Slavonični Joza Ivakić između standarda i dijalekta

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (27. dio)

  • Joza Ivakić (Vinkovci, 18. ožujka 1879. - Zagreb, 6. kolovoza 1932.), hrvatski književnik, kazališni i filmski redateljDok su se kritičari okomili na Ivana Kozarca iznalazeći opravdanja za prigovore o „nepravilnom“ jeziku u njegovoj neobrazovanosti i nedostatnoj pismenosti odnosno nedostatku gramatičke kompetencije, jeziku proznih i dramskih djela Joze Ivakića (1879–1932), koji također koristi govor slavonskoga dijalekta uz standardni idiom nastavljajući praksu prerano umrloga Ivana Kozarca, nisu mogli prigovoriti jer je bio profesor klasične filologije i slavistike sa stečenom diplomom zagrebačkoga sveučilišta te praktičnim iskustvom gimnazijskoga prosvjetnoga djelatnika, a potom i bogatim kazališnim iskustvom – kako amaterskim, tako i profesionalnim jer je bio na različite načine povezan s kazalištem – u Osijeku 1915–1917, potom u Zagrebu od 1917. do smrti. Ivakić je, naime, bio kompletan kazališni čovjek koji je pokrivao široki dijapazon kazališnih aktivnosti kao dramski pisac, dramaturg, redatelj, scenarist, glumac, kazališni kritičar, prevoditelj, lektor, arhivist, profesor, pedagog i predavač Državne glumačke škole u Zagrebu. U tom je radu dolazila do izražaja Ivakićeva filološka naobrazba te jezični senzibilitet, vezan za štokavštinu u narječnom smislu, odnosno za nestandardni, organski staroštokavski idiom kao njegov oralno-auralno usvojen materinski idiom te za standardni idiom, zasnovan na novoštokavskoj osnovici, za kojega je bio stručno osposobljen. Joza Ivakić objedinjavao je pragmatičnu komunikacijsko-funkcionalnu jezičnu kompetenciju s lingvističkom, gramatičkom kompetencijom, koja je nedostajala Ivanu Kozarcu. Ivakićeva jezična kompetencija i stručnost presudno su utjecale, uz ostalo, na njegov kazališni rad te odlazak iz osječkoga kazališta u zagrebačko na preporuku i poziv Julija Benešića, tadašnjega kazališnoga kritičara Narodnih novina u Zagrebu, tajnika i referenta za umjetnost u Zemaljskoj vladi (1917–1921), koji je bio ugodno iznenađen govornom kulturom osječkih glumaca pri pokusu Ivakićeva Pouzdanoga sastanka, što izrijekom posvjedočuje:

    „S pozornice dopiru slatke riječi naše, korektno izgovorene i dobro naglašene. I tako govori jedan glumac, drugi, treći... Malko neobično. Gdje su naši, zagrebački, nakazni akcent i otegnuti glasovi strane vokalizacije? Slušam i čekam. Napokon netko otegne “slavenski” neku riječ. To je Slovenac, a ne Slavonac. Kod nas je rijetko čuti dobar jezik, a ovdje je u Osijeku rijetkost čuti loš.“ (Julije Benešić, Jedan dan u Osijeku, Narodne novine, 28. i 30. prosinca 1915.)

    Vjekoslav Janković i Tatjana Bertok Zupković u predstavi <em>Inoće</em> Joze Ivakića, red. Himzo Nuhanović, Gradsko kazalište <em>Joza Ivakić</em> Vinkovci, 2009.

    Ivakić je u zagrebačkom kazalištu postao jezični savjetnik i stručnjak za govor, posebice na području akcentuacije te profesor-predavač hrvatskoga jezika i redatelj-pedagog Državne glumačke škole u Zagrebu, gdje je podučavao hrvatski jezik, dikciju i akcentologiju, a njegova postignuća i uspjeh potvrdio je Slavko Batušić:  

    „Iz Osijeka je 1920. došao u Zagreb prof. Joza Ivakić, Vinkovčanin rodom, o kojemu ovdje govorim kao o lektoru hrvatskoga jezika. Djelujući do kraja života 1932. kao režiser, napose narodnog i realističkog repertoara, stekao je neprocjenjive zasluge kao lektor – učitelj i čuvar pravilnoga izgovora i akcenta. Zagrebački glumci, dobrim dijelom kajkavci, uz Slovence Nučića i Podgorsku, imali su u Ivakiću neumornoga i upravo fanatičnog korektora izgovora i akcenta najčešće štokavštine. U tom je svojstvu djelovao i u Glumačkoj školi, gdje je kao nastavnik jezika i redatelj pedagog blagotvorno utjecao na umijeće dikcije nekoliko generacija mladih početnika u glumi.“ (Slavko Batušić, Glumci Slavonci na zagrebačkim pozornicama, u: Pučki teatar, zbornik radova, Vinkovci, 1980. str. 21)

    Joza Ivakić suvereno je vladao hrvatskim jezikom, poznavao jezičnu normu i pravopisna pravila, a u svojim dramskim tekstovima uvažavao je jezičnu višeslojnost, tj. standardni idiom te substandardne i nestandardne idiome, poštujući njihovu distribuciju u ovisnosti o funkcionalnom stilu i diskursu kojemu pojedini idiom pripada. Dakako da jezik književnosti pruža veću slobodu izražavanja, što mu je kao piscu omogućilo infiltraciju slavonskoga dijalekta u dramski tekst koristeći prednosti okomite dvojezičnosti jer mu je materinski jezik bio šokački govor, odnosno organski idiom Vinkovaca, koji pripada posavskom poddijalektu slavonskoga dijalekta.

    Dramski opus Joze Ivakića obuhvaća nekoliko jednočinki (Ona nije ljubomorna, 1912., Vid u kazalištu, 1915., Varalice / U buffetu, 1917., Samoborski kolodvor, 1925., Njegov doktorat, 1927., Kum Jandraš u kazalištu, Zli jezici, 1931.) i pet drama Proslava saveza pjevačkih društava (1916., izgubljen rukopis), Inoče (1919.), Pouzdani sastanak (1922.), Majstorica Ruža (1923., rukopis) i Vrzino kolo (1980.) kao njegov prinos pučkome teatru, što je potvrdio i pučkim idiomom.

    Kazalište <em>Mika Živković</em>, Retkovci: Pedstava <em>Žedna Ljubavi</em> nastala prema motivima Ivakićeve drame <em>Majstorica Ruža</em>, red. Marko Sabljaković, 2015.

    Joza Ivakić koristio je jezične slojeve hrvatskoga jezika po horizontali i vertikali (v. Robert Lawrence Trask, Temeljni lingvistički pojmovi, Zagreb, 2005.). Korištenje horizontalnoga, geografskoga ili dijalektalnoga jezičnoga varijeteta podrazumijeva prisutnost slavonskoga dijalekta u dramskom tekstu i na pozornici, čime postiže suglasje između slavonske tematike i govornoga izraza autohtone Slavonije, osiguravajući autentičnost šokačkom idiomu oralno-auralne kulture tradicijske zajednice istočne Slavonije u tekstu i na sceni. Ivakić se nije zaustavio samo na dijalektu kao geografskoj referenci slavonskoga govornoga područja, nego je poduzeo i sociolingvističke zahvate u govornoj profilaciji likova i društvene sredine koja je selo i varoš ili nije više selo a nije još ni varoš, zbog čega koristi vertikalni ili društveni jezični varijetet referirajući se na idiom pojedinih društvenih slojeva kao što su seljaci poljodjelci te purgarija, tj. pogospođeni seljaci, majstori i obrtnici. U govornoj diferencijaciji likova, ovisnoj o njihovu socijalnom i obrazovnom statusu, poseže za socijalnim dijalektom ili sociolektom. U tom smislu šokačku ikavicu distribuira na sloj neobrazovanih zemljoradnika i obrtnika, a ijekavicu na više pozicionirane slojeve na društvenoj ljestvici. U Inočama šokačkom ikavicom govore seoski likovi:

    „LJUBA: Uvik sam tako govorila. Uvik! Ti to najbolje znaš. I da nije bilo tebe, da me ti nisi nagovorila, upravo namolila, nikad se ja ne bi zaručila s tim didakom. Zar je on spram mene?

    POLKA: Nemoj opet to načimati!

    LJUBA: Moram! Uvik sam tako mislila i uvik sam ti tako govorila. Opirala sam se iz sve snage svoje protiv toga, jer mi se gadilo. A i sad mi se gadi, da se spandžam s matorim čo'ekom. I stid me je bilo prid svitom i prid samom sobom, što prodajem samu sebe. A ti si me obrlatila svojim molbama i zaklinjanjem.

    POLKA: Pa jesam. I pametno sam govorila i pravo sam govorila. On je bogat čo'ek, ta, što se kaže: spaija; udovac je – sâm je.“ (Joza Ivakić, Inoče, Zagreb, 1919., str. 32–33)

    Gradsko kazalište <em>Joza Ivakić</em> Vinkovci, Hrvatsko kazalište u Pečuhu: Joza Ivakić, <em>Vrzino kolo</em>, red. Vjekoslav Janković, 2017.

    Standardni i dijalektni idiom pokazatelji su ne samo pripadnosti određenom društvenom staležu nego i potvrda društvenoga raslojavanja likova. Smanjena frekventnost dijalektnih oblika u korist standardnojezičnih pokazatelj je višega socijalnoga statusa i većega stupnja obrazovanja, a najjači je signal odraz jata te je ikavica rezervirana za najniži društveni status zemljoradnika i neobrazovanih, dok poluobrazovani i imućni kao primjerice bračni par Elešević u Inočama koriste kombinaciju standardnoga i dijalektnoga idioma:

    „KAJA: Andro! Zar nema u tebi ni trunka srca za mene? Ni trunka smilovanja? Zar ti ne vidiš, kako se ja patim i koliko trpim? Zar je moj grijeh toliki, da ga ti ne bi mogo oprostiti, zaboraviti? Ja sam ga suzama oprala i patnjama okajala! Oči sam isplakala, proklinjući zao udes svoj. U neznanju sam to učinila. U neznanju, Andro!

    ANDRO: Čemu te riječi?“ (Joza Ivakić, Inoče, Zagreb, 1919., str. 43–44)

    Time je Ivakić inicirao sociolingvistički pristup jezičnom stanju, a ne samo dijalektološki. U dramskim tekstovima slavonski je dijalekt stilski markirao i funkcionalno rabio, zbog čega su njegove zasluge u osvješćivanju postojanja dijalekata štokavskoga narječja koji su ravnopravni standardnom idiomu, što je praktično dokazao. Joza Ivakić aktualizirao je pitanje slavonskoga dijalekta i njegove pozicije u novijoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Tematizirajući prostor Slavonije i donoseći na pozornicu likove Slavonaca, Ivakić je nastojao stvoriti autentičnu jezičnu, dijalektalnu sliku te slavoničnost potvrditi slavonskim dijalektom te prožimanjem standardnoga idioma dijalektalnim elementima. Poput Ivana Kozarca, Ivakić ne idealizira skriptizam standardnog idioma niti dopušta inferiorizaciju dijalekta i organskog idioma, nego se zalaže za njihovo ravnopravno supostojanje u književnoj komunikaciji i opravdanim dramskim situacijama. Potvrdio je da slavonski dijalekt ne ugrožava standardni idiom niti pojačava konfliktni i konkurentski odnos, nego dapače osnažuje dramski izričaj, za koji postoji živ interes jer se Ivakićevi dramski tekstovi izvode do danas na profesionalnim i amaterskim pozornicama, ponajviše osječkoga, vinkovačkoga i retkovačkoga kazališta, što potvrđuje da je još uvijek kazališno živ: Pouzdani sastanak u Osijeku 1915., 1996., u Vinkovcima 1978.; Proslava saveza pjevačkih društava u Osijeku 1916.; Inoče u Zagrebu 1918., u Osijeku 1922., 1952., 1970. i 1999., u Vinkovcima 1928., 1966. i 1973., u Ivankovu 1929., u Retkovcima 1976. te Žedna ljubavi (kompilacija Inoča i Majstorice Ruže) 2015.; Majstorica Ruža u Zagrebu 1924., u Vinkovcima 1971., dramatizirana novela Otrov u Retkovcima 2015.; Vrzino kolo u Zagrebu 1931., u Vinkovcima 2017. 

    Gradsko kazalište <em>Joza Ivakić</em> Vinkovci, Hrvatsko kazalište u Pečuhu: Joza Ivakić, <em>Vrzino kolo</em>, red. Vjekoslav Janković, 2017.

    Jezične politike prethodnoga stoljeća nisu bile naklonjene staroštokavskim govorima, tj. govorima slavonskoga dijalekta, koji rapidno odumiru te se uslijed procesa jezične standardizacije povlače pred standardnom i substandardnom novoštokavštinom i (i)jekavicom. Time nam je opus lingvistički kompetentnoga izvornoga govornika Joze Ivakića dragocjeniji jezični i idiomatski spomenik s identitetskom vrijednošću, kojega svaka nova postava i kazališna izvedba iznova resetira i oživi te pritom osvješćuje poziciju raritetnoga slavonskoga dijalekta, najarhaičnijega štokavskoga dijalekta, u hrvatskoj dramskoj književnosti, prostornoj humanistici i jezičnoj povijesti te na lingvističkoj i dijalektalnoj karti Hrvatske.    

    (nastavlja se...)

    © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije