Neodoljiv šarm dijaloga i originalna režija neobične ljubavne priče

Teatar Rugantino: Ivan Vidić, Kronika seoske ljubavi, red. Dario Harjaček



  • Dvije male seoske kuće ili točnije njihove realistički formirane fasade koje se dodiruju, s dvorištima ispred ulaznih vrata koje svako ima svoj stol i stolce i poneki tipičan seoski predmet dok je pozadina prazna, asketska je scenografija Vesne Režić koja stvara dojam usamljenosti Ljubice i Milivoja, vlasnika tih kućica u izvedbi Kronike seoske ljubavi Ivana Vidića u režiji Darija Harjačeka i glumačkoj interpretaciji Gordane Gadžić i Sretena Mokrovića. Prvi je dojam da se radi o prikazu osamljenosti i potrebe ljudskog bića za ljubavlju bez obzira na godine života, jer Ljubica i Milivoj su na pragu treće dobi, a da ta plemenita zamisao bude i scenski prihvatljiva i zabavna temelj je dijalog Ivana Vidića koji kombinira svakodnevicu i njeno groteskno izvrtanje u jezično i scenski neodoljivo šarmantne rečenice koje uz komične efekte sadrže i neke dublje značenjske slojeve.

    No, uskoro se otkriva da je i realistički scenografski okvir pomogao redateljskoj invenciji Darija Harjačeka da ga u skladu s naizgled jednostavnim, a zapravo vrlo kompleksnim Vidićevim tekstom iskoristi kao svojevrsnu grotesku u kojoj ništa nije takvo kakvim se u prvi mah čini. Oboje protagonista otišli su živjeti na selo kao povratak prirodi i odbacivanje života u gradu i njegovih negativnih strana, ali njihovo je selo na rubu Zagreba i do njega vozi gradski autobus ZET-a, pa Milivoju vrijedi njegov penzionerski pokaz. On i vjerojatno nešto ranije pristigla Ljubica udružili su se u zajednički uzgoj i prodaju OPG jaja, ali iako osjećaju neke međusobne simpatije, nikako ne uspijevaju nadići isključivo susjedske i ortačke odnose.

    Milivoj i inače nije imao uspjeha kod žena, jer se drži principijelnim i pravednim, što po njemu odbija žene, pa pretpostavlja da će odbiti i Milicu kojoj također zamjera veći broj ljubavnika. No da je taj stav samozavaravanje, pokazuje i parnica s vojskom koju je teškom mukom dobio da ostvari mirovinske prednosti ranjenog branitelja, iako je u vojsci služio kao službenik u gradskom uredu a ranila ga je polica s registratorima koja se srušila na njega. Ljubica mnogo iskrenije prikazuje svoju prošlost i ne stavlja u prvi plan to da je bila druga pratilja Miss na nekom natjecanju, nego to da je karijeru u novinama ostvarila zahvaljujući izgledu a ne sposobnostima. Ipak, jedva i sebi priznaje da još uvijek ne može bez muškaraca, ali da ih i mrzi jer veze upropaštava nastojanjem da ih poboljša prema svom ukusu, a kad joj to ne uspije, postaju joj užasavajuće.

    Kao što povratak životu u prirodi zapravo i nije to nego kritička, ali uz to i komična, ponekad i groteskna, a ipak dobronamjerna i puna razumijevanja slika niza situacija iz naše svakidašnjice, tako niti protagonisti Kronike seoske ljubavi nisu lica koja bi mogli očekivati kao predstavnike ideje o tome da ljudi bez obzira na dob ne mogu živjeti bez ljubavi. Međutim upravo ti odmaci od očekivanosti i jednostavnih rješenja koji su i približavanje i postupno oblikovanje ljubavi između dvoje ljudi koji prema tome imaju niz rezervi, a i međusobno su vrlo različiti, stvorilo je od Kronike seoske ljubavi kompleksnu i zanimljivu predstavu koja suprotnostima od očekivanih rješenja doseže originalnost i izaziva simpatije gledatelja za protagoniste i njihove probleme.




    A da bi vrijedan Vidićev tekst u potpunosti zaživio na sceni, nužne su bile i vrsne interpretacije snažnih glumačkih osobnosti kao što su Sreten Mokrović i Gordana Gadžić. Zanimljivo je pritom da su i oni ostvarili vrlo dojmljive uloge na način koji je u stanovitoj suprotnosti sa slikom o njima. Sreten Mokrović često zna dominirati scenom snažnom glumačkom energijom koju je ovdje gotovo potpuno suzbio da bi izražajnim nijansama ostvario lik povučenog i u međuljudskim odnosima (unatoč godinama) neiskusnog Milivoja.

    Gordana Gadžić djeluje na sceni namjerno starije nego u privatnom životu, ali svojom interpretacijom Ljubicu ostvaruje kao unatoč tome zanimljivu i privlačnu ženu, a jedino bi joj se moglo zamjeriti da je u nekim trenucima bila pretiha na premijeri, što je vjerojatno kasnije ispravila. I redatelj Dario Harjaček, koji često voli ekspresivna režijska rješenja, ovdje se posvetio prvenstveno preciznom usklađivanju dvoje vrlo različitih protagonista i uspostavi ritma predstave koju vrijedi vidjeti.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. ožujka 2022. 

    Autor: Ivan Vidić
    Autor adaptacije: Dario Harjaček
    Redatelj: Dario Harjaček
    Premijera: 25. veljače 2022.
    Scenografkinja: Vesna Režić
    Asistentica scenografije: Nikolina Kuzmić
    Kostimografkinja: Dubravka Skvrce
    Glazba: Damir Šimunović
    Oblikovatelj svjetla: Alen Marin
    Šminka: Danijela Pavlek
    Garderoba: Ivana Ravlić
    Tehničko vodstvo: Darko i Marko Crnčević
    Vizualni identitet: Luka Borčić
    Fotografija: Bojan Mrđenović
    Organizacija: Ana Vidović, Renata Kapicl
    Odnosi s javnošću: Renata Kapicl
    Izvršna producentica Ana Vidović

    Glume: Gordana Gadžić, Sreten Mokrović

Piše:

Tomislav
Kurelec