Uživljeno odigrana, nepretenciozna i zabavna obiteljska priča

Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Kazalište Moruzgva Zagreb: Tanja Mravak, Jel´ tako Zorane?, adaptacija i režija Tamara Damjanović

• 
  
  Novu kalendarsku, pa onda i kazališnu godinu, u repertoarnom rasporedu Kazališta Marina Držića najavila je koprodukcijska izvedba predstave dubrovačkog kazališta i Kazališta Moruzgva Jel' tako Zorane? Tanje Mravak. Dubrovačka premijera bila je najavljivana još u rujnu prošle godine, međutim zbog raznoraznih znanih pandemijskih okolnosti ali i nekih drugih sukladnih organizacijskih problema, premijera ovog koprodukcijskog naslova održana je u Zagrebu a potom je, do kraja prošle godine, obišla brojne domaće pozornice na gostovanjima koja su pratile, kako je bilježeno u medijima, naklonjene reakcije publike s punim gledalištima i novim najavljenim reprizama. Siječanjsku premijeru u Dubrovniku tako je predstava, nakon dosadašnjih gostovanja, dočekala koliko treba uigrana i, reklo bi se, preporučujuće razigrana. Baš onako kako se ovakvi i slični komercijalni kazališni projekti zamišljaju, kreiraju i nude, računajući na publiku i, na kraju, svoju kazališnu pa onda i umjetničku i svaku drugu isplativost. Najavljena i igrana koprodukcijska predstava Jel' tako Zorane?, s tri izvedbe u Kazalištu Marina Držića, mogla bi se nazvati i gostovanjem Kazališta Moruzgva u Dubrovniku kojim se, prema onome što se u dubrovačkom teatru najavljivalo, ovosezonski repertoarni izbor želio učiniti raznovrsnijim i dijelom, ovakvim izborom gostujućih naslova, okrenut publici koja u kazalištu voli smijeh i zaziva dobro raspoloženje. Što god to značilo.
  
  

  Tekst Tanje Mravak adaptirala je, dramatizirala i režirala Tamara Damjanović slažući lakoprohodnu, dopadljivu, dobro odigranu i ritmički ujednačenu predstavu. Jel' tako Zorane? nepretenciozan je zabavni vodvilj koji računa na slična očekivanja publike pa se onda može govoriti i o, usprkos svemu, uspješno složenoj izvedbi ciljanih odjeka ali i glumačkih zagovora. Obiteljska svečanost kojom će se proslaviti trideseta godišnjica braka roditelja okupila je njihovu djecu, dvije kćeri ali ne i sina koji je, prema onome kako ga opisuju, i besposličar i lijen i povremeno neurotičan i jedini koji je ostao živjeti s roditeljima. Njega su upravo tog jutra uhitili jer je, saznajemo iz rekonstrukcija događaja kojeg, otkrivajući tijekom izvedbe detalj po detalj, prepričavaju njegovi  roditelji, istukao iz nepoznatih razloga dvoje maloljetnika srpske nacionalnosti koji su došli na nekakvo, valjda učeničko, natjecanje u robotici. Obiteljski skup tako je okrnjen ali se, u očekivanju dolaska uhićenog sina i pripreme slavljeničkog ručka, otvaraju nagomilane, zatomljene i neizgovorene nesuglasice, prijepori i neostvarena očekivanja. Sin je u policiji, jedna je kćer opterećena ljubavnim, životnim razočarenjima i godinama a druga kćer je udana, ima djecu i jedina se uklapa u takvu malograđansku sliku braka.
  
  

  Ono što također, u međusobnim prepirkama, preispitivanjima pa i optužbama postaje dijelom glasno izgovorenih pa onda i otvorenih, a do tada prešućivanih prijepora, jest i činjenica da je njen suprug srpske nacionalnosti, pa povremena propitkivanja (ili samo konstatacije): „Je'l tako, Zorane?“, nudi dodatne povode zaigranostima, duhovitim replikama ali i povremenim samo tek naslućenim satiričnim prizivima. U igri su dvije glumačke postave tako da, za pretpostaviti je, ovisno o okolnostima, terminima i zauzetostima glumaca, svaka izvedba podrazumijeva i nove susrete s glumačkim osobnostima koje čine onaj potentniji dio ovog, moglo bi se reći, putujućeg kazališnog projekta. U dubrovačkoj izvedbi posebno su se dopali Vedran Mlikota i Ecija Ojdanić, koji su i samim dramskim predloškom najeksponiraniji likovi ove u suštini ipak male scenske obiteljske priče koja se lako, mnogim svojim općim mjestima može i danas prepoznati u svojim odraznim varijantama, u sličnim obiteljskim i životnim situacijama.

  Ostvarena je tako nepretenciozna predstava jednostavnih, zornih ali i dosljednih dramaturških i redateljskih rješenja s predumišljajem, koja računa na zaigranu, nadahnutu, inspirativnu i dobro raspoloženu glumačku podjelu. U predstavi, ovisno  izvedbi, igraju: Ecija Ojdanić / Barbara Nola, Vedran Mlikota / Goran Grgić, Csilla Barath Bastaić / Iva Kraljević, Petra Svrtan / Iva Šimić Šakoronja, Paško Vukasović / Ivan Čuić. Jednostavna, funkcionalna i lako preseljiva scenografija Alme Trtovac i ne baš inventivna kostimografija Marite Ćopo, uz oblikovatelja svjetla Luku Matića i skladateljicu Katarinu Ranković, dio su autorskog tima predstave koja onima željnima zabave pa i u kazalištu, nudi očito dovoljno poticajan i očekivan alibi za zajedničku razonodu na koju su pozvani i u kojoj sudjeluju. Sve je ipak, kada se povodi, izgovori i zagovori zbroje i oduzmu, usprkos povremenim površnostima, zornim dosljednostima i nategnutostima, na svome mjestu. Pa tko voli, reklo bi se, nek' izvoli. Glumački odabir pak, u svim varijantama podjela, čini se, jedna je od rijetkih ali i dobro sračunatih dobitnih kombinacija s predumišljajem koja predstavu preporučuje, a dubrovačka izvedba i reakcije publike ispunili su upravo takva očekivanja.
  
  

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 29. siječnja 2022.

  Autorica: Tanja Mravak
  Redateljica: Tamara Damjanović
  Koprodukcija: Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, Kazalište Moruzgva, Zagreb
  Premijera: 21. siječnja 2022., Kazalište Marina Držića, Dubrovnik
  Autorica adaptacije  i dramaturginja: Tamara Damjanović
  Scenografkinja: Alma Trtovac
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Oblikovatelj svjetla: Luka Matić
  Skladateljica: Katarina Ranković
  Fotografkinja: Vladimira Spindler

  Glume: Ecija Ojdanić/Barbara Nola, Vedran Mlikota/Goran Grgić, Csilla Barath Bastaić/Iva Kraljević, Petra Svrtan/Iva Šimić Šakoronja, Paško Vukasović/Ivan Čuić

Piše: