Šarmantan smijeh na vlastiti račun
Gradsko kazalište Trešnja: Ivica Ivanec, Sunčica Sodar, Najljepši posao na svijetu, red. Hrvoje Korbar
-
Gradsko kazalište Trešnja prošle je godine imalo samo jednu premijeru – predstava se bavila kaotičnim radom u kazališnoj instituciji gdje su gotovo svi djelatnici na rubu živčanog sloma, a njezin je naslov ironično sugerirao da je to „najljepši posao na svijetu“. Istoimenu je slikovnicu krajem osamdesetih godina napisao Ivica Ivanac, a tada ju je zavolio maleni dječak Hrvoje Korbar – i ne sluteći da će se u skorijoj budućnosti zaljubiti u taj zamršeni umjetnički mehanizam i upisati kazališnu režiju. Slikovnicu koja mu je obilježila život već je tijekom studija sa svojim kolegama postavio na Akademijine daske, a zatim su ga pozvali u profesionalno kazalište kako bi je prilagodio Trešnjinu ansamblu.
Okosnicu priče, koju je ispisala i dramatizirala Sunčica Sodar, čine zavrzlame pri stvaranju nove predstave. Redatelj i pisac, i ne znajući do kraja što žele uprizoriti, nude blijedu zamisao ravnatelju, a kad konačno dobiju odobrenje, počinje njihova potraga za slobodnim prostorom u kojem će imati pokuse. Natopljena je humorom i zgodnim doskočicama jer takvog prostora u cijeloj kazališnoj zgradi nema. Scenograf Ivan Lušičić Liik osmislio je pozornicu u kafkijanskom ključu, s nizom istih plavih vrata na koja redatelj i pisac uzaludno kucaju. Kad im se konačno otvore, za njihov problem nitko ne mari, pa ih prebacuju s jednog odjela na drugi. Na kraju tog lutanja, odluče pokuse održavati na hodniku. No, tu tek počinju problemi. Pred njima su razni izazovi u radu s glumcima, scenografima, rekviziterima, kostimografima, tajnicama i računovotkinjama.
Likove glumica i glumaca stereotipno su opisivali mnogi književnici, postoje romani i drame o temi njihova ega, a prema tome ova izvedba ne donosi ništa novo. Glumice su jedna drugoj konkurencija, mlađa starijoj predstavlja opasnost, obje žele imati glavnu ulogu i uvjerene su da su zvijezde. Ivana Bakarić, međutim, nije gradila lik starije glumice samo iz plošnih karikaturalnih obrisa velike dive damskog hoda i autoritarnoga glasa, nego joj je u zadanom ključu uspjela udahnuti i malo dubine. Glumica Ksenija jedina dolazi na vrijeme, razmišlja o ulozi, potpuno je posvećena poslu i ne može razumjeti ostale, posebice mlađe kolege kojima su banalnosti, kupnja i snimanje sapunica ispred stvaranja kazališne umjetnosti. Ona predstavlja svijet koji, sugerira se u predstavi, polako nestaje. Ivana Bakarić učinila ju je punokrvnom osobom koja duboko proživljava propast zlatnog doba, stroga je prema neradnicima a vrlo nježna i ugodna prema onima koji se trude, posebice prema portiru koji je, kao i ona, najdulje u kazalištu te je stoga jedini razumije.
Za razliku od njezine kreacije, samo na obrisima mladih umišljenih glumaca koji površno pristupaju poslu, a žele biti glavni, ostali su Karla Brbić i Kruno Bakota i to, pretpostavljam, redateljevom odlukom – kako bi i vlastitim procesom stvaranja zadanih uloga istaknuli razliku između nekadašnjeg i današnjeg pristupa poslu. Kazališni mehanizam gledateljima poput turističkog vodiča tumači portir Mirko, a Silvio Mumelaš utjelovio ga je poput oca kojemu se svatko može povjeriti, obratiti za pomoć, potražiti rame za plakanje. U njegovu se pripovijedanju osjetila roditeljska brižnost i toplina, ljubav prema svakom čovjeku u domu zvanom kazalište. On je jedini prikazan bez imalo odmaka, što druge likove čini još pomaknutijima. Iznimno je šarmantna uloga zbunjenog i preplašenog pisca, u kojoj je zablistao Luka Bulović. Njegova je glumačka igra protkana humorom koji najviše izvire iz sitnih gesti i drhtava glasa, čime je, s ugodnom dozom pretjerivanja, sjajno istaknuo nesigurnost, smotanost, zbunjenost, inferiornost i frustraciju svojeg lika koji se ne snalazi u društvu glumaca.
Radovan Ruždjak napravio je vrlo dojmljivu ulogu redatelja, očajnog i sluđenog od neorganizacije i kaosa, s kojom su se odrasli gledatelji, naviknuti na trome institucije, mogli poistovjetiti. Njegov je lik promijenio najviše emotivnih stanja – od uzbuđenja do živciranja, očaja i euforije, od umišljenosti do gubitničkog osjećaja, što je Radovan Ruždjak iznio vrlo energično i duhovito. Tvrtko Jurić svojom je tjelesnom posturom stvorio pravu sliku ravnatelja kao političara i menadžera koji ne mari previše za probleme podređenih, a izvrstan je i u ulozi starijeg, neambicioznog, prilično istrošenoga glumca. Za razliku od posvećenih glumaca, on svoj posao odrađuje kao što bi odrađivao svaki drugi, bez imalo strasti i zanosa, ali zato gaji ljubav prema hrani, što je Tvrtko Jurić iznio vrlo komično.Tajnice (Aleksandra Naumov i Daria Knez Rukavina) prikazane su karikaturalno, stereotipno tumačeći jednu lijenu djelatnicu koja osam radnih sati lakira nokte i vodi privatne razgovore te drugu koja se guši od posla. Njihovi su prizori osmišljeni u estetici animiranih filmova, takvi su i glasovi glumica, a i humor koji proizlazi iz njihove igre. Aleksandra Naumov pojavljuje se i kao scenografkinja u potpuno drukčijem glumačkom kodu koji se naslanja na komiku fizičkog pokreta, a Dubravka Lelas kao inspicijentica i šaptačica komiku je gradila u potpunom odmaku od realnog, s pomoću pokreta, brzih koraka i još bržega govora te je njezin, iznimno zanimljiv lik, odudarao od ostalih i najviše se približio estetici animiranih filmova.
U predstavi se humor podjednako gradi pomoću teksta, različitih vrsta komediografske glumačke igre i pokreta koji je, uglavnom u maniri animiranih filmova, osmislila Nikolina Medak. Vesela glazba Stanislava Kovačića također podsjeća na crtiće pa se te dvije umjetnosti u predstavi na lijepi način isprepleću. Kostimografkinja Barbara Bourek glavne osobine likova uspjela je dočarati pomoću detalja u kostimu – redatelj nosi crveni šal, čime se ističe njegova umišljenost i poimanje sebe kao velikog umjetnika, piščevu pristojnost i uglađenost otkriva crvena leptir-mašna, starija glumica odjevena je elegantno a mlađa moderno, casual. Nedozrelost mladog ambicioznog glumca ističe se žutom kapom, a opuštenost i nezainteresiranost starijega glumca neuglednom sivom majicom i crnim prslukom. Dubravka Lelas odjevena je pomalo klaunski, što odgovara njezinoj glumačkoj igri – ima hlače na tregere sa šarenim zakrpama ispod kojih je majica s crvenim prugama. Tajnice umjesto šešira na glavi imaju telefon, a ravnatelj je u poslovnom odijelu. Portir se kao narator izdvaja od svih ostalih, sa svojom elegantnom crvenom uniformom koja podsjeća na neka bolja, prošla vremena, kada se kazalište smatralo hramom umjetnosti.
U kazalištu nije sve tako čarobno kao što se to gledateljima čini, čarolija nastaje samo tijekom izvedbe i nestaje zajedno s posljednjim naklonom, no mnogi koji su u njemu zaposleni ne bi, unatoč svim problemima, tražili drugi posao. Zašto je tome tako, Hrvoje Korbar u predstavi ne otkriva, no glumci kazališta Trešnja pokazali su nam to svojom veselom i energičnom igrom. Šalili su se na vlastiti račun i na račun svojih kolega i u tome su, emitirajući to s pozornice, beskrajno uživali. Kazališna predstava kolektivni je čin, što se pokazalo ovom dinamičnom i zabavnom predstavom s brzim izmjenama u kojoj su ponajprije zablistali glumci. Oni su i najviše patili u ovoj, drugoj pandemijskoj godini jer se mnogi nisu mogli baviti najljepšim poslom na svijetu – Trešnjini su glumci nastupali, ali vrlo znakovito i simbolično, Najljepši posao na svijetu bila je jedina premijera tog kazališta u 2021. godini.
© Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2022.
Autori: Ivica Ivanac, Sunčica Sodar
Dramatizacija: Sunčica Sodar
Redatelj: Hrvoje Korbar
Premijera: 14. svibnja 2021.
Scenograf: Ivan Lušičić Liik
Kostimografkinja: Barbara Bourek
Oblikovatelj svjetla: Ivan Lušičić Liik
Scenski pokret: Nikolina Medak
Autor glazbe: Stanislav Kovačić
Asistent scenografa: Matej Kniewald
Asistentica kostimografkinje: Karmen Polović
Oblikovatelj zvuka: Tomislav Budimir
Oblikovatelj rekvizite: Zoran Branković
Majstorice šminke: Irena Königsknecht, Tatjana Bjeliš
Inspicijentica: Tajana Fabekovec-Pavlović
Dizajn i ilustracija plakata: Nikolina Fuzul
Autor fotografija: Damil KalogjeraGlume: Silvio Mumelaš (Portir Mirko), Radovan Ruždjak (Redatelj), Ivana Bakarić (Ksenija), Luka Bulović (Pisac), Dubravka Lelas (Inspicijentica/Šaptačica), Karla Brbić (Klara/Balerina), Aleksandra Naumov (Tajnica Goga/Scenografkinja), Daria Knez Rukavina (Tajnica Ljilja/Kostimografkinja), Tvrtko Jurić (Ravnatelj/Vlado), Kruno Bakota (Mladen/Dirigent/Rekviziter)