Dijalektalno kazalište od prokušanih recepata do repertoarnih iskoraka

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (30. dio)

  • HNK u Varaždinu: Tituš Brezovački, <em>Matijaš Grabancijaš Dijak</em>, red. Krešimir Dolenčić, 2021.

    Novije vrijeme kajkavskog kazališnog iskustva u varaždinskom kulturnom prostoru teško se može promatrati bez spominjanja nekoliko osoba koje su ga obilježile na različite načine. Redatelji Vladimir Gerić i Georgij Paro, glumac i kajkavizator Tomislav Lipljin i kazališni ravnatelj Marijan Varjačić uporno su, posebno tijekom devedesetih i ranih dvijetisućitih, ali i kasnije, sve do najnovijeg vremena, uporno i aktivno stvarali predstave u okviru kajkavske dionice varaždinskog repertoarnog određenja, potvrđujući tako definitivno tu odrednicu kao bitan, nezaobilazan dio cjeline u lutanjima varaždinskih repertoarnih odrednica.

    Devedesetih i ranih dvijetisućitih tako nastaje više predstava koje se mogu označiti antologijskima, ali i svrstati u dvije skupine. U prvoj, radi se o nastavku procesa započetog mnogo ranije i održavanog do najnovijeg vremena, a to su izvedbe djela kajkavske baštinske dramske literature, u više ili manje osuvremenjenom obliku i različitim autorskim čitanjima. Drugo su kajkavizacije, oblik poprilično specifičan za Varaždin, a oko kojeg su zauzeti osobito bili Gerić i Lipljin. Kako im ime svjedoči, radi se o prenošenju djela dramske literature na kajkavski – bilo s izvornika, bilo iz postojećih prijevoda na hrvatski standard, koja se zatim u kajkaviziranom obliku izvode i postavljaju na scenu.

    Vladimir Gerić (Zagreb, 4. ožujka 1928.), hrvatski redatelj, dramaturg i prevoditeljGeorgij Paro (Čačak, 12. travnja 1934. – Zagreb, 4. svibnja 2018.), hrvatski kazališni redatelj
    Tomislav Lipljin (Varaždin, 5. prosinca 1937. – Varaždin, 6. lipnja 2008.), hrvatski glumac i prevoditeljMarijan Varjačić, kazališni kritičar i povjesničar kazališta

    Usto, može se primijetiti i oblikovanje još jednog procesa nevezanog uz jezično gradivo predstava, a to je povezivanje kajkavskog kazališnog izraza s ambijentalnim rješenjima predstava koje izlaze iz kazališne crne kutije, neobarokne dispozicije Velike scene HNK u Varaždinu ili intimne Podrumske scene Zvonimir Rogoz u gradske prostore povijesne arhitekture. Ovo, dakako, nije izravno povezano s kajkavskim jezičnim kontekstom; varaždinsko je kazalište radilo i radi produkcije u izvankazališnim prostorima i na jezičnom standardu, no kako pokazuje praksa do najrecentnijih izvedbi, povezivanje specifičnih prostornih uvjeta igranja s kajkavskim jezičnim izrazom (p)ostala je konstanta kajkavske dionice varaždinske produkcije. U tom kontekstu amblematska predstava, koja ujedinjuje elemente kajkavizacije antologijskog predloška s uspješnim korištenjem izvankazališnog prostora u pravom prožimanju konteksta i same predstave a dostupna je i danas zahvaljujući vrlo profesionalnoj snimci napravljenoj za televiziju, bio je Vsakovič, prema poznatom Jedermannu Huga von Hofmannstahla iz 1996.

    HNK u Varaždinu: <em>Činibarona Tamburlana</em>, red. Krešimir Dolenčić, 2019.

    I u najnovije vrijeme HNK u Varaždinu, što mu je i jedan od osobitih zadataka otkad je proglašeno nacionalnim kazalištem, bavi se predstavama s kajkavskim predznakom. Štoviše, moglo bi se ustvrditi kako su upravo kajkavske predstave, u repertoarima koji su često izgledali kao vođeni premisom „svega pomalo“, bez jasnijeg usmjerenja i s upitnim opravdanjem nacionalnog statusa kazališta, bile postojano prisutne i izdvajale varaždinsku profesionalnu kazališnu kuću. Ne uvijek kvalitetom, no svakako posebnošću i njegovanjem jezika i izraza koji najčešće ne dopire do drugih profesionalnih i nacionalnih kazališta. Recentne predstave, poput Matijaša Grabancijaša Dijaka, Čina barona Tamburlana ili Hipokondrijakuša te Balada Petrice Kerempuha uspješno su spajale kajkavsku posebnost s kazališnim iskoracima. Međutim, počesto se i dalje kajkavsko kazalište koristilo kao prostor prokušanih recepata, način na koji će se osigurati komični repertoar koji kajkavski eksploatira ne kao jezičnu vrlinu nego neku vrstu mane, jezika svedenog na ulogu lakrdijaša i zabavljača, prilagođenog humoru i lakšem podilaženju publici.

    HNK u Varaždinu: Miroslav Krleža, <em>Balade Petrice Kerempuha</em>, red. Georgij Paro, 2016.

    U trenutku završavanja ovog zapisa i razmišljanja o kajkavskom kazalištu u HNK u Varaždinu, ono se, nakon institucionalnih previranja koja su povremeno izlazila i u medije te se prelijevala u javne debate, nalazi pred izborom novog vodstva. Gotovo istovremeno, posljednja predstava iz kajkavske dionice, Matijaš Grabancijaš Dijak u režiji Krešimira Dolenčića a prema djelu upravo Tituša Brezovačkog, tog amblematskog autora kajkavskog teatra, listom je hvaljena od kritike i nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta u više važnih kategorija. Kako svaka promjena nužno donosi promjene i u koncepcijama i viđenjima kazališta u kojem se događa, tek treba vidjeti kako će se HNK u Varaždinu postavljati prema svojoj kajkavskoj dionici u budućnosti. Putokazi iz prošlosti postoje, ne pokazuju svi prema dobrome putu, no ima i obilje takvih. Ostaje nada da će nova uprava znati razlučiti između ispravnih i pogrešnih.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 28. prosinca 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Leon
Žganec-Brajša