Vrijedna studija koja obuhvaća široku radijsku djelatnost

Darko Tralić, Radio : Drama, Hrvatska sveučilišna naklada, 2021.

  • Darko Tralić, <em>Radio : Drama</em>, Hrvatska sveučilišna naklada, 2021.Kazališni i radijski redatelj Darko Tralić bio je veliki znalac, erudit koji je dio riznice svog znanja o razvitku umjetnosti i medija u kontekstu povijesti te iskustva dugogodišnjeg rada na Hrvatskom radiju, pretočio u izuzetno vrijednu studiju Radio : Drama. Sveučilišna naklada objavila ju je 2021., godinu dana nakon njegove smrti. Pročitamo li samo naslov knjige, nagovijestit će nam se njezine teme: od razvitka radija kao novog medija u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, stvaranja radiodrame kao nove umjetničke vrste, sve do drame radija koja se počela javljati dolaskom televizije, a potom i interneta te digitalizacije. Na prvim stranicama autor spominje svoje umjetničke uzore i njihova promišljanja o radiju i umjetnosti zvuka. Jedan od njih je kazališni reformator Bertold Brecht koji je ispjevao Pjesmu radiju te napisao Teoriju radija, vjerujući da ta mala kutija skriva „kreativne društvene potencijale“. „Dobri moj Berti“, kako mu na više mjesta simpatično tepa, za njega je bio „vatreno realni utopist“ jer je radijski medij vidio kao prostor društvene promjene u kojemu će slušateljstvo postati ravnopravan kreator medijskih poruka. Što je do danas ostala utopija.

    Rodonačelnik dokumentarne radiodrame, istaknuti radijski i kazališni redatelj, dramaturg i pisac Zvonimir Bajsić, nezaobilazno je ime kad se govori o umjetnosti radija u našoj zemlji, a njegovim će se mislima o važnosti tišine Darko Tralić tijekom knjige više puta vraćati. „Zvuk je dijete tišine“, rekao bi Bajsić. „Tišina je majka zvuka“, dodaje Tralić, osuđujući „kakofoniju besmisla“ koja nas zaglušuje svojom bukom. Pomoću vrhunskih primjera iz filmske umjetnosti (Ingmar Bergman), performansa (Marina Abramović), glazbe (John Cage), književnosti (Samuel Beckett) i teorije književnosti (Ihab Hassan),  opisuje simboliku, značenja i učinke tišine i njezinu važnost, osobito u drugoj polovini dvadesetog stoljeća kada je „postala sredstvom artističkog otpora, ali i utočištem poraženih.“ 

    Darko Tralić (Zagreb, 1948. - 12. ožujka 2019.)Kako bi bolje razumjeli sadašnjost, trebamo poznavati prošlost, svjestan je autor. Stoga radi boljeg razumijevanja današnjeg položaja radija i radiodrame, rasvjetljava njegovo nastajanje u političkom, društvenom i kulturnom ozračju početka 20. stoljeća. Vrlo živopisno opisuje društveno prihvaćanje radija, kao čuda koje zvucima povezuje svijet, citira uglednog gestaltista Rudolfa Arnheima koji je pisao o psihologiji slušanja, žustro raspravlja s rečenicama medijskog teoretičara Marshalla McLuhana čiji se ideal globalnog sela pretvorio u „fejsbukovsku travestiju“ te bez optimizma zaključuje da je „naš svijet u fazi kohezivnog rastrojstva kojem se zasad teško nazire kraj.“

    Dvadesetih godina prošlog stoljeća optimizam je još postojao, a radio je bio najtraženija roba. Njegov izum rijedak je primjer u modernoj povijesti tehnoloških dostignuća, primjećuje Tralić, koji je moćnicima pobjegao ispod radara te se „prijenos glasa na daljinu niz godina razvijao u ozračju demokratskog globalnog umrežavanja“. Drugim riječima, njime su se bavili radio-amateri, sve dok potonuće Titanica nije skrenulo pažnju politike na važnost njegove tehnologije kao komunikacijskog sredstva. Tada su se počela javljati prva emitiranja u različitim zemljama, a o njihovim sadržajima, prvim radiodramama, ali i otporima, posebice pojedinih kazališnih kuća koje su osjetile ugrozu (jer su se emitirali koncerti i kazališne predstave), pisac vrlo tečno pripovijeda. Pritom se vješto služi mnogim podacima s različitih strana svijeta, opisuje sinopsise pojedinih prvih radiodramskih uradaka, kao što su naša Vatra ili francuska Maremoto.

    U knjizi možemo pročitati i ulomke sinopsisa glasovite radiodrame Orsona Wellesa Rat svjetova, koja je skrenula pozornost države na radio i pojačala pravni pritisak na nj, zbog čega je počela jačati informativna komponenta radija. Orson Welles pokazao je manipulativnu moć novog medija a Rat svjetova je, primjećuje Tralić, „važan poučak o manipulaciji“ koji se proteže do naših dana, u čemu glavnu riječ vode mediji. A koja je zadaća javnih medija – o tome dosta opsežno piše u drugom poglavlju (Javni mediji, mašta i zbilja) referirajući se na dokumente najmoćnije medijske svjetske korporacije, uglednog BBC–a. Prvi Sporazum između BBC-a i države (Krune) sklopljen je 1926., obnavlja se svakih deset godina, čime se definira specifičan odnos države i javnih medija, a među važnim sadržajnim odrednicama medija propisuje informaciju, edukaciju i zabavu. O informiranju, objektivnom novinarstvu i medijskoj etici, posebice na BBC-u, Darko Tralić piše s dozom skepticizma jer objektivnost, prema njegovu mišljenju, može biti „zgodno sredstvo izbjegavanja stava tamo gdje bi stav bio nužan.“

    Orson Walles  (6. svibnja 1915. – 10. listopada 1985.)Orson Walles, <em>Rat svjetova</em>, CBS Radio, 1938.

    Autor navodi primjere koji mogu poljuljati neupitna načela točnosti i nepristranosti u izvještavanju, izražava bojazan „da se slijepo pridržavanje pravila bez primarnog poštivanja temeljnih intencija istoga pravila može, u nekom trenutku, obrnuti u programsku neodgovornost, pa možda i poneku zloporabu…“ te zaključuje da informativna komponenta javnih medija mora biti „sustavno nadzirana demokratskim sredstvima kako se ne bi upustila u komercijalne ili političke igre“.

    Do definicija i zadaća javnih medija pokušava doći putem dokumenata posebnog odjela UNESCO-a i knjiga uglednih teoretičara komunikacija kao što je Denis McQuail, spominje pritom i Brechtova djela o radiju, a bavi se i pitanjem pretplate te financiranja javnih medija u Europskoj uniji u kontekstu postliberalnog kapitalizma, koji pritišće javne medije u utrku s komercijalnima. Pomalo bijesno i sarkastično govori o pohlepnom konzumerizmu našeg vremena, sveopćoj komercijalizaciji društvenih tokova kojoj ništa više nije sveto i u kojoj su sadržaji poput radiodrame, obrazovnih emisija i sadržaja namijenjenih društvenim manjinama, skupi i suvišni. Tralić Uniji zamjera prilično nejasan birokratski rječnik iskazan u šumi proklamacija, uputa, izvješća s političkih i ekspertnih skupova, čija je politička moć neznatna.

    Denis McQuail (12. travnja 1935., London – 25. lipnja 2017.)Upozorava na slabost Unijinih dokumenata koji se često svode tek na preporuke, citira Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama kojom se definira proizvodnja sadržaja u elektroničkim medijima u državama EU te navodi, kao jedan od mnogih sličnih primjera, krizu Danskoga radija 2007., „kada je menadžment, tipično liberalno-kapitalističkom gestom moći otpilio više stotina djelatnika i izvršio drastičnu reorganizaciju kuće.“ Toj novoj upravljačkoj praksi radio je postao nezanimljiv te prvi dio knjige završava oštrom kritikom onih koji su pripojili radio televiziji kako bi smanjili troškove, bez razumijevanja razlika između dviju izrazito specifičnih tehnologija, autohtonih medijsko–psiholoških i socioloških osobina (među njima je bila i Hrvatska radiotelevizija). Metaforičkom oštricom dodatno pojašnjava i rezignirano zaključuje: „Nevažno je što se miješanjem kavijara s kiselim kupusom ne dobiva neko kraljevsko jelo, jer nije tim kuharima do kulinarskih finesa.“

    Nakon opsežne znanstveno-kritičke analize radija kao informativnog medijskog servisa, a prije pisanja o radiodrami, nalazi se duhoviti predah – fiktivni Intermezzo. Tu se Darko Tralić pokazuje kao vješti pisac fikcije u kojoj, ponovno metaforički i s povećom dozom cinizma, progovara o sebi. Naslov joj je Fantastična radio drama, a pisac je naziva crnom bajkom koja govori o sudbini redatelja radiodrama. Sigurna sam da je njome nasmijao svoje radijske kolege koji su prepoznali opisane situacije i osobe, a vjerujem da će neupućeni čitatelj uživati u gorko-zabavnoj satiri o životu i radu radijskih umjetnika tijekom raznih političkih mijena koje su mijenjale vladajuće strukture u Kući (HRT-u) i njezina pravila.

    Zvonimir Bajsić (Zagreb, 19. listopada 1925. – Zagreb, 11. kolovoza 1987.), hrvatski književnik, prevoditelj i redatelj koji je režirao više od 250 radio-dramskih ostvarenjaDrugi dio knjige posvećen je radiodrami, „najmlađoj prinovi u obitelji dramskih umijeća.“ Počinje ga osobnim, intimnim prologom u kojemu se prisjeća svojih prvih susreta s radiodramom. Isprva je bio potpuno nezainteresiran za tu vrstu umjetnosti, a zatim je zahvaljujući Zvonimiru Bajsiću otkrio magičnu moć zvuka koja ga je potpuno oduševila te se za radiodramu zauvijek vezao. Stoga vrlo žustro raspravlja s onima koji radio nazivaju slijepim sirotinjskim medijem skromnih izražajnih sredstava. Kritizira neupućene autore poput Andrewa Crisella (Understanding radio) za kojega smatra da radio poznaje jednostrano i površno. Zamjerke ima i prema knjizi Radio Drama sveučilišnog profesora Toma Crooka u kojoj pronalazi brzoplete argumente i nejasno obrazložene tvrdnje. Radio za njega nije ni slijep niti nevidljiv, a to dokazuje opsežnom studijom o bogatstvu njegovih izražajnih sredstava koje imaju dodirnih točaka s književnosti i filmom, ali i znatna razlikovna svojstva. Zvuk je, napominje, imaginativan, a slika je deskriptivna.

    Radiodrama prigrlila je dramatiku zvuka kao svoje temeljno izražajno sredstvo, a elementi njezina znakovnog sustava su riječ, glas, efekti, glazba i tišina. S kazalištem je povezuje poetski govor, s time da ih razlikuju postupci dramaturške građe narativnog tkiva i različite glasovne tehnike glumca, što Tralić potkrepljuje mnogim primjerima. Piše o važnosti zvučnih efekata te navodi njihovu podjelu prema Lanceau Sievekingu, uspoređuje ulogu glazbe na filmu i u radiodrami, nabraja Sedam načela filmske glazbes veučilišne profesorice Claudie Gorbman, a zatim nudi osam načina uporabe glazbe u suvremenoj radiodrami, koji se ponekad podudaraju s filmom a ponekad potpuno razlikuju. Tišina kao važan dio dramatike zvuka u ovom dijelu ponovno dobiva svoje važno mjesto, a na primjeru Ratova svjetova te Beckettovoj radiodrami All That Fall objašnjava njezina duboka značenja. Darko Tralić rastvara sintaktičke slojeve radiodramske građe, sažima specifične osobine akustičke montaže, koju također uspoređuje s filmom, kako bi pokazao temeljne razlike između auditivnih i vizualnih doživljaja. U tom poglavlju iskusni i vrsni redatelj nudi vrlo vrijedan vodič kroz akustičku dramaturgiju i estetiku radiodrame – od ideje do njezine realizacije, s jasnim podjelama unutar pojedinih kategorija te zahtjevnim redateljskim zadacima.

    Samuel Beckett, <em>All That Fall</em>, BBC Radio, 1957. Na kraju knjige spominje i novosti vezane za umjetnost zvuka. Posljednjih se godina, naime, ona sve više prebacuje na internet. Audio-drama se može pronaći u različitim podcastima, dok na radiju u nekim europskim zemljama više uopće ne postoji. Za to je, ogorčeno tvrdi Tralić, glavni krivac javni radio koji je „u više navrata demonstrirao arogantan i netrpeljiv stav prema radio drami“. Ona, srećom, nije nestala niti je izgubila slušatelje  – „nju se sluša na nove načine i na dosad nezamislivim mjestima“. Primjerice, hvali pojavu interaktivnog radija u kojemu slušatelji mogu mijenjati tijek pojedine radiodrame ili imaju utjecaj na sadržaj radijskog programa. Budućnost radiodrame po njegovom mišljenju nije obeshrabrujuća – mnogo je uzbudljivih i novih smjerova koji su pred njom. Neizvjesnom vidi budućnost radija kao javnog medija jer se on danas nalazi pred najtežim zadaćama u svojoj stogodišnjoj povijesti. Smatra da neće propasti, ali nalazi se pred važnim konceptualnim, programskim i etičkim izazovima. „Javni će radio vlastiti smisao iznova pronaći jedino svrstavanjem na stranu onih koji promiču povratak društvu socijalnih i osobnih sloboda“, zaključuje.

    Radio : Drama jedina je knjiga na našem jeziku koja obuhvaća široku radijsku djelatnost – od novinarske do umjetničke, od njezina nastanka do današnjih dana. Služeći se različitim izvorima te navodeći mnoge primjere iz svijeta, vrlo detaljno i dokumentirano govori o razvoju radija kao javnog medija i krize s kojom se posljednjih godina suočava. Autor je vrlo kritičan prema današnjem društvenom uređenju i suvremenim političkim pragmama, smatra da smo svjedoci i žrtve neoliberalnog kapitalizma te se zalaže za borbu za obnovu temeljnih građanskih vrijednosti i sloboda. Knjiga je usto rijedak udžbenik o izražajnim sredstvima radiodrame, pomoću kojih možemo bolje razumjeti tu umjetnost i slušati je na drugačiji, dublji način.

    Pisana je jednostavnim jezikom, lako se čita, a autor isprepleće osobna stajališta, cinične opaske i sarkastične komentare s pomnim, argumentiranim istraživačkim radom. Zanimljivo je štivo koje bih preporučila onima koje radio uopće ne zanima, a svakako mislim da je nezaobilazna literatura za studente novinarstva, politologije, dramaturgije, komparativne književnosti i režije.

    © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 5. ožujka 2022.

Piše:

Katarina
Kolega