Tena – komad „od komada“!; Od Kozarčeva prototeksta do izvrsne kazališne predstave

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo: Štokavska dijalektalna književnost (5.)

• 
  
  Koga u 21. stoljeću zanima narativ o promiskuitetnoj seoskoj djevojci s kraja 19. stoljeća kada se danas proklamiraju promiskuitetni odnosi i striptiz kultura u javnom diskursu i medijima, a čistoća predbračnoga života raritet je čuvan samo u domeni rigidnoga kršćanskoga morala? Postavimo li retoričko pitanje je li pripovijetka Tena Josipa Kozarca, objavljena u Domu i svijetu 1894., danas aktualna i po čemu je atraktivna, pronaći ćemo potvrdne odgovore i argumente već u dijakronijskom pogledu na repertoar hrvatskih kazališta. Možemo konstatirati da je njezin primitak tijekom 20. stoljeća bio produktivno-kreativan te na repertoaru hrvatskih kazališta potvrđen nekolicinom dramatizacija i inscenacija, što je dokaz atraktivnosti Kozarčeva predloška u recepciji i izvedbenom mediju.
  
  U drugoj je polovici 20. stoljeća Kozarčeva Tena doživjela nekoliko kazališnih adaptacija i izvedbi. Dramatizaciju Pavla Blažeka redateljski je postavio u HNK u Osijeku 1971. Ivan Marton, dok je dramatizacija Borislava Vujčića Tena, kronika raspada jedne ljepote doživjela čak tri postave: Zoran Mužić režirao ju je u osječkom HNK 1992., Bobo Jelčić u mostarskom HNK 1994. te Dražen Ferenčina u koprodukcijskoj predstavi Gradskoga kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima, GDK Gavella, Ludens teatra iz Koprivnice, Gradskoga kazališta iz Požege te Centra za cjeloživotno učenje i kulturu iz Bjelovara 2021. Dramatizaciju Ivane Šojat-Kuči Lipa si, Teno! režirao je Robert Raponja te je premijerno izvedena kao glazbena ispovijest u HNK u Osijeku 2010. Tena je i s glazbenog aspekta također zahvalno djelo te je praizvedena 1967. kao muzička balada u tri čina u režiji Dragutina Suvina uz tekstualnu adaptaciju Nade Murat. Filmsku adaptaciju doživjela je Tena 1975. u režiji Marija Fanellija prema scenariju Drage Kekanovića u produkciji Radio-televizije Zagreb.  
  
  

  Kako je kazališni čin tranzitoran, a nemam na raspolaganju video zapise predstava, referirat ću se na Ferenčininu Tenu izvedenu u Vinkovcima 22. prosinca 2021., koja potvrđuje početnu tezu da je Tena i u trećem desetljeću 21. stoljeća, 127 godina nakon prvotnog objelodanjivanja, atraktivna premda su brojni problemi koji su tištali Kozarčevu Tenu, još više njezin prototip – konkretnu živuću lijepu, mladu Šokicu iz Vrbanje, odavno prevladani, a u prvom redu mislimo na oslobođeni erotski život u slavonskoposavskom selu u kontekstu patrijarhalnom opresijom do grla zakopčane ženstvenosti te diktatu običajnog i kršćanskog moraliziranja. Problematične su i reprezentacije tradicijske kulture i života u realistički impostiranoj pripovijetki s naturalističkim elementima kao baštinskom tekstu te u njezinim preradbama, adaptacijama i izvedbama na sceni.

  Kako „recepcija u pravilu pretpostavlja dispoziciju“ (Viktor Žmegač, Težišta modernizma, Zagreb, 1985., str. 77) postavljamo pitanje što suvremenu publiku čini spremnom za prihvaćanje toga Kozarčeva teksta napisana krajem 19. stoljeća, a dramatizirana u 20. stoljeću te postavljena na kazališne daske u trećem desetljeću 21. stoljeća. U interpretaciji ćemo koristiti temporalni kriterij „sada čitljivosti“ Waltera Benjamina i njegov koncept slike. Prema Benjaminovu interpretativnom načelu, tekst je slika u kojoj se prošlost i sadašnjost sjedinjuju tako što prošlost u sadašnjosti postiže svoj smisao i ispunjenje, a sadašnjost može prepoznati svoje značenje u prošlosti. Spoj „onoga što je bilo“ i „onoga što je sada“ nije vremenski, nego slikovit, tvrdi Benjamin. Upravo uvodnom slikom lijepe, atraktivne djevojke odjevene u sadašnjem modnom kodu započinje Ferenčinina Tena. Naime, čitljivost teksta ovisna je o povijesno-vremenskoj situaciji i sadašnjem trenutku te pri interpretaciji iščitavamo vrijeme istine kao vrijeme razbijeno na komade: vrijeme koje je upisano u tekstualnu zbilju i vrijeme sadašnjosti u izvanknjiževnoj zbilji, tj. „sada čitljivosti“ te kako se smisao prošlosti preslikava, zrcali i odražava u sadašnjosti. Sadašnjost prepoznajemo u slici prošlosti, što se odražava na njezinu čitljivost, gledljivost i spoznatljivost danas.
  
  

  Premda književno konstruirana potkraj 19. stoljeća, Tena se kao lik uklapa u postmoderno stanje i eklekticizam u umjetnosti 21. stoljeća. Kozarac problematizira tjelesnost i reprezentira favoriziranje lijepoga, mladoga, ženskoga tijela bez duše kao što to čini postmoderna kultura njegujući kult tijela, ljepote i mladosti pod imperativima atraktivnosti s modnim odjevnim akcentom, te osviještenoga erotiziranja tijela kao svojevoljnoga seksualnoga objekta. U postmodernoj kulturi forsira se slika erotiziranoga, privlačnoga, seksipilnoga, mladoga tijela. Kao što se danas pribjegava ukalupljivanju tijela nametnutim standardima, podvrgava strogim režimima dijete, kroji i prekraja estetskom kirurgijom i korigira drugim metodama kako bi udovoljilo društvenim normama, tako je i Tenino tijelo trebalo podvrgnuti društvenim normama patrijarhalnoga društva.
  
  Eklekticizam se očituje na pozornici kroz igru sa smiješnim, ozbiljnim, tragičnim i grotesknim reperkusijama. Nije to nimalo bezazlena igra, nego teška i duboka kao eros koji je prema Freudovim uvidima  „povezan s najvećim zanosom i ushitom, ali i s najtežom patnjom i očajem. Nejasan je i taman poput smrti.“ (Nikola Skledar, Freudovo shvaćanje kulture između erosa i thanatosa, Tumačenje Paula Ricoeura, Sociologija i prostor, 45/2, 176, 2007., str. 205) Ferenčinina Tena upravo na pozornici stvara tešku i duboku konfliktnu sliku odnosa žene, erosa i zajednice, koja nije nimalo stereotipno raspojasana ni površna.
  
  
  
  Slojevitošću, otkrivenim, skrivenim i potisnutim značenjskim kodovima Ferenčinina Tena potvrđuje se kao umjetnički znak, snažan kazališni čin i umjetničko djelo dostojno kanonskoga teksta klasika hrvatske književnosti Josipa Kozarca. Slojevitost je znak umjetničkih pregnuća cijeloga ansambla, koji je dobrom energijom prožeo kolektivni kazališni čin, što je dalo maha kreativnoj slobodi, ali i discipliniralo u toj složenoj predstavi s relativno malim brojem osoblja koje je radilo u restriktivnim uvjetima prouzročenima pandemijskim COVIDOM-19 uz pokoravanje epidemiološkim mjerama, ali unatoč svemu s postignutim vrhunskim rezultatom.
  
  S već bogatim iskustvom interpretacija snažnih dramskih likova žena s erotičnim konfliktima – od prepredene Ivakićeve Puštenice Julke (Vrzino kolo), tragične Strindbergove Julije (Gospođica Julija), hipersenzibilne Wiliamsove Laure Wingfield (Staklena menažerija) do Kozarčeve Tene (Tena), Matea Marušić glumom unijela je potrebnu senzualnost, a unutrašnjom motivacijom dočarala njezin postupni razvoj i dovela do kulminacije raspojasanosti, a potom do klimaksa tragične heroine koja se ne uklapa ni u arhetip zavodnice ni u stereotip fatalne žene, nego kao samosvojan, osebujan i neponovljiv lik nastao, eto, na periferiji europske književne kulture, ali time nije manje vrijedan.

  Svaka scena, uloga, riječ, zvuk i pokret ima svoje razložno, značenjski utemeljeno mjesto. Svojom semiotikom govori zahtjevna scenografija Marite Ćopo i Dražena Ferenčine, uz ostalo, primjerice hrastovima, potpornjima slavonskoga društva i ekonomske snage te pšeničnim zrnjem, što simboliziraju zeleno i žuto zlato agrikulturne zajednice predstavljene kroz običaje životnoga ciklusa rađanja, vjenčanja i smrti.   
  
  

  Izmjene scenskih slika ekvivalentne su izmjeni filmskih kadrova zahvaljujući zatamnjenjima i svjetlosnim efektima. Zvučne efekte i scensku glazbu dramaturški je uposlio Igor Valeri. Eklekticizam u scenskoj glazbi i glazbenim umetcima ima izvorišnu i uporišnu razložnost u nacionalnoj i socijalnoj identitetskoj matrici te glazbenoj kulturi i profilu. U identitetskoj funkciji naprednoga zapada klasična je glazba te podloga scenama odigranima u francuskom salonu, udešenom i namještenom usred ruralnog istočnohrvatskog prostora kao šaka ekonomskih kolonijalista u oku i džepu Slavonaca. Romska glazba s turbo-folk pojačalima ističe vrijeme dokolice i hedonizma te je poveznica s našim vremenom i ukusom široke publike, potencirajući erotske strasti bez zadrške, za čiju je interpretaciju bio zadužen Vedran Dakić kao Đorđe u atmosferi krčme (krčmar Ivica Lučić). Bećarci u ritmu suvremene tehno-glazbe upućuju na sofisticiranost kazališnog izričaja s aluzijom na njega samoga, tj. njegovu estetiku kao i procese inoviranja tradicijske glazbene baštine Slavonije. Tiho-tijani tamburaški lirski molovi u ambijentu siromašna zabitna sela otkrivaju golubinju slavonsku dušu gubitnika autsajdera Jerka Pavletića (Filip Šovagović) te odmjenjujući scenski govor, govore više od riječi i šutnje.
  
  Osim glazbenih upućivača, multikulturalna se slika Slavonije ostvaruje i višejezično. Slavoniju kao tranzitni prostor s imperijalističko-kolonijalnim aspiracijama prema europskom istoku reprezentira češki govor Jaroslava Beraneka (Ivan Grčić) kao i češki ljubavni melos u opreci s vojnom trubom kao zvučnim ratnim pozivom. Leon Jungman (Davor Svedružić) nadmenost ekonomskog i kulturnog imperijalizma i beskrupuloznog eksploatatora jezično reprezentira prestižnim francuskim jezikom u kombinaciji s hrvatskim kao drugim jezikom. Rom Đorđe (Vedran Dakić), njegova vatrena žena Maruška (Martina Stjepanović) i gatara (Areta Ćurković) govore romski u kombinaciji s hrvatskim također kao drugim, slabije  usvojenim jezikom. Slavonci Joza Matijević (Vladimir Andrić), Ivka (Selena Andrić), tri žene (Areta Ćurković, Selena Andrić i Zorko Bagić) pak govore kombinacijom standardne štokavice i slavonskoga dijalekta koji locira radnju, a scenskom govoru priskrbljuje regionalni kolorit. Zorko Bagić pojavljuje se u dvjema ulogama: u ulozi lakaja i jedne od triju seoskih žena (valjda radi rodnih ideologa). 

  Treba odati priznanje vinkovačkom kazalištu koje ostvaruje zapažene rezultate u Hrvatskoj i izvan nje, mjerljive brojem nagrada, izvedbi i gostovanja, premda radi u skromnim uvjetima s malim brojem glumaca, pomoćnog, tehničkog i administrativnog osoblja te svi rade sve prema potrebi – npr. Boris Suhovski, šef scene i tehnike, imao je i ulogu statista u predstavi. Pohvalna je repertoarna politika ravnatelja Zdenka Rečića, zahvaljujući čijem su zalaganju na vinkovačkim kazališnim daskama odigrane tri najvinkovačkije predstave – Vrzino kolo Joze Ivakića u režiji Vjekoslava Jankovića 2017., Štajga Ivane Šojat u režiji Jasmina Novljakovića 2019. i Tena Branislava Vujčića u režiji i adaptaciji Dražena Ferenčine 2021. Publika je sve tri predstave dočekala s velikim očekivanjima, pratila s oduševljenjem pasioniranih gledatelja. Ipak, u „sada gledljivosti“ i „sada čitljivosti“ Ferenčinine Tene valja priznati da je neuralgična točka između publike i predstave ipak bila scena zaražene Tene, inficirane virusom variole vere, te je na spomen izolacije publika vrlo burno odreagirala prepoznavši sliku sadašnjosti u slici prošlosti sjedinjene iskustvom epidemije.
  
  Premda je predstava u cjelini i svim dijelovima virtuozna, izdvojila bih sporednu ulogu Ivke u interpretaciji Selene Andrić, koja je malo remek-djelo u velikom, sa scenama koje korespondiraju sa slabim subjektom submisivne Druge u instituciji braka te ruše četvrti zid, prelijevajući se na dio publike predestinirane za identifikaciju s njom. Tome je obol dao i Vladimir Andrić, oblikujući uvjerljivo dva oprečna lica Joze Matijevića – jedno prema Teni, drugo prema Ivki.
  
  

  U Ferenčininoj Teni imalo se što vidjeti, a mogao je vidjeti i čuti što je tko htio i mogao jer svaka je scena promišljeno osmišljena te je svojom otkrivenom i skrivenom semantikom atakirala podjednako na umjetnički senzibilitet i intelekt gledatelja pozvanoga na otkrivalačko gledanje, doživljavanje i dešifriranje vidljivih i zapretanih značenja, npr.  iščupan korijen drveta viseći u zraku s brojnim konotacijama itd.

  Kazališni plakat Dubravka Matakovića s muškim pogledom na Tenu i sječu slavonskih hrastika inicirao je želju da jednu od sljedećih dramatizacija napiše i režira žena, jer sve su dosadašnje Tene – počevši od Kozarčeva prototeksta do Ferenčinine redateljske postave i adaptacije, konstruirane iz muškog rakursa. Ženski je identitet ipak potvrdila, uz glumice, kostimografkinja Marita Ćopo s iznimno funkcionalnim a raznolikim kostimima, zadovoljivši odjevne kodove važne svim ženama svih kultura i odjenuvši Tenu u nekoliko oprava, koje također govore ono što trebaju reći.           

  Temporalni kriterij „sada čitljivosti“ Waltera Benjamina i njegov koncept slike interpretativni je alat kojim smo dokazali da je Tena, kanonski tekst hrvatske književnosti,  kao slika lijepog, mladog, poželjnog, erotiziranoga tijela bez duše i potrošenog, upropaštenog, odbačenog, socijalno nezbrinutog tijela sjedinila sliku tradicijske prošlosti u slici postmoderne sadašnjosti te se sadašnjost prepoznaje u slici prošlosti i obrnuto. Zaključno možemo ustvrditi: niti je Kozarčeva pripovijetka Tena mrtvo slovo na papiru, niti je Ferenčinina predstava Tena bezazlena igrarija, nego komad od komada (parafrazirajući sintagmu „život od komada“ Ivana Gorana Kovačića, primijenjenu na Ivana Kozarca).
  
  

  Redatelj Dražen Ferenčina slavonskoj je književnoj baštini dao dignitet u apsolutnoj slobodi stvaranja bez apriornoga mudrovanja što s baštinom i kako „rukovati“ njome. Svojom je režijom i adaptacijom dokazao da je važno oživjeti baštinu na pozornici i ne dopustiti da ju prekrije veo zaborava. Teni je tako produžen umjetnički život u 21. stoljeću kao respektabilnom tekstu hrvatske književne baštine u novom kazališnom ruhu, koji je gledljiv, spoznatljiv i atraktivan kada je u rukama vrhunskih i istinskih umjetnika.
  
  (nastavlja se...)

  © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 26. prosinca 2021.
  
  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 91/92 na 132 stranice donosi zanimljive rubrike i teme bogato potkrijepljene kvalitetnim fotografijama.

• mjuzikl

  Redatelj Paolo Tišljarić Čarobnog Frulaša slaže uredno i ritmički izbalansirano, kako ovakva scenska forma i zahtjeva.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.