Pojednostavljen, plakatski prikaz problema žene

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Tena Štivičić, 64, red. Arija Rizvić

• 
  
  Predstava počinje gotovo grotesknom scenom seksa u uglu još uvijek jedva osvijetljene pozornice. Partneri pritom mijenjaju položaje konzultirajući pisane upute. Publika nakon početnog smijeha postupno shvaća da se ne radi o komediji nego o ozbiljnom problemu dvoje protagonista Eve i Danijela, bračnih partnera na pragu četrdesetih, koji su ostvarivši materijalnu sigurnost, odlučili konačno imati dijete. Međutim, da bi tu želju ostvarili nemaju sve fizičke preduvjete, pa se odlučuju za proces izvantjelesne oplodnje u kojem je daleko teže ženi, jer ona si mora šezdeset i četiri puta (otuda naziv komada) u isto vrijeme dana dati hormonsku injekciju. U tome doduše ima njegovu podršku, ali se naslućuje da takav život pod pritiskom može izazvati drame i u njihovim do tada skladnim odnosima. Ta je scena najbolji dio predstave (posebno redateljski, ali i tekstovno), pa se nakon nje može očekivati atraktivna predstava, a i vrijedan doprinos najavljenoj novoj sezoni Drame zagrebačkog HNK u znaku žene.

  U tom kontekstu čini se hrabrim, ali i potpuno opravdanim izbor mlade redateljice Arije Rizvić koja je rano pokazala naznake talenta i redateljske invencije, ali ne u velikim kućama poput HNK-a. Doduše, do problema u realizaciji manje je došlo zbog fascinacije najvećom nacionalnom kućom, a znatno više zbog toga što je ona (u suradnji i s dramaturginjom Mirnom Rustemović) bila ponesena onom razinom teksta koja izravno i bez zadrške pokazuje težak položaj žene u suvremenom društvu. Prelaženje iz obiteljske drame koja je mogla neizravno, ali mediju teatra primjerenije i gledatelju dojmljivije, pokazati sve probleme kako izvantjelesne oplodnje tako i položaja žene u angažirano plakatsko izlaganje tih tema, nesretan je izbor i Tene Štivičić u ovom komadu, pa zbog toga 64 ima znatno skromnije domete od većine njenih za scenu pisanih tekstova kojima je stekla priznanja ne samo kod nas nego i u Velikoj Britaniji.

  A upravo je to svojstvo dvojbenih vrijednosti Arija Rizvić još više stavila u prvi plan oduševljena njegovom hrabrošću i društvenim angažmanom, iako mi se čini da niti u tim okvirima nije bila vidljiva neka veća originalnost. Predstava u kojoj je svako lice ilustracija jednog od zapravo često ponavljanih argumenata u dokazivanju potlačenosti žena na stanovit način je baš u tom kontekstu pronašla šansu da zaintrigira publiku, zahvaljujući tome što su vrsni glumci svojim ne samo velikim umijećem nego i snažnom glumačkom osobnošću uspijevali iz plošnih likova stvoriti žive scenske ličnosti.
  
  

  U tome je najdojmljivija Olga Pakalović u tumačenju protagonistice Eve. Ona je iz žene koja osim u spomenutoj prvoj sceni zapravo predstavlja hodajući popis svih nevolja koje mogu zadesiti ženu u društvu koje ne uvažava njen spol svojom energičnom igrom, napadima na one koje smatra odgovornima za takvu situaciju, ali i odnosom prema drugim licima, stvorila snažnu osobnu dramu. Pritom je u okviru bračne zajednice posebno nezahvalna uloga supruga Danijela kojemu je u uvodu dopušteno verbalno iskazati odanost i podršku Olgi, ali su mu svi kasniji postupci zapravo negacija tog opredjeljenja. Zato Igor Kovač zaslužuje posebno priznanje za dosljedno stvaranje lika mirnog čovjeka koji prelazeći preko optužbi kreira osobu koja smirenošću ipak postaje zanimljiv lik, nadilazeći zadani okvir ilustracije teze da muškarci i kada nastoje učiniti nešto dobro nesvjesno rade protiv integriteta i osobnosti žene.
  
  
  
  
  Lana Barić kao Evina prijateljica Bela ostvaruje izvanrednu kreaciju, s punim uvjerenjem tumačeći ulogu žene koja ne želi imati djece i koja je spremna boriti se s društvom koje je zbog toga drži nenormalnom. Alma Prica u ulozi Evine majke Helene pokazuje punu životnost protkanu humorom, gradeći simpatičnost žene odlučne da nakon potpunog razočaranja u muškarce konačno počne ostvarivati vlastiti život bez obzira što sredina kojom dominiraju muškarci mislila o njoj. U ulozi Danijelovog oca Olivera Dragan Despot je uspio liku starog, nezadovoljnog dijabetičara koji mrzi sve, a donekle i vlastitog sina, ipak dati naglašenije strasti i kompleksniji odnos prema sinu, dok je Livio Badurina u ulozi doktora mirom i hladnoćom ostao u okvirima ilustracije nehumanog (ne smo hrvatskog) zdravstva, ali je njegova preciznost u stvaranju te uloge bila vrijedan doprinos slici svijeta koju su u 64 s više uspjeha od autorice i redateljice i njenih suradnika stvarali glumci.

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2021.

Piše: