Živjeti sa zlom u sebi

Zagrebačko kazalište mladih i Beogradsko dramsko pozorište: Marius von Mayenburg, Kamen, red. Patrik Lazić



  • Predstava započinje nekoliko godina nakon ujedinjenja Njemačke kada je u DDR-u, njezinom istočnom – nakon Drugog svjetskog rata komunističkom dijelu, stupio na snagu zakon o povratu privatne imovine. Povratnica sa zapada Witha (Mirjana Karanović) u svojim poznim godinama s velikim zadovoljstvom ulazi ponovo u posjed kuće u Dresdenu, koju je uvijek obožavala. Uskoro se pojavljuje Mieze (Doris Šarić Kukuljica) nudeći joj na potpis papire koji će definitivno potvrditi njezino vlasništvo. Tek postupno se otkriva da Marius von Mayenberg bez vidljivih znakova prelazi iz jednog vremena u drugo, te da se radi o kupoprodajnom ugovoru kojim Witha i njezin suprug Wolfgang (Dado Ćosić) na početku progona Židova u nacističkoj Njemačkoj za sitan novac kupuju kuću od Miezine židovske obitelji. Uz ta dva razdoblja radnja se dotiče i kraja Drugog svjetskog rata i ulaska sovjetskih trupa, prigodom kojih gine Wolfgang za kojeg Witha neće reći da je poginuo u borbi nego mašući na pozdrav Rusima, od kojih ga je jedan slučajno pogodio metkom ispaljenim u slavlju zbog pobjede, a kao važni događaji spominju se i zatvaranje granica istočne prema zapadnoj Njemačkoj pedesetih godina prije kojih je Witha izbjegla na zapad, te rušenje berlinskog zida.

    Redatelj Patrik Lazić, koji je odrastao u Puli a diplomirao u Beogradu, i ovdje pokazuje zašto je već vrlo mlad postao jedan od najtraženijih režisera u regiji. U suradnji s vrsnom dramaturginjom Katarinom Pejović suvereno vodi neočekivano brze prijelaze iz jednog vremena u drugo. Pritom izbjegava posebno isticanje presudnih događaja iz njemačke povijesti dvadesetog stoljeća samo da bi atraktivnim prizorima osigurao zanimanje ovdašnje publike, čak i onda kada ona (barem u prvi mah) ne prepoznaje o kojem je vremenu riječ. Tako pozornost gledatelja navodi na povlačenje paralele sa zbivanjima na ovim prostorima u kojima se također falsificira vlastita povijest, a događaji se zbog vlastite sigurnosti i probitka prikazuju u svjetlu svoje izmišljene privrženosti aktualnoj vlasti još u vrijeme kada je to bilo opasno. Takva je priča i o kamenu kojeg Witha brižno čuva kao dokaz da su ona i suprug bili njime gađani zato jer su pomogli Židovima, iako je istina da su oni najprije na Miezinu kuću napisali da tu stanuju Židovi, a onda na nju bacili kamen.

    Da bi brzo prelaženje iz jednog vremena u drugo djelovalo maksimalno uvjerljivo, a i pomalo zbunjujuće, posebno je zaslužna veličanstvena interpretacija Mirjane Karanović koja Withu igra jednako fascinantno u svim razdobljima njenog života tijekom svih gotovo osamdeset godina radnje, transformirajući se samo svojim glumačkim umijećem, bez ikakvih šminkerskih ili kostimografskih promjena. Dostojna partnerica joj je, iako se njena Mieze pojavljuje samo u vremenu preuzimanja kuće, Doris Šarić Kukuljica. Ona se Withi suprotstavlja ponajviše suzdržanošću i mirnoćom, koji djeluju kao izraz duhovne snage a ne mirenja sa sudbinom. Dojmljivo oblikuje dostojanstvenu i snažnu ženu koja je u stanju sjekirom (kada se nova vlasnica uplaši za svoj život) uništiti klavir, jer Within muž ne želi platiti i za njega jer mu ne treba. A glumački vrhunac predstave ostvaruju ove velike glumice u prizoru u kojem Mieze moli Withu da joj bude prijateljicom, da bi u kući koju je voljela nastavila živjeti njezina prijateljica. Pritom su obje svjesne da i ona druga zna da dosadašnje Židove vlasnike na izlazu iz njihove sada bivše kuće čeka smrt.

    Već i to pokazuje da Mariusa von Mayenburga zanima kako osoba koja se poslužila tim postupcima s njima živi i kako je oni oblikuju, te da je zagrebačko-beogradski Kamen vrhunski scenski uobličio tako postavljenu radnju zahvaljujući i tome što su i ostali glumci – također ravnomjerno podijeljeni između ZKM-a  i BDP-a, vrsno uobličili svoje uloge u tečnom prijevodu Borisa Perića i Drinke Gojković, glumeći svaki na svom hrvatskom ili srpskom jeziku toliko sugestivno da te razlike nisu nimalo narušavale jedinstvo predstave u kojoj su sva lica istodobno na sceni, te komentiraju scene iz perioda u kojima nisu bila prisutna i propitkuju istinitost onoga što vide.

    Withina kći, koju Nataša Marković tumači vrlo suzdržano, sukladno karakteru uloge, ne dovodi ništa u pitanje, brinući se jedino o majčinom zdravlju uz diskretne naznake kako joj je dosta tako podređene pozicije. Potpuno je drugačija njena kći Hannah koju silnom energijom tumači Iva Ilinčić, boreći se efektno za njenu tinejdžersku posebnost i buntovnost kojom ne prihvaća svijet svoje obitelji kojoj ne vjeruje i od koje želi pobjeći. U ovoj dominantno ženskoj predstavi Wolfgang ima sporednu ulogu, jer autore predstave ne zanimaju ratni događaji u kojima su muškarci u prvom planu nego osobni doživljaj, ali i u toj epizodi Dado Ćosić je uspio jasno predočiti tip muškarca koji energiju troši da bi ispunio želje kako nacista tako i svoje supruge, ne pitajući se o smislu svojih postupaka. U onom dijelu predstave koji se zbiva devedesetih glavni oponent Withi je Stefanie, unuka Židova koji je izgradio kuću i koja je došla s mišlju da će njoj kao pravoj nasljednici biti dodijeljena. Mia Melcher ostvarila je vrlo zanimljivu ulogu žene koja je većinom živjela izvan Njemačke i svojim slobodnim držanjem i argumentima ugrozila slavlje, da bi vrlo uvjerljivim obratom u ponašanju povjerovala Withinim lažima.

    A kuća koja je vrijedna tolikih napora na sceni je iznimno originalnim i dojmljivim scenografskim rješenjima Vesne Popović predstavljena s više velikih, uglavnom produženih drvenih kutija prirodne boje, iz kojih se povremeno izvlače predmeti koji podsjećaju na neki događaj ili vrijeme radnje, osim jedne kutije koja je otvorena i u njoj je zemlja koja predstavlja vrt u kojem se povremeno zakapaju kompromitantne uspomene. Uz taj dojmljiv scenski okvir, vrlo zanimljivoj koncepciji cjelovitosti prikazanog znatno pridonose i kostimi koji se ne mijenjaju, jer ih je Marta Žegura primjereno predstavi zamislila više kao izraz karaktera pojedinog lica nego kao ilustraciju razdoblja.

    Sve to je pomoglo redatelju Patriku Laziću da ubrza ritam predstave i razbije vremenski kontinuum događaja i tako na vrlo originalan način napravi izvanredno dojmljivu predstavu koja je na vrlo moderan način uobličila Von Mayenbergovo kazališno ispitivanje kako čovjek – ovdje je to u prvom redu Witha, ali ne samo ona, živi sa zlom u sebi i koje se sve odluke i samozavaravanja upotrebljava da bi se pred društvom (ali i samim sobom) opravdalo svoje postupke. Kada se govori o modernosti ove predstave, treba upozoriti da vodeći današnji modernisti – pisci postdramskog teatra, drže bavljenje protagonistom nečim zastarjelim, pa Mariusa von Mayenburga nazivaju predstavnikom kapitalističkog realizma, a u ovom slučaju mu zamjeraju što se bavi pojedincima a ne koristi fabulu da bi izrazio političku osudu kriminalnih djela koja se od presudnih povijesnih događaja kontinuirano nastavljaju do naših dana. Ipak, nerijetko takav pristup djeluje kao više ili manje uspjela ilustracija političkih stavova koji bi se mogli iskazati i u drugim medijima, dok izvanredno, a i vrlo suvremeno Lazićevo scensko uobličenje Kamena pokazuje kako i u suvremenom teatru ljudska sudbina može poslužiti za kompleksniji i kazalištu adekvatniji prikaz važnih tema.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. siječnja 2022.

    Autor: Marius von Mayenburg
    Redatelj: Patrik Lazić
    Premijera: 22. prosinca 2021.
    Prevoditelji: Drinka Gojković i Boris Perić
    Redatelj: Patrik Lazić
    Dramaturginja: Katarina Pejović
    Scenografkinja: Vesna Popović
    Kostimografkinja: Marta Žegura
    Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
    Dizajn zvuka: Teodora Đurković
    Video radovi: Jelena Tvrdišić i Aleksandar Jakonić
    Asistentica redatelja: Ana Janković
    Inspicijentica: Petra Prša

    Glume: Mirjana Karanović (Witha), Dado Ćosić (Wolfgang), Nataša Marković (Heidrun), Iva Ilinčić (Hannah), Doris Šarić Kukuljica (Mieze), Mia Melcher (Stefanie)

Piše:

Tomislav
Kurelec