Kajkavština kao identitetska odrednica varaždinskog kazališta

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo: Kajkavski dijalekt u varaždinskom kazalištu (1.)

• 
  
  Svako je kazalište neodvojivo od kulture u kojoj i za koju nastaje. To dakako ne znači da je prožeto cjelinom društvenih odnosa, presijavajući reljefno strukturu cijelog društva koje ga okružuje. Ove su činjenice općepoznate, a osobito se dobro mogu osjetiti u velikim kulturnim centrima, gradovima s desecima kazališta najrazličitijih žanrovskih, programskih i inih određenja, i posljedično, zanimljivosti i kvalitete. U malim sredinama, koje umjesto desetaka imaju tek jedno ili nekoliko kazališta, ova se struktura – svojevrsna stratifikacija kazališnog života, ne gubi nego kondenzira. Upravo je to slučaj i s Varaždinom i njegovim kazališnim životom. Maleni grad, koji nikad u vlastitoj povijesti nije prešao četrdesetak tisuća stanovnika, a i taj je broj dosegao tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, nije mogao imati kazališni život sastavljen od brojnih elemenata, žanrova i prožimajućih utjecaja.
  
  
  
  Međutim, kazališni je život imao i ima, od dokumentiranih početaka u sedamnaestom stoljeću (o ranijim, srednjovjekovnim kazališnim oblicima u Varaždinu, koliko je poznato iz dosadašnjih istraživanja, nema pouzdanih podataka, ali je s obzirom na blizinu sredina u kojima postoje vijesti o takvim izvedbama sasvim moguće spekulirati), u gradu vrlo aktivno isusovačko kazalište u sklopu gimnazijskog odgojnog programa, no otvoreno i javnosti. To kazalište radi na više jezika, od kojih je središnje mjesto, baš kao i u ostalim dijelovima isusovačkog obrazovnog programa, zauzimao latinski, no postoje i izvještaji o aktivnostima na hrvatskom jeziku, posebno u 18. stoljeću, kada i nastaju najpoznatija djela starog kajkavskog repertoara, oživljena u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću kao jedna od okosnica varaždinskog repertoarnog identiteta, možda i jedina konstantna. No, o tome nešto kasnije.
  
  Istovremeno, u osamnaestom stoljeću pojavljuju se dokumentirana gostovanja njemačkih kazališnih trupa uz neke domaće pokušaje, koja sredinom devetnaestog stoljeća dominiraju varaždinskim kazališnim životom. Ipak, opozicija germanizaciji jača (posebna je tema, kojom bi se valjalo pozabaviti, koliko je kazalište toj germanizaciji pridonijelo, a koliko je bilo posljedica već uvelike germaniziranog urbanog stanovništva onoga vremena), što dovodi do prvih izvedbi na hrvatskom jeziku. Te su izvedbe, a posebno njihovo intenziviranje kroz drugi dio istog stoljeća, kada Varaždin dobiva i kazališnu zgradu u kojoj do danas djeluje njegovo jedino institucionalno kazalište (koje je, doduše, u stabilnom obliku osnovano tek nakon Drugog svjetskog rata), u duhu narodnog preporoda, jezične standardizacije i (južno)slavenskog jedinstva, u čemu za kajkavske tekstove ima malo do nimalo mjesta.

  To se mijenja polovicom dvadesetog stoljeća, prvo s amaterima, a zatim i u profesionalnom kazalištu, koje je konačno stabilno osnovano nakon završetka Drugog svjetskog rata te se, unatoč ne uvijek povoljnim okolnostima, održava do danas. Tada započinje ponovno otkrivanje kajkavskog repertoara, i to ponovno s tekstovima Tituša Brezovačkog, koji će od tada, a taj status zadržava do najnovijeg vremena, postati svojevrsni „kajkavski klasik“ varaždinskog teatra, vraćanje kojemu za varaždinsku scenu predstavlja osobit način afirmacije najvažnije osobitosti vlastitog kazališnog identiteta.

  
  
  Identitet, taj složeni i teško uhvatljivi koncept koji, međutim, u suvremenosti obilježenoj različitim naglašavanjima „iskustva“, „autentičnosti“ i „povratka izvorima“ na tragu postmodernih poimanja kulture i društva, zadobiva značenje prvorazredne odrednice, za varaždinsko se kazalište bez mnogo muke može tražiti u kajkavštini. To, dakako, ima i dobrih i loših strana, i mana i vrlina. S jedne strane, pomaže u informacijskom i kulturnom relativizmu u kojem kazalište može (i mora, ako se to upiše u pravne i programske akte, kao što je slučaj u Varaždinu) baštiniti i inovirati, suočavati se s identitetom i na tome graditi vlastitu umjetničku budućnost. No taj se proces, s druge strane, vrlo lako može izvrnuti u vlastitu karikaturu, u kojoj baština i identitetska odrednica postaju regresivni impuls koji kazalište (ili bilo koju drugu intelektualnu ili umjetničku produkciju s njom povezanu i na njoj utemeljenu) čini podložnim suvenirskoj interpretaciji vlastite suvremenosti. Tada, umjesto poticaja kreativnosti, baština postaje opterećenje sadašnjosti, mjesto kojem se dopušteno vraćati samo na jedan način, što u konačnici umjesto da rezultira čuvanjem te baštine i uspostavljanjem pozitivnog odnosa prema njoj, upućuje na odbacivanje i borbu s njom kao stranim i nepotrebnim tijelom na cjelokupnoj slici kreativnosti kazališnih stvaralaca neke sredine. Poanta je, dakle, u umjerenosti, u otvaranju prema baštini – afirmativnom odnosu, ali koji nije puko konzerviranje, dok s druge strane nije ni puko inoviranje koje bi baštinu zamijenilo i odagnalo iz kazališnog repertoara. Varaždin s kajkavskim jezikom na sceni, i u najnovije vrijeme, prolazi kroz upravo ove procese s promjenljivim uspjehom.

  (nastavlja se...)

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2021.
  
  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: