Uprizoreni flešbekovi i sadašnjost Štajge Ivane Šojat

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (26. dio)



  • Stjecanje identiteta željezničkoga čvorišta

    U identitetsku iskaznicu Vinkovaca upisan je povoljan zemljopisni i prometni položaj, koji podrazumijeva da su Vinkovci smješteni na presjecištu putova europskoga zapada i istoka te poveznica srednje i južne Europe s Malom Azijom i Bliskim istokom zahvaljujući mreži željezničkih pruga, kojima prometuju poznate kompozicije vlakova kao što su Simplon-express na relaciji Pariz – Istambul, Akropolis na relaciji Atena – Dortmund i dr.

    Još u doba Rimskoga Carstva Cibale, rimski grad smješten na prostoru današnje vinkovačke uže gradske jezgre, bio je važno mjesto u prometnoj komunikaciji s obzirom na svoj položaj na glavnom kopnenom putu Aquileia – Poetovio – Siscia – Cibalae – Sirmium – Singidunum.

    Povezavši se 1878. u mrežu željezničkih pruga, Vinkovci su postali jedno od najvećih europskih željezničkih čvorišta, npr. '70-ih i '80-ih godina 20. stoljeća svake četiri minute prolazila je jedna željeznička kompozicija ili dnevno oko 360 vlakova (Flego, M., Glas Slavonije, 18. svibnja 2018.). Današnji su podatci poražavajući.



    Gubitak identiteta željezničkoga čvorišta

    Vinkovci su izbačeni iz orbite željezničkoga prometa što zbog pokidanih prometnih veza u vrijeme Domovinskoga obrambenoga rata, što zbog gospodarske i prometne politike koja više nema u fokusu željeznički promet, što potvrđuje i citatom Ivana Šojat u romanu Štajga ili put u maglu: „Za vrijeme rata željezničke trase zaobišle su nas kao biciklist krepanu mačku na cesti. Tko ne može, taj nam ni ne treba. Tako razmišljaju svi. I ljudi, i države. Osobito kapital. Mađari su preuzeli našu ulogu povezivanja Istoka i Zapada. I zadržali je. Svijet se promijenio i nema povratka.“ (Šojat, I., Štajga ili put u maglu, Zagreb, 2021., str. 71)   

    U predstavi Štajgakako je utjecala na naš grad i njegove stanovnike redatelja Jasmina Novljakovića, praizvedenoj u produkciji Gradskoga kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima 2019., na tekst Ivane Šojat, oživljuje se nekoliko koncepata prostora vinkovačkoga kolodvora: kolodvor kao drugi prostor ili heterotopija u značenju Michela Foucaulta, tj. radnoga mjesta željezničara i drugih zaposlenika, potom kao prostor tokova ili tranzitni prostor za putnike Marca Augea, kao treći prostor Raya Oldenburga, tj. kao javni, neformalni, pristupačni prostor, prikladan za otvorenu komunikaciju i nova poznanstva, pružanje usluga i informacija te zabavu (pevaljka iz Pačetina u ulozi Selene Andrić) za lokalno stanovništvo koje se okuplja na kolodvoru i njegovim pratećim prostorima otvorenima 24 sata (tzv. Restauracija i gostionica), najposlije kao distopijski prostor s kritikom urušenoga sustava željezničke mreže u tranzicijskom društvu te izgubljenoga socijalnoga i profesionalnoga identiteta. Možemo im pridodati i prostor heterokronije, tj. muzejski prostor u čekaonici 2. razreda na kolodvoru Vinkovci, otvoren za posjetitelje 2011., sa stalnom izložbom Hrvatskoga željezničkoga muzeja pod naslovom Životopis vinkovačkoga prometnoga čvorišta i građom koju je skupila Udruga željezničkih umirovljenika kao podsjetnik na dobre međuljudske odnose na radnom mjestu koji su se pretakali i na privatni život i slobodno vrijeme njihovih obitelji (zajedničke proslave praznika i blagdana, ljetovanja na radničkim odmaralištima na moru, putovanja povlaštenom režijskom kartom itd.).



    Budući da su zaposlenici na vinkovačkoj željeznici bili mahom došljaci, najviše iz Bosne i Hercegovine, te da su sa sobom donijeli novoštokavske govore, u predstavi i romanu zastupljena je supstandardna, kolokvijalna novoštokavica te sleng željezničara s vokabularom  svojstvenim njihovoj struci, zbog čega je sociolingvistički pristup mjerodavniji i primjerniji jeziku reprezentiranoga društvenoga sloja u predstavi i romanu. Posve je drukčiji pristup jeziku i scenskom govoru ostvarila Ivana Šojat u ranijim dramatizacijama s kojima je postigla zapažen uspjeh, a referiraju se izrazno na slavonski dijalekt, što signalizira ikavica u naslovnoj sintagmi Lipa si, Teno te na njemački jezik, na kojeg upućuje inojezični naslov Unterstadt kao ulaznica u tekst i odraz nekadašnje višejezične osječke mulitkulturalne sredine. Govoreći s filološkoga gledišta, stječe se dojam da se u suvremenoj kazališnoj praksi s više suptilnosti pristupa inojezičnim elementima u baštinskim dramskim djelima negoli govornom stanju na terenu kojega predstava treba reprezentirati, pogotovo kada se radi o prostoru slavonskog staroštokavskog areala, za što razloge možemo naći u nedefiniranoj poziciji i statusu štokavske dijalektalne književnosti, u procesu rapidnog odumiranja staroštokavskih govora na terenu, jezičnom pomaku staroštokavice prema novoštokavici, dominaciji standardnog i supstandardnog idioma te nedostatnom angažmanu jezičnih stručnjaka i lektora u govornim vježbama. 

    Štajga
    se sadržajno i naslovno referira na vinkovački kolodvor leksemom koji je bio frekventan u žargonu mladih prema njemačkoj riječi der Bahnsteig u značenju perona, a semantičko polje prošireno je na željezničku stanicu, dok je u lokalnom govoru starijih Vinkovčana bio u optjecaju leksem štacija u kojemu se odražavala jezična povijest i graničarski leksik posuđen iz Vojne granice, kada su Vinkovci bili središte Brodske pukovnije.     

    Tekst predstave nastao je po nagovoru ravnatelja vinkovačkoga kazališta Zdenka Rečića, koji je poželio dati omaž svim željezničarima i njihovim obiteljima budući da je i sâm iz takve obitelji. Predstava Štajga – kako je utjecala na naš grad i njegove stanovnike, za koju je tekst napisala Ivana Šojat, a potom transformirala u roman Štajga ili put u maglu i objavila u izdanju Frakture u Zagrebu 2021., tematizira gubitak identiteta Vinkovaca kao željezničkoga čvorišta s flešbekovima na vrijeme stjecanja identiteta respektabilnoga željezničkoga kolodvora s oko 3000 zaposlenika jer je, osim tranzita putnika i robe, željeznica privukla i veliki broj stanovnika koji su iz pasivnih krajeva došli trbuhom za kruhom postavši željezničarima te se nastanili u Vinkovcima i okolici, i sadašnjosti kada se njihovi potomci iseljavaju i odlaze u inozemstvo ili na sezonski rad u turistička mjesta dok je kolodvor pust i prazan, a sve prazniji Vinkovci, još više okolna sela. Dakle, plan Rimljana da Cibale budu penzionopolis, pošla je za rukom i Hrvatima na istom prostoru u 21. stoljeću.

    Željezničari – gubitnički model identiteta u tranziciji

    Željezničarski je sve u predstavi: scenografija s tračnicama, pragovima, vagonima i šalterima, signalno-sigurnosnim uređajima i drugim rekvizitima (Davor Molnar, Dražen Matijašević), kostimografija sa željezničarskim radnim odijelima (Jasminka Petek Krapljan, Dražen Matijašević), svjetlosni i zvučni efekti s najavom dolaska ili odlaska vlaka na 1. ili 2. kolosijek 1., 2. ili 3. perona vinkovačke željezničke stanice u miksu s balkanskim i rokerskim melosom (Tomislav Kobia, Igor Valeri), leksik sa stručnim žargonom te likovi željezničara i njihovih obitelji kroz tri generacije (Ivana Šojat). Među njima glavni je šef kolodvora Andrija (Vladimir Andrić) s direktnom aluzijom na Andrijin križ kao prometni znak za križanje ceste sa željezničkom prugom kao i na druge pomišljive konotacije, među inim i na kršćansku konotaciju obrnutoga križa na kojemu je razapet sveti Andrija, koja aludira na izokrenuto stanje, na distopiju. Andrija je predstavnik X generacije, rođene od '60-ih do '80-ih godina 20. stoljeća, aktivne radno-pokretačke snage na tržištu rada i braniteljske generacije, koja se našla na prvoj crti obrane na ratištu ranih devedesetih godina 20. stoljeća, a reprezentira međugeneracijsku poziciju između bejbibumersa, rođenih nakon Drugoga svjetskoga rata, i generacije Y ili milenijalaca kao prve informatičke generacije, koja u velikom broju odlazi u inozemstvo napuštajući roditeljski dom i zavičaj u potrazi za karijernim uspjehom (Zemke, R., Raines, C., Filipczak, B., Generations at Work: Managing the Clash of Veterans, Boomers, Xers and Nexters in Your Workplace, AMACOM, New York, 2000.).

    Likovi željezničara opadanjem željezničkoga prometa gube radna mjesta te postaju tranzicijski gubitnici na prinudnom društvenom rubu. Isključeni s tržišta rada i iz profesionalnoga života, prinuđeni su na tavorenje koje nemaju čime ispuniti, osim alkoholom. Rekonstruirana prošlost te povijesni rez uvjetovan ratom, devastacijom prostora, smjenom političkog i gospodarskog sustava producira traumatično iskustvo tranzicije u kojemu su gubitkom identiteta željezničari zauzeli marginalnu poziciju te im je onemogućen generacijski transfer jer mladi, njihova djeca, pripadnici generacije milenijalaca odlaze. Uprizoreni flešbekovi oživljuju položaj željezničara u zlatno doba vinkovačkoga kolodvora u kojemu je vrvjelo od putnika i roba, dolazaka i odlazaka vlakova, potom egzistencijalne situacije njihovih obitelji sa skromnim statusom u društvu te prelamanje i odslikavanje društvenih i političkih prilika na promet i položaj profesije, pune trauma i odgovornosti za tuđe živote, koju metonimijski i simbolički utjelovljuje lik Lucije, priviđenja u vjenčanici stradale mladenke na tračnicama pod kotačima lokomotive (Matea Marušić).

    Autorica teksta Ivana Šojat očituje iskustvenu i profesionalnu informiranost o životu željezničara jer i sama potječe iz obitelji u kojoj joj je djed bio željezničar. Oslanjala se u pisanju i na arhivsku građu, redatelj pak na dokumentarnu građu koju vidimo i čujemo na pozornici. Takvi postupci aktiviraju mimetičko načelo te upućuju na odraz društva u književno i scenski uprizorenoj tranzicijskoj zbilji i flešbekovima evociranoj socijalističkoj zbilji. Proizlazeći iz iskustva, tranzicijsko gubitništvo ulazi u tekstualnu zbilju koja se scenski oživljuje i prelijeva preko rampe na gledatelje, prenoseći identifikaciju primarno na profesiju željezničara, osuđenu na propast u Vinkovcima. Budući da se predstava gleda u općem kontekstu, i drugi se gledatelji mogu poistovjetiti s metonimijskim likovima socijalne tranzicije, temeljene na modelu identiteta tranzicijskih gubitnika koji nisu izgubili samo radna mjesta nego i potomstvo jer je nasljedni niz u zapošljavanju na željeznici prekinut prekidom prometnih veza, a time je izgubljena i budućnost. Isključenost iz prometne mreže i svijeta rada rezultira egzistencijalnom tjeskobom, tugom, očajem, besperspektivnošću i strahom uslijed uništenih potencijala prošlosti, manjka ljudskih potencijala, gubitka identiteta i perspektive budućnosti te Andriju muče nihilistički osjećaji: „kako je sve sasvim pusto, kako su svi otišli i ostavili nas same. Obuzima me strah da ćemo Kata i ja jednoga dana ovdje umrijeti kao na pustari, da nas godinama nitko neće pronaći, pa ćemo se raspasti do neprepoznavanja i nitko nam neće ni imena znati.“ (Šojat, I., Štajga ili put u maglu, 2021., str. 139).

    Unatoč nepovoljnim uvjetima za izvedbene umjetnosti, ansambl-predstava Štajga uvrštena je u program Festivala hrvatske drame 31. Marulićevih dana 2021. u Splitu. Na 27. Festivalu glumca u Vukovarsko-srijemskoj županiji 2020. za ulogu Andrije u Štajgi dodijeljena je nagrada Fabijan Šovagović Vladimiru Andriću u kategoriji najboljega glumca.

    Željezničarima preporučujemo pogledati predstavu Štajga dok je još na repertoaru Gradskoga kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima, koja dijeli sudbinu pandemijskoga koronakrizom zahvaćena nevremena te je zbog nepovoljne epidemiološke situacije uskraćena za brojna gostovanja i izvedbe u matičnoj kući. Ukoliko ne uspiju pogledati predstavu, svakako trebaju pročitati roman Štajga ili put u maglu Ivane Šojat, u čije je tekstualno pamćenje pohranjeno sjećanje na stjecanje i gubitak identiteta najvećega željezničkoga čvorišta te egzistencijalne situacije triju generacija željezničara i njihovih obitelji, koje se čitaju u općem kontekstu tranzicije hrvatskoga društva. Vinkovčani, ma gdje bili, svakako bi trebali imati u svojoj kućnoj biblioteci roman sa spremljenim „metalnim mirisom šina, natrulim mirisom pružnih pragova“ i sjećanjem na vrijeme i ljude koje mogu ponovno oživjeti čitanjem.   

    (nastavlja se...) 

    © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije