskog HNK, i za čije se izvedbe tražila karta više.

  Očito je slično razmišljao i ravnatelj šibenskog HNK Jakov Bilić koji je, kako kaže redateljica Arija Rizvić, kao jedini uvjet za suradnju postavio da odabrani tekst bude komedija.

  Na nesreću, s odabranim tekstom – Orkestrom Jeana Anouilha, odnosno Ženskim orkestrom, kako ga u regiji naslovljuju (moguće iz istog razloga – lakšeg privlačenja publike), dogodila se komedija zabune. Odnosno, komedija se nije dogodila.

  Ali, krenimo redom – od pisca i njegova škripavog komada u koje spada „komedija“ Orkestar. Anuilhova drama Orkestar praizvedena je u pariškoj Comedie des Champs-Elysees točno šezdeset godina i mjesec dana prije šibenske premijere. Kao i u većini djela ovoga dramatičara, i u Orkestru se mogu pronaći autobiografski elementi, poput onoga da mu je majka svirala u orkestru, a on kao dijete pratio probe i nastupe.

  Tu, nažalost, prestaju zanimljivosti vezane uz ovaj tekst. Orkestar, odnosno Ženski orkestar spada u slabije komade ovog inače značajnog francuskog dramatičara. Tekst u originalu jednostavno danas ne nudi razloge za postavljanje, stoga i ne čudi da ga je Jug Radivojević, postavljajući ga na scenu beogradskog Narodnog pozorišta, odlučio pretvoriti u dramu psihološkog realizma, podnaslovivši ga u Ženski orkestar – umjetnici na tržištu.

  Jer, to je ono što eventualno ovaj tekst može danas ponuditi – propitivanje složenog odnosa umjetnika i vlasti (posebice u našim današnjim okolnostima) te uvijek kompliciran odnos umjetnika i tržišta.
  
  

  Djelić te atmosfere u Anouilhovu je tekstu prepoznala i dramaturginja šibenske predstave Mirna Rustemović, otkrivši u njemu čehovljansku atmosferu učmalosti, čežnje, čekanja i nemogućnosti promjene. Kad se takvoj atmosferi doda autorovo okrutno podsmjehivanje običnim ljudima, odnosno umjetnicima, dobivamo sve samo ne farsu.

  A upravo je farsu odlučila publici željnoj smijeha isporučiti redateljica Arija Rizvić, što se pokazalo jednostavno nemogućom misijom. Jer, iako je po definiciji farsa kratak, veseo kazališni komad u kojemu je humor grub, drastičan i jeftin, u onome što smo gledali na sceni šibenskog HNK nije bilo nikakvog humora, pa ni grubog, drastičnog i jeftinog.

  Režijsko grozničavo inzistiranje na komediji odrazilo se i u radu s glumicama i glumcem – Frankom Klarić, Marinom Redžepović, Anom Perković, Glorijom Dubelj, Ivom Šimić Šakoronja i Ivanom Čuićem, čiji su likovi ostali plošni, karikaturalni i šablonizirani.
  
  

  Njihov glumački potencijal i mogućnosti otkrili su se tek na samom kraju predstave, kada je dramaturginja odlučila napustiti Anouilhov tekst i zajedno s glumačkim ansamblom ispisati vlastito pismo o umjetnicima na tržištu. Ali, to je već neka potpuno druga priča i moguća predstava.

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 15. ožujka 2022.

  Autor: Jean Anouilh
  Dramaturgija i adaptacija teksta: Mirna Rustemović
  Redateljica: Arija Rizvić
  Premijera: 10. ožujka 2022.
  Scenski pokret: Larisa Lipovac Navojec
  Glazba: Ivan Pešut
  Scenografija: Frane Celić
  Kostimografija: Ana Mikulić
  Oblikovatelj svjetla: Josip Bakula
  
  Glume: Franka Klarić (Suzana), Marina Redžepović (Gđa Ortanz), Gloria Dubelj (Patricia), Ana Perković (Pamela), Iva Šimić (Ermelina), Ivan Čuić (Pijanist)

Piše: