Vrijedan i kompleksan scenski doživljaj bitnih polazišta Krležina opusa

Gradsko dramsko kazalište Gavella i Festival Miroslav Krleža: Miroslav Krleža, Djetinjstvo u Agramu, red. Senka Bulić



  • U Krležinom dnevniku iz ratnih godina 1942/3. posebno je zanimljiva velika cjelina Djetinjstvo 1902-3 (prvi put objavljena 1952.) u kojoj se bavi uspomenama od prije četiri desetljeća, kada je kao desetgodišnji ministrant počeo gubiti vjeru. Iz te vremenske udaljenosti i iz jednog potpuno promijenjenog svijeta on zaključuje da jedino dijete vidi pravu stvarnost dok ga sve odgojne metode – od religijskih do obrazovnih, pretvaraju u polusvjesno biće spremno bespogovorno prihvatiti onu sliku stvarnosti koju mu nameću autoriteti – od političkih i financijskih do vjerskih, i da se jedino pjesnik tom drilu može oduprijeti i zadržati izravan kontakt s okolinom. Iz tog polazišta niže se čitav niz vrijednih autorovih razmišljanja i o prirodi ljudskog društva i o smislu umjetničkog stvaralaštva, koje mogu biti intrigantan vodič u Krležin način razmišljanja i pisanja.

    Ipak ta gusta, slojevitom smislenošću nabijena proza ne doima se kao tekst koji može zaživjeti na pozornici, pa je stoga i ideja redateljice Senke Bulić i dramaturginje Ane Prolić bila posebno izazovna, a moglo bi se reći i vrlo riskantna. Ana Prolić je tu ideju uspjela scenski oživjeti na vrlo zanimljiv način, koristeći se i ranim autobiografskim zapisom Fragmenti kojeg je Krleža objavio još 1914. To je pomoglo da bi se materijal naizgled predodređen za poetski recital dubokih ideja prometnuo u živi kazališni tekst, polazište na temelju kojeg je redateljica Senka Bulić ostvarila vrlo poseban i izrazito vrijedan dramski doživljaj kojem je znatno pomogao fascinantan scenografski okvir Tomislava Ćurkovića.




    U središtu pozornice je element crvene boje koji asocira na cirkus, a u nekoliko situacija i služi za izvođenje cirkuskih točaka. S dvije strane je po nekoliko stolaca, od kojih oni lijevo služe vrsnim glazbenicima Luciji Barišić i Matiji Antoliću kojima se efektno pridružuje i Siniša Ružić koji u predstavi ima i iznimno uspjele glumačke epizode, dok sjedala s desne strane uglavnom zauzimaju glumci koji ne sudjeluju u prizoru koji se tog trenutka odvija. Sve to smješteno je u velik prostor koji zahvaljujući sakralnim motivima na nadsvođenim prozorima djeluje kao crkva. Suprotnosti a i sličnost religije i cirkusa, koji ukazuju i na svakodnevicu i na predstavljačku umjetnost, potenciraju i uspjeli kostimi Nine Silobrčić i Emilije Šušković Jakopac s također čestom uporabom crvene boje korištene i za cirkuske kostime i svećeničke halje.

    Tako je u jednoj od najatraktivnijih dramskih scena Siniša Ružić ostvario pravo malo remek-djelo interpretacijom velečasnog u crvenoj halji koji nastoji mladog Krležu konačno obuzdati i svesti u okvire vjere koja će mu stvarnost pružati samo kroz strogo određene religijske okvire. Drugi pak dramatični vrhunac predstave je kada Krležina baka Terezija Goričanec, u tumačenju Ane Kvrgić, kao da naviješta buntovništvo kasnijih Balada Petrice Kerempuha u strastvenom oblikovanju svoje borbe s demonima u koje vjeruje mnogo više no u Boga, za razliku od njegove majke koju (kao i cirkusku artisticu) tumači Ivana Bolanča i to kao ženu kojoj sve postoji jedino po Bogu, ali u to ipak ne uspijeva uvjeriti sina.

    Sav taj atraktivni scenski okvir pružao je mogućnost razumijevanja situacije u kojoj je desetogodišnji Krleža uspješno sačuvao autonomno dječje viđenje prave stvarnosti, ali je za uspjeh cjeline kazališnog ostvarenja bilo nužno pronaći način da njegova razmišljanja ne budu nizanje monologa nego da ih se uklopi u scenski zanimljive situacije. Rješenje za to nađeno je u razbijanju autorove osobe na više lica koja u različitim, scenski atraktivno uobličenim situacijama, djeluju kao teatarski protagonisti u srazu s okolinom a ne kao recitatori piščevog teksta.

    Tako su Andrej Dojkić i Marko Petrić uspješno tumačili dječaka Krležu, stavivši akcent na uvjerljivi prikaz njegove mladosti, ne inzistirajući na krležijanskoj rečenici u situacijama u kojima dječak brani neovisnost u pronalaženju svog autonomnog identiteta i to ne samo od svećenika nego i majke i bake, ali ponekad i od zrelog Krleže koji ipak sa stanovitom distancom komentira vlastite rane stavove. Njega (ali i još neke likove koji se pojavljuju u tom zagrebačkom djetinjstvu u osvitu dvadesetog stoljeća) s vrhunski interpretiranim krležijanskim govorom uz mnogo šarma i snažnom energijom vrhunski interpretira Sven Medvešek.

    Predstava je tim zahtjevnim putem dosegla dominaciju pravih teatarskih situacija u kojima, uz dojmljive dramske sukobe, postoji i odmak u gotovo kabaretskom odnosu prema tom davno prošlom vremenu. Na taj način Senka Bulić, s vrsnim glumačkim ansamblom i uz pomoć posebno inspiriranih suradnika, ostvaruje vrlo vrijednu predstavu koja uz kompleksan scenski doživljaj otvara i vrlo zanimljiv pristup elementima koji su već u djetinjstvu naznačili neka bitna polazišta iznimnog opusa Miroslava Krleže.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. veljače 2022. 

    Autor: Miroslav Krleža
    Redateljica: Senka Bulić
    Praizvedba: 1. srpnja 2021., atrij Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža
    Premijera: 23. veljače 2022., GDK Gavella, KUC Travno
    Dramaturginja: Ana Prolić
    Scenograf: Tomislav Ćurković
    Kostimografkinje: Nina Silobrčić, Emilija Šušković Jakopac
    Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
    Autor fotografija: Saša Novković
    Inspicijentica: Ana Dulčić

    Glume: Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča, Ana Kvrgić, Sven Medvešek, Siniša Ružić

    Glazbenici: Lucija Barišić, Matija Antolić

Piše:

Tomislav
Kurelec