Bogatstvo ljudskih sudbina u uvjerljivoj, efektnoj i angažiranoj predstavi
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Elena Ferrante, Genijalna prijateljica, red. Marina Pejnović
-
Već gotovo tradicionalno Drama zagrebačkog HNK-a neposredno pred kraj godine nudi premijeru koja uvijek ima i element senzacije. A dramatizacija Genijalne prijateljice – jednog od najpopularnijih suvremenih talijanskih, a i svjetskih romana, to nedvojbeno jest. Uz to ona predstavlja i reprezentativan doprinos koncepciji koja je ovu sezonu stavila u znak žene. Doduše Elena Ferrante je pseudonim osobe koja nije otkrila pravi identitet, pa u nastojanju da ga se otkrije povremeno (u posljednje vrijeme sve rjeđe) iznose se i teorije da se iza njega krije muškarac. Iako je autorica javno objavila da ne želi otkriti identitet da bi sačuvala svoj privatni život, živimo u vremenu u kojem (ne samo kod nas) popularne medije znatno više zanimaju indiskrecije (po mogućnosti pikantne) iz privatnog života umjetnika no njihova ostvarenja, pa je zagonetni identitet zasigurno pomogao i reklami i boljoj prodaji knjiga Elene Ferrante.To ipak ne bi bilo dovoljno za njezino toliko istaknuto mjesto da joj pisanje nema znatnih književnih vrijednosti, što pokazuje i roman Genijalna prijateljica (L'amica geniale, 2011), jedan od danas rijetkih romana o odrastanju i sazrijevanju koji kompleksnošću i bogatom radnjom može podjednako privući i ljubitelje sapunica i one koji uživaju u slici vremena koju pružaju iznimno zanimljive protagonistice o Italiji i njenim snažnim društvenim promjenama tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, viđenima kroz prizmu siromašnog napuljskog predgrađa kojim zapravo vlada Camorra, jedna od zločinačkih organizacija (poput mafije) koje su u to doba premrežile cijelu državu. Autorica teško preživljavanje ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem prikazuje kroz subjektivno doživljavanje dviju djevojčica kojima je ta skučena sredina gotovo čitav svijet, a prati ih od njihovih ranih školskih dana u kojima se ističu inteligencijom i znanjem do dana kada su po običajima svoje sredine sazrele za udaju.
Prema prijevodu Ane Badurine dramatizaciju su napravili Nina Pavlović i Filip Jurjević, umješno i teatarski korektno povezavši sve važnije elemente fabule romana, ali u skladu s dominantnim težnjama današnjeg kazališta, gdje su protagonisti potpuno u sjeni težnji kritičkog sagledavanja političkih i društvenih situacija, često s vrlo snažnim angažmanom i vjerom da teatar može djelovati u njihovom mijenjanju. Zasigurno je i redateljica Marina Pejnović sklona takvoj koncepciji, pa je jedna od njenih vrlina u ovoj predstavi bila efektno postavljanje masovnih scena u kojima je najčešće sudjelovalo svih dvadeset i devet glumaca koji su stvarali dojmljivu sliku nižih, eksploatiranih slojeva, ali ne i atmosferu konkretne sredine u kojoj se drama zbiva.
Na specifičnost napuljskog predgrađa pedesetih podsjećala je vrlo dobra glazba Josipa Maršića uz vrstan odabir talijanskih hitova tog vremena, a i vrlo uspjeli i tom razdoblju primjereni kostimi Zdravke Ivandije Kirigin koja je potpisala i minimalističku scenografiju koja međutim nije imala nikakvih dodira s Napuljom. Njom je dominirao veliki ekran u pozadini, pa se moglo sa stanovitom zebnjom očekivati da će na često viđen način video-snimke ilustrativno zamijeniti skuplju scenografiju. Na svu sreću, zahvaljujući samosvojnoj redateljskoj koncepciji Marine Pejnović i vrsnom oblikovanju Ivana Lušičića Liika video je ostvarivao vlastiti smisao koji je često i kao kontrapunkt događajima na sceni cjelini davao bogato, složenije značenje.No prvotnu, pomalo stereotipnu koncepciju angažirane, društveno kritičke predstave još je više obogatila sama redateljica svojim uspješnim vođenjem ogromnog glumačkog ansambla i nalaženjem načina da svatko od brojnih glumaca maksimalno iskaže svoj potencijal i u malim ulogama, pa stoga i ne čudi da su i velike zvijezde HNK-a pokazale uživanje čak i u igranju epizoda kojima su i u kratkom vremenu uspijevale udahnuti bogatu i vrlo posebnu osobnost. Najzaslužnije su za to ipak protagonistice. Priču pratimo kroz oči (a povremeno i komentar) Elene Greco (zvane Lennucia ili Lenù) koja se kao poznata književnica na poziv sina njene prijateljice Raffaelle Cerullo (zvane Lila) počinje sjećati njihovog djetinjstva i stvaranja odnosa koji je bio nešto više, a često i drugačije od prijateljstva, jer je uključivao i rivalstvo, ljubomoru, pa i drugačiji odnos prema autoritetima, moći, a i muškarcima.
Iva Mihalić vrhunsku kreaciju ostvaruje nijansirano gradeći lik Lenù od trenutka kada se u školi sprijateljuje s Lilom i određuje je kao svoju „genijalnu prijateljicu“, jer ma koliko i sama bila dobra u školskim znanjima, Lila ju je uvijek nadmašivala. No, Lenù joj se ne suprotstavlja nego približava. Iva Mihalić na tom elementu postupno i vrlo dojmljivo gradi lik koji tijekom sazrijevanja nikada ne ide u izravne konfrontacije nego svoju inteligenciju koristi da bi se izvukla iz neugodnih situacija, a u rijetkim slučajevima kada joj to ne uspijeva miri se s neminovnošću položaja žene u još uvijek izrazito patrijarhalnoj sredini. Jadranka Đokić pak briljira silnom energijom i snagom kojom oblikuje izuzetno inteligentnu buntovnicu Lilu koja ne može otrpjeti nepravdu, pa će u nekim situacijama zaštiti i svoju prijateljicu koja za to nema hrabrosti. Međutim, i pored te snažne povezanosti, protagonistice se posredno i natječu. U školskim danima očekuju pravorijek učiteljice koju vrlo sugestivno s puno autoriteta igra Ksenija Marinković, u nekim detaljima vrlo profinjeno naznačujući da autoritet čuva za đake i njihove roditelje, ali da je izvan toga sklona kompromisima, što donekle ukazuje i na položaj i ponašanje intelektualaca u deformiranoj društvenoj klimi.
Učiteljica na kraju osnovnog obrazovanja daje jedine preporuke za daljnje školovanje dvjema protagonisticama, ali to je tek prvi korak, jer se to školovanje plaća, a oko toga nastaju zapleti u kojima se jasno profiliraju sva lica koja mogu u tome sudjelovati na ovaj ili onaj način. To pruža mogućnost većini glumaca da izgrade složene likove koji žive punim životom, a svojim djelovanjem čine uvjerljivim dramske i melodramske situacije kroz koje posredno stvaraju vrlo efektnu sliku ljudskih i društvenih odnosa na periferiji Napulja pedesetih godina i to mnogo više od izravnog društvenog angažmana pridonosi znatnoj vrijednosti Genijalne prijateljice u režiji Marine Pejnović.© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 22. siječnja 2022.
Prevoditeljica: Ana Badurina
Adaptacija teksta: Nina Pavlović i Filip Jurjević
Redateljica: Marina Pejnović
Premijera: 30. prosinca 2021.
Dramaturginja: Nina Pavlović
Scenografkinja i kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
Skladatelj: Josip Maršić
Oblikovatelj svjetla: Elvis Butković
Oblikovatelj videa: Ivan Lušičić Liik
Scenski pokret: Pravdan Devlahović
Asistent redateljice: Patrik Sečen
Asistenti scenografkinje: Matej Kniewald, Andrea Lipej
Asistent kostimografkinje: Ana Trišler
Inspicijent: Roko Grbin
Glume: Iva Mihalić (Elena „Lenừ"), Vittorio Greco (Ivan Jončić), Mirta Zečević (Immacolata Greco), Jadranka Đokić (Raffaela Lila Lina Cerullo), Alen Šalinović (Fernando Cerullo), Vanja Matujec (Nunzia Cerullo), Ivan Colarić (Rino Cerullo), Milan Pleština (Donato Sarratore), Ana Begić (Lidia Sarratore), Filip Vidović (Nino Sarratore), Luca Anić (Marisa Sarratore), Franjo Kuhar (Don Achille Caracci), Daria Lorenci Flatz (Maria Caracci), Luka Dragić (Stefano Caracci), Iva Jerković (Pinuccia Caracci), Tin Rožman (Alfonso Caracci), Zijad Gračić (Silvio Solara), Barbara Vicković (Manuela Solara), Dušan Bućan (Marcello Solara), Mislav Čavajda (Michele Solara, )Marin Klišmanić, Jelena Otašević Babić (Carmela Carmen Peluso), Goran Grgić (Alfredo Peluso), Olga Pakalović (Giuseppina Peluso), Marin Stević (Enzo Scanno), Ivana Boban (Melina Cappuccio), Silvio Vovk (Antonio Cappuccio), Tesa Litvan (Ada Cappuccio), Ksenija Marinković (Olivera/ Nella)
Piše:
Kurelec