Nakon što neko vrijeme nastojite kontinuirano i sustavno pratiti repertoare zagrebačkih kazališta, nije teško uvidjeti osnovne crte njihove programske politike. Shvatit ćete (a i uvjeriti se na vlastitoj koži) tko čini njihovu ciljanu publiku, koja su im poetološka i estetska stremljenja, koliko su (i kako) politički angažirani te, konačno, na koji način promišljaju i razmišljaju Kazalište, ako to uopće čine.
Dakako, to se često neće podudarati s onim što ista kazališta i njihovo umjetničko vodstvo predstavlja kao svoju intenciju. Imajući sve to u vidu, pretpostavljala sam što me može dočekati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog gdje je Teatar Epilog održao svoju najnoviju premijeru: predstava koja, u najboljoj projekciji, može ponuditi ugodno provedna večer (kako se i napominje u njezinom letku), a bez pretjeranih ambicija. Ako se dogodi nešto više od toga, nitko sretniji od mene, kojoj je povjerena uloga kazališne kritičarke. Kada već zaobilazim formalizam i prividni objektivizam, moram priznati da me pomalo intrigirala mogućnost da, bar na primarnoj rezini, zadovoljim svoj guilty pleasure naspram detektivskog žanra i velikih detektiva koji na osebujan način, uz korištenje sivih stanica riješavaju zamršene enigme. Nažalost, rezultat je, na razini žanrovske izvedbe, osrednja predstava koja se ipak odlikuje danas relativno rijetkom vrlinom odsustva pretencioznosti.
Redatelj Jasmin Novljaković postavio je vrlo igran i prevođen tekst francuskog pisca Roberta Thomasa, Klopka, koji se žanrovski može odrediti kao detektivski triler. Radnja je smještena u Chamonix, mondeno turističko mjesto u francuskim Alpama, gdje je nakon svađe nestala supruga Daniela Corbana. Nakon što je prijavio njen nestanak policiji, u Danielovom se domu pojavljuje žena koja se predstavlja kao njegova supruga Elizabeth. Daniel, u mjestu gdje ga nitko ne poznaje, nikako ne može dokazati da to nije njegova žena. U priču, čijem će raspletu prethoditi neočekivani obrat situacije, upliću se inspektor mjesne policije, lokalni svećenik i umjetnik.
Redatelj se odlučio za konvencionalna, rekli bismo i mainstreamovska rješenja, pri čemu su ga slijedili i ostali članovi autorskog tima u kreiranju vizualno-auditivnog identiteta predstave (scenografija - Juravić/Štos, izbor kostima/rekvizita - Mirjana Vuk, izbor glazbe - Mladen Dervenkar). Potencijal cijele predstave stavljen je u službu pričanja priče, gdje je i došlo do njezinog rasipanja.
Umjesto napetosti koja progresivno raste kako se priča približava svom vrhuncu u kojem se daje odgovor na pitanje Who done it?, a što se ubraja u temeljne konvencije žanra, Klopka u Novljakovićevoj režiji donosi dosta jednoličan i nedinamičan rasplet detektivskog slučaja. Tome u velikoj mjeri pridonosi i glumački ansambl (Nada Abrus, Mario Matota, Davor Borčić, Boris Miholjević, Vinko Štefanac) koji se nikako nije mogao odlučiti kojem žanru pripada tekst što ga izvode, pa je u izvedbi oscilirao između detektivske drame i komedije, što je čitavu predstavu na kraju dovelo na rub parodije detektivskog žanra. Ako od kazališta ipak ne tražite više od ispunjavanja dokolice, Klopka ostaje relativno dobar izbor.
© Ana Prolić Kragić, KULISA.eu, 2. studenoga 2008.
