Uigran glumački postav u kreativnoj i zahtjevnoj redateljskoj koncepciji

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Tibor Hrs Pandur, Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije, red. Livija Pandur

• 
  
  U nastavku sezone Kazalište Marina Držića svoj ovogodišnji repertoarni raspored dopunilo je još prošle sezone najavljenom, pa zbog znanih COVID-nih okolnosti i pratećih financijskih uskrata godinu dana ostavljenom premijerom predstave Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije dramaturga Tibora Hrsa Pandura i redateljice Livije Pandur, uz njihovo zajedničko suautorstvo u adaptaciji teksta. U novijoj kronologiji dubrovačke profesionalne kazališne kuće zabilježeno je da je Livija Pandur 2019. režirala Alkestidu koju je po Euripidu adaptirala i dramatizirala Lada Kaštelan.

  Tako je dugoočekivani i po svemu željeni novi premijerni naslov s redateljskim i svekolikim umjetničkim potpisom Livije Pandur obilježio dubrovačku kulturnu kroniku veljače i obogatio pomalo pritajenu i utihnulu kulturnu sliku u kojoj se grad ogledao. Premijeru je najavio i novi, nadajmo se i trajniji program Razgovori o kazalištu kojim bi se pratili repertoarni premijerni naslovi, pa je tako premijeru predstave Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije najavila redateljica Livija Pandur u razgovoru s književnicom Stašom Aras sa iste scene dubrovačkog kazališta nekoliko dana ranije.

  

  
  
  Hamletu Bernarda-Marie Koltèsa (1948–1989) i Hamlet Williama Shakespearea. Jedini akteri drame su četiri lica koja „kroz prizmu obitelji“ i tragediju koja se začinje i događa u jednom danu koji traje dok se ne iscrpe sve mogućnosti njihovih međusobnih sukoba, isprepletenih alibija, sumnji, strahova i posljedica tragedija. Ofelija, Gertuda, Klaudije i Hamlet, svaki na svoj način, suprotstavljaju se, bune i opiru uhodanim sustavima povijesti u kojima su i akteri i protagonisti, ali i žrtve. Osnovna teza, kako je najavljeno, i koju autori predstave propituju, jest „što bi se dogodilo kad Hamlet ne bi kapitulirao i kad bi ostao vjeran svojoj sumnji u smisao krvave osvete kao sredstvo uspona do vlasti“. Jesu li njegov ustrajni bijeg u ludilo i varljiva vjera o nenasilju tek samo izgovori, povod ili smišljeni alibi kojim se odupire zlu koje je upisano u njegove obiteljske i dvorske kronike? Jednako tako, problematizirana je i Ofelijina uloga, kojoj je u trenucima konačnih obračuna ostavljena mogućnost i ostrašćenih sudbina i Gertruda i Klaudije, opterećeni licemjerjem i mračnim predumišljaja, logično, vrlo suženog izbora mogućnosti.

  U tom klupku ostavljenih, zatočenih epizodama prošlosti, lažima i ranama isprepletenih složenih i tajenih biografija, svatko na svoj način, žive posljedice svojih grijeha pohranjenih duboko u dosjeima njihovih odnosa i opterećujućih zabranjenih pismohrana vlasti. Svatko traži svoj izlaz, izgovore, opravdanja, tragove sumnji i mjesto u makabričnoj igri istine i obrane u „tmurnim vremenima“ koje ih prepoznaju, zatiču i razgolićuju. U takvoj okrutnoj igri u kojoj je ulog život, Hamlet ne može pristati ni na jednu ulogu koja mu je namijenjena. Njegov bijeg je uzaludan, odustajanje nemoguće. Ostaje bez odgovora tko na kraju pobjeđuje. Teatar je možda nametnuti i jedini po svemu iscrpljujući i mogući mehanizam preživljavanja. Suženog instrumentarija i bez izbora.
  
  
  
  Ostaje možda uzaludna žudnja i slutnja i iscrpljujuća borba  za „bolju prošlost“ u kojoj je ulog „kraljevstvo za predstavu“. Bez obzira na posljedice. Samom temom, formom, problematikom, inkorporiranim dokumentima, citatima, raznim svjedočenjima i ciljano odabranim video-projekcijama, predstava je po svemu vrlo aktualna i ne samo u prostorima gdje je iznjedrena nego i brojnim konotacijama na, u danima premijere, tek začetim opasnim ratnim vjetrovima agresije na Ukrajinu.

  Livija Pandur precizno, dosljedno, vješto ritmički ujednačeno i vizualno atraktivno slaže slike i prizore predstave obogaćene i usložene izabranim citatima, dokumentima, video-insertima i projekcijama (Miran Brautović), glazbenim interludijima i komentarima, ne ostavljajući ni na trenutak mjesta tišini ili praznini u vrlo zahtjevnom ubrzanom slijedu scenskih fragmenata koji se isprepliću i slažu u mozaik detaljnog očevida Hamletovog usuda i „evidencije zločina jedne monarhije“. Sva ostala umjetnička suradnja dosluhna je njenom prepoznatljivom autorskom konceptu – od čiste, funkcionalne i podatne scenografije koju, uz Irenu Kraljić (koja je i oblikovateljica rasvjete) sa zanimljivim i pomalo eklektičnim kostimima sama potpisuje, te važnog prinosa autora glazbe i oblikovatelja zvuka Žarka Dragojevića koji zvukom, pjesmom i  glazbenim fragmentima cijelu predstavu boji sudbinskim tonovima i suzvučjima. Ostat će upamćen i sam uvod u predstavu, nakon male znakovite igre s kazališnim zastorom, otpjevani prolog s Cohenom pjesmom Everybody Knows u proživljenoj izvedbi Marije Šegvić, pa i završni, ipak uzaludni ljubavni vapaj i uzdah s pjesmom Jubavi, jubavi.
  
  

  Ono što predstavi daje dodatnu vrijednost, a u ovakvom redateljskom konceptu i vrlo zahtjevnom zadatku, jesu glumački prinosi. Vrlo zanimljiva podjela koja je okupljeni glumački kvartet prepoznala i afirmirala kao predan, redateljskom konceptu odan i posvećen, mali potentni ansambl bez slabog mjesta. Nikša Arčanin svojom energijom, strašću i glumačkom predanošću donosi svu kompleksnost Hamletovog usuda, otvarajući sve zapletene slojeve  tragedije koja ne broji i ne bira žrtve i u kojoj sam ostaje mjerom iluzije u kazalištu ludila i straha svoga životnog bezizlaza. Gertruda Mirej Stanić, kojoj po svemu odgovara teatar Livije Pandur još od izvedbe Alkestide, gradi zanimljiv složen lik majke, ljubavnice i posesivne žene, kojoj ne nedostaje hrabrosti i odlučnosti u obrani svoga statusa ali i uloge u obiteljskom kaosu konačnog obračuna.

  Marija Šegvić kao Ofelija ostvaruje slojevitu ulogu kojoj je ljubav zagovor i izgovor za ustrajnost i odlučnost u deliktnoj ravnoteži odustajanja i pobune. Njen glas, hrabrost i usud važni su, reklo bi se, promicateljski ulozi žene u okruženju suženih izbora i tradicijskih zabluda i predrasuda. Klaudije Zdeslava Čotića kompleksan je i pomalo konfuzan lik u kojem se lome i potiru biografski tragovi hladnokrvnog ubojice, korumpiranog kraljevstva kojim vlada, svijet laži i intriga u želji za vlašću. Ovo je još jedna njegova izdvojena i vrijedna kreacija kojom dokazuje svoju glumačku osobnost i zrelost. Ono što posebno krasi ovaj dubrovački, u ovoj prigodi okupljeni glumački četverolist, uz pojedinačne prinose, jest njihova skladna uigranost, međusobno razumijevanje na sceni i kreativna interakcija za koju zasigurno zaslugu ima redateljica.
  
  

  Uz sve hvale užem (i širem) umjetničkom timu predstave, glumcima i svima zaduženima i zaslužnima za produkciju, treba izdvojiti i sadržajnu, preglednu i informativnu programsku knjigu sa sjajnim fotografijama Aljoše Rebolja u kojoj je tiskan i cjelovit tekst u Dubrovniku u veljači ove godine odigrane predstave Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije.

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2022.

  Režija i adaptacija teksta: Livija Pandur
  Premijera: 25. veljače 2022.
  Dramaturgija i adaptacija teksta: Tibor Hrs Pandur
  Scenografija i kostimi: Livija Pandur, Irena Kraljić
  Autor glazbe i oblikovatelj zvuka: Žarko Dragojević
  Oblikovateljica rasvjete: Vesna Kolarec
  Oblikovatelj video projekcija: Miran Brautović
  Suradnica za pjevanje: Ines Tričković
  Fotograf: Aljoša Rebolj
  Inspicijentica: Anita Bubalo

  Glume: Nikša Arčanin (Hamlet), Marija Šegvić (Ofelija), Mirej Stanić (Gertruda), Zdeslav Čotić (Klaudije)

Piše: