Josip Freudenreich zaslužuje spomenik koji mu još uvijek nismo podigli

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (20. dio)

  • Josip Freudenreich i Dimitrije Demeter

    Freudenreicha su isticali kao stvaratelja hrvatskog kazališta do te mjere da je Stjepan Miletić u svojoj knjizi Hrvatsko glumište iz 1904. zaključio da ga se previše veliča nauštrb Demetra: „Kod nas je već prešlo u običaj da se vazda samo Josip Freudenreich, popularni komičar i pisac 'Graničara', spominje kao preporoditelj našeg glumišta“ pa zato u knjizi prenosi dio iz svog govora o Demetru i Freudenreichu gdje kaže da su to bila „dva od neba poslana apostola“ hrvatskog kazališta.

    Obojica su uskoro dobila ulice u Zagrebu, koje su na pravi način povezane s njihovom djelatnosti: Demetrova ulica ide od Amadeovog kazališta a Freudenreichova, iako mala, zapravo je ulica u kojoj je bio najveći dio kompleksa  Stankovićevog kazališta u kojem je on ponajviše radio.

    Izvedba Freudenreichove <em>Crne kraljice</em> iz 1929. godine, u režiji Ive Raića

    Freudenreich je bio, i kao osoba i preko Graničara, intenzivno prisutan u hrvatskom kazalištu (slavile su se obljetnice i pisca i djela, pisalo o njemu, a Graničari su intenzivno igrani u HNK, po Hrvatskoj ali i puno šire) i u 20. stoljeću sve do 1945., kad se u cijeloj Europi dogodila promjena svjetonazora, pa je novi odredio ne samo društvenu hijerarhiju vrijednosti nego i odredio nova mjerila za umjetnički kanon u kojem više nije bilo mjesta za pučke drame. Iako su danas, kako kaže Boris Senker: „Gotovo svi kazališni povjesničari i kritičari suglasni u jednome: Josip Freudenreich bijaše prvi mnogostrani kazališni praktičar u povijesti novijega hrvatskog glumišta, prvi potpuni kazališni čovjek novoga doba“, kao i da je „začetnik pučke drame i kazališta u nas“, često ga se prosuđuje iz današnje kazališne perspektive i današnjih kazališnih uvjeta nastanka predstave ili pak iz uskih okvira vladajućeg kanona.  

    Kad se djelovanje Freudenreicha objektivno pogleda u okolnostima  vremena u kojem je živio, očito je hipoteza s početka ovog  feljtona potvrđena. Josip Freudenreich je temeljna osoba nastajanja hrvatskog kazališta u 19. stoljeću zbog svojih brojnih talenata (glumac, redatelj, koreograf, producent, dramski pisac, dramski pedagog), znanja i vlastite marljivosti, ali i zbog  vizionarstva (pristajanja uz ideju nacionalnog i građanskog kazališta te osvještavanja poziva redatelja i svijesti o različitim umjetničkim strukama u stvaranju  predstave). 

    Vlado Kovačić, Ivana Grünbaum, Damir Mejovšek, Vlado Puhalo (u pozadini) u izvedbi Freudenreichovih <em>Graničara</em> u režiji Georgija Para u Gradskom kazalištu Komedija, 1978.

    Iako je bio prvi u mnogim kazališnim strukama,  pa tako nije imao uzore u Hrvatskoj, imao ih jeu tadašnjoj glavnoj struji europskog kazališta koju je poznavao, razumio i kojoj je pripadao. Kao kazališni praktičar, zajedno s Demetrom kao kazališnim ideologom, izgrađivao je hrvatsko kazalište od ilirske ideje o nacionalnom kazalištu na štokavskom i doveo ga do praga prave institucije, Hrvatskog narodnog kazališta, koju smo i mi danas naslijedili. Zbog svega toga Josip Freudenreich doista zaslužuje spomenik koji mu još uvijek nismo podigli na pravi način, a ne ponavljanje negativnih mišljenja koja nemaju pravu osnovu u njegovu životu i djelu. 

    (nastavlja se...)

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Sanja
Nikčević